Brisani prostor N. Piskač: Kako se satira tretirala 1945., a kako danas?

Regionalna politika nema legitimitet, ali ima ulazni proračun i izlaznu kahlicu

Davno je to bilo kad sam u drugoj polovici devedesetih ukazivao na zalijevanje i neometano bujanje jugoslavenskih cvjetova zla. A kad sam poslije 3. siječnja 2000. pisao o realnoj opasnosti obnove Jugoslavije „u bilo kom obliku“, uglavnom su mi se smijali. Poslije dva desetljeća mogao bih se ja smijati ondašnjim „pametnjakovićima“, ali mi nije do smijeha. Sjećam se pritisaka na glavne urednike da mi daju otkaz (zbog iznošenja mišljenja, danas bi rekli „populizma“), pa kad nisu htjeli raditi protiv savjesti i zdravoga razuma, uklonjeni su daleko od tiskovnih medija. Zamijenili su ih partijski kadrovi „očiju željnih napojnice“. Jedan od njih, teška mutikaša, postao je potom nekom facom u nekad „stožernoj nacionalnoj stranci“. I tako dalje.

Kad 1,2 posto diktira smjer, država ode u „paramparčad“

Danas je jasno i onima koji su branili provoditelje regionalne politike, da je Hrvatska dio regije više negoli samostalnom državom. Formalno spajanje kičme Jugoslavije (Hrvatska, BiH i Srbija) u ovom trenutku je posve nepotrebno, budući da se regija i regionalizam i bez nekog novog Titovog Jajca, međunarodnog Versaillesa ili Jalte razvijaju sasvim zadovoljavajuće za ideološke kriterije sljedbenika onih 1,2 posto koji su na prvom hrvatskom referendumu glasovali za ostanak u Jugoslaviji. Kao i za međunarodne čimbenike svojedobno nezadovoljne hrvatskom državnom samostalnošću.

Tih 1,2 posto izgleda da je preuzelo i „središnju nacionalnu stranku“. Stvar je dogurana do toga da HDZ na svojoj web stranici predstavlja predsjednika Franju Tuđmana kao borca za jugoregionalizam: „… godine 1990. zagovarao je reformu jugoslavenske federacijske zajednice u savez konfederalnih država…“. Ne vjerujući svojim očima došao sam i do Zajednice utemeljitelja HDZ-a, koja u razgranatoj strukturi stranke jedina nosi ime Franje Tuđmana. Na toj pak stranici uopće nema posebne natuknice o utemeljitelju Franji Tuđmanu! Njega su nadomjestila imena aktualnih dužnosnika na središnjoj i županijskim razinama. Nigdje, dakle, državotvornoga Tuđmana! Onoga, koji je najzaslužniji za obnovu hrvatske države i njezin egzodus iz jugoslavenske šape.

Ima li u nas snaga koje razumiju osnove: Politika jugoslavenskoga regionalizma je protuustavna. Ona je suprotiva volji hrvatskoga naroda. Ona je protunarodna, budući da regionalizam podrazumijeva niveliranje životnoga standarda i ne trpi da se Hrvatska u većoj mjeri uzdigne iznad beogradsko-sarajevskoga prosjeka. Ona potiče iseljavanje Hrvata i onemogućuje povratak iseljenih. Hrvatski politički regionalizam Mesića, Račana, Sanadera, Kosorove, Josipovića, Milanovića i Plenkovića nije ništa drugo negoli provođenje jugoslavenske ideje u izmijenjenim okolnostima. Za njima ne zaostaju ni mediji.

Regionalni pristup: Hrvatsku razoružati, Srbiju naoružati

Ovih dana Večernji na naslovnici, primjera radi, ističe kako Hrvatska izdvaja za obranu više od Njemačke. Naravno, riječ je o postotku iz proračuna. Ali ne ističe da Oružane snage praktički nemaju ratnoga zrakoplovstva, te da nije kompletirana protuzračna obrana i mornarica. Zaobilaze činjenicu da Hrvatska ima dugu graničnu crtu s državama koje su na nju ne tako davno pripremile, organizirale i izvršile vojnu agresiju (Srbija i Crna Gora). Ili se pak njezin teritorij koristio za agresiju (Bosna i Hercegovina). Ne primjećuje Večernji ni obnovu velikosrpstva u Srbiji, BiH i usred Zagreba. Sve to korespondira sa starim regionalnim načelom da Srbija mora biti najbolje naoružani žandar „na ovim prostorima“. Stoga bi Hrvatska trebala smanjiti izdavanja za obranu, a Srbija povećati, a to se najbolje provodi kad Beograd u Zagrebu ima saveznike. Samo tako je moguće obnoviti jugoslavensku regiju u jednu cjelinu.

Regionalna politika hrvatskih stranaka postaje, dakle, ozbiljan sigurnosni problem države i nacije. Sve vodeće stranke, bile u poziciji ili oporbi, provode ju iako za taj tip i vrstu politike nemaju demokratsku legitimaciju. Učinkovit otpor politici jugoslavenskoga regionalizma ne pružaju niti stranke s nacionalnim predznakom (uvjetno rečeno – „desnica“), budući da se bave samo pojedinim parcijalnim pitanjima, dok efikasan otpor zahtijeva cjelovito razrađene nacionalne politike, prije svega unutarnju i vanjsku, kulturnu i gospodarsku. Stoga se hrvatska država stabilno i protupopulistički razvija u skladu sa satirom režima i pretvara u satiričnu državu 1,2 posto jugoslavenskih integralista.

Odlazak i povratak iz SF žanra

Poseban oblik „satire“ nametnut je Hrvatima kroz list Novosti, koji je postao miljenik regionalno zadrtoga režima. Dobio je ekskluzivno pravo i veliku lovu da pod satiru svede grube nasrtaje na hrvatske vrjednote, uključujući i Tuđmana. Komunističko leglo i velikosrpska jazbina iz čije je povijesne perspektive proistekao nametnuti tip „satire“, nekad su imali drukčiji odnos prema satiri.

Vojni sud komande grada Zagreba presudom od 31. srpnja 1945., osudio je, naime, novinara Milivoja Kerna Mačkovića na „7 godina lišenja slobode sa prinudnim radom, 5 godina gubitka političkih prava“. Ondašnji satiričar dobio je obrazloženje presude: „Kao urednik t. zv. humorističkih listova ‘Satiricus’ i ‘Šilo’ širio neprijateljsku propagandu raznim blesavim bljuvotima uperenim protiv NOPa i naših saveznika, a veličajući fašizam. Po oslobodjenju Zagreba pokušao se ugurati u JNOP, što mu uslijed budnosti drugih članova nije uspjelo“.

Prelazimo sada u SF žanr: Zamislite danas, recimo, urednika „satiričkih“ Novosti u ulozi nesretnog Milivoja. Osuđen je, jadan, na istu kaznu kao i Milivoj 1945., s naglaskom na 5 godina gubitka političkih prava, budući da je „kao urednik t. zv. satiričkog lista ‘Novosti’ širio neprijateljsku propagandu raznim blesavim bljuvotima uperenim protiv Domovinskoga rata i Republike Hrvatske, a veličajući jugoslavensku fašističko komunističku ideju. Po oslobođenju Hrvatske od jugoslavenske fašističko komunističke prakse, prikrio se nekoliko godina, ugurao u vladajući režim i nastavio neprijateljsku propagandu, što mu uslijed budnosti pravne države nije uspjelo“.

No, kako je ipak uspjelo, moramo se zajednički, dragi ojađeni čitatelji, vratiti iz SF-a u našu svakodnevnu glupu perspektivu. Nekadašnji progonitelji satire evoluirali su u satiričare. Predmet satire postala je hrvatska država, što je dopušteno još od 1918. Milivoj Kern Mačković prošao bi danas isto kao i 1945., ako ne bi stigao zapaliti u Irsku. Kao i 1945., tako i danas, Hrvati nemaju slobodan satirički list. Slučajno? Ne, posljedica je to i subjektivnih slabosti, ali prije svega jugoregionalne politike. Nju se satirički ne smije obrađivati. Ona je ozbiljna, jedna, jedina i jedinstvena pojava „na ovim prostorima“. Ozbiljna poput djeteta na kahlici.

Jugoregionalisti na sisi proračuna pune kahlicu

Regionalna politika jednoumnoga Saveza za Europu s ozbiljnošću djeteta na pomoćnoj posudi odvela je Hrvatsku u EU, gotovo nasilno, silujući Ustav, samo zato jer se uz pomoć EU-a lakše provodi jugoslavenski regionalizam. Jugoregionalizam pod okriljem EU razmahat će se snažnije po ulasku u EU svih čimbenika obuhvaćenih politikom jugoregionalizma, ako se EU prethodno ne raspadne. A tek u slučaju raspada, jugoregionalizam će dokraja podivljati u želji za „prisajedinjenjem“. U oba slučaja – „sve su opcije otvorene“. Zato žabu i kuhaju postepeno zagrijavajući temperaturu vode.

Politici jugoregionalizma u Hrvatskoj odlično odgovara izostanak lustracije nekadašnjih provoditelja komunističkoga tipa regionalizma/jugoslavenstva i velikosrpskoga tipa regionalizma/jugoslavenstva. Bez njih trebalo bi iznova stvarati novi naraštaj jugoslavenski orijentiranih „satiričara“ i „političara“, te povećati proizvodnju noćnih posuda. Ovako je pak u cijelom „regionu“ kadrovsko-ideološko premošćenje napravljeno bezbolno, pa tako i za onih 1,2 posto hrvatskih državljana spremnih na obnovu Jugoslavije „u bilo kom obliku“, ma koliko dugo stenjali na kahlici, a koji su se referendumski izjasnili za ostanak u regionalnom fašizmu SFRJ.

Hrvatska država, međutim, više je od zbroja svih njezinih protivnika na sisi državnoga proračuna i nad otvorom narečene noćne posude, koju bi ipak trebalo povremeno isprazniti i očistiti. A narod će se, kao i 1990./1991., samoorganizirati u Domovini i iseljeništvu dođe li postupnim veleizdajama do točke kad više nema što izgubiti.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo