M. Dubravac: Ružni i lijepi (Ispovijest jedne žene)

Moja sestra Barica, najljepša djevojka u selu, bijaše obdarena skromnošću, pobožnošću i milosrđem. O takvoj kreposnoj snahi sanjala je bez sumnje svaka majka koja imade sina za ženidbu. Jedne jesenske večeri sakupilo se kod nas društvo cura i momaka na komušanje kukuruza. Nekoliko »mušterija« iz bogatih kuća gurahu se oko Barice dajući našemu ocu do znanja da bi mu rado bili zetovi samo kad bi cura htjela. Videći da kći ne haje ni za koga, otac sutra ujutro za doručkom izvika se na nju svom žestinom. Jadnoj Barici od straha kapale su obilno suze u tanjur prežgane juhe

»Zaboravljaš da si prošla osamnaest! Što čekaš? Odbijaš sve od reda ko da si princeza! Stid me ljudi u selu. Za godinu dvije nitko te više neće htjeti. Zar nam treba stara cura u kući? Bože očuvaj! Sestra ti je skoro sedamnaest. Ako se misliš udati preko reda, varaš se. Nećemo kršiti seljačke običaje. Prvo ti, onda ona. Ili se udaji ili goni u samostan!« urlao je otac na sva usta.

Unatoč očevom bijesu i raznim prijetnjama, te zime sve osta po starom. Barica je izbjegavala seoska sjela i odlaske na »korzo« nedjeljom popodne, a o tarabanu kojem se je radovalo svako mlado srce, ni govora. Nismo znali što ta čudna cura snuje. Moguće je potajno razmišljala o samostanu. Pa kad je takva čudna, neka ide. Otac je u pravu, prispjela sam za udaju. Što se prije riješimo Barice, bolje za me. Ode li uskoro u »časne« ja ću već na jesen biti nova mlada. Garavi Lovro ne da mi srcu mira.

O pokladama razbolje se teško naša baka u Slavonskom Brodu. Barica jedva dočeka biti s njom da izbjegne očevo brundanje, a ujedno da i baki olakša zadnje dane života. U to doba seoske cure nisu odlazile od kuće, e, da se ne bi ne daj Bože što god desilo. Al’ Barica je svijetu poznata kao nebeski anđeo, pa ju zli jezici ostaviše na miru. Došlo proljeće. Posla na njivi pune ruke. Baka niti umire niti pušta unuku od sebe. Razvuklo se to »umiranje« do Uskrsa. Na veliku srijedu, gle čuda – baka uskrsnula od mrtvih! Ona i Barica stigle k nama sretne i zadovoljne. Lijepi Baričin osmijeh te žarki sjaj smeđih očiju nagovještavahu nešto veliko. Bez sumnje, Barica u duši skriva neku tajnu. Ali kakvu? Aha! Sigurno će u samostan! To vjerovahu i roditelji. Kad nam Barica uvečer sramežljivo izjavi da će joj na drugi dan Uskrsa doći momak Ivo, Brođanin, na »pitanje«, sretnom našem ocu razvukoše se usne od uha do uha. Dignuvši visoko bocu šljivovice, uskliknu:

»E, nije otac uzalud tuc’o kćeri luk nad glavom! Živjela moja Bara! Zna ona što radi. Čemu gaziti blato kad može hodati po asfaltu? Tako i treba. Kom je stalo do motike?«

U mojem kućaru, daleko od očevoga uha i oka, rekoh Barici:

»Sigurno je lijep. Reci pravo je li ljepši od mojega Lovre?«

»Zar je tebi ljepota toliko važna?« pitala je žalosno.

»Bome jest. Radije bih do smrti čuvala tuđe svinje, nego se udala za ružnoga momka.«

»A ja bih u svaka doba odabrala najružnijega samo ne bih pošla Lovri. U njemu nema blagoslova. Jao tebi, imat ćeš pijanca do groba. Pogledaj mu brata. Pijan legne, pijan ustaje. Žena mu hoda ko poplašena zvjer. Pamet u glavu, ljepota prolazi. Lijepi kolo vode, a ružni kuću kuće.«

Nakon sestrinih savjeta zamišljah da je moj budući svak Ivo neki sveti mudrac, u prosjeku ni lijep ni ružan. Onaj koji će vječno držati sestrinu suknju, a selo će ga zvati papučarom. Možda je sestra u pravu. Možda ću ja sa Lovrom puno patiti, ali što ću kad volim bećara? Lovrine vragoljaste crne oči nema ni jedan momak u našemu selu. Ne zavide mi cure uzalud.

Na drugi dan Uskrsa Baričin momak i njegov brat zaista dođoše isprositi moju sestru. Mama, tata i ja razočarasmo se toliko da se je ta golema razočaranost jasno odražavala našim licima. Za moj pojam Ivo bijaše ne samo ružan, već i gadan. Omalen, klopavih ušiju i omašnoga nosa, suhonjav, a blijed kao tuberkolozni bolesnik. Brat je također ličio njemu.

»Sveti Bože, što se dogodi sa mojom sestrom? Zar je na ludu travu stala? Netko joj nabaci čine. Normalna cura ne bi skupila ovo strašilo«, govorih u sebi gledajući Baricu čije oči blistahu kao dva dragulja dok ih je kriomice upinjala u svojega Ivu, koji bez sustezanja mirnim glasom reče ocu:

»Upoznao sam vašu Baricu u crkvi. Eto, po volji Božjoj i zavoljesmo se. Smatrajući da smo stvoreni jedno za drugo, želimo se uskoro vjenčati. Po običaju, dođoh s bratom na pitanje, ujedno da se malo i upoznamo. Sigurno vas mnogo čega zanima o meni. Što rekoh Barici ponavljam i vama. Siromah sam čovjek iz velike obitelji. Nemam dukata ni vlastite kuće, ali dragi Bog dade mi silno pouzdanje u njega, vrijedne ruke i dobro srce. Čvrsto vjerujem da ću s vremenom sebi i Barici steći onoliko koliko nam treba za skroman život. Nikada nisam priželjkivao mnogo. Smatram, ako čovjek ima svega previše, bit će zaokupljen imetkom i bezbrižnim životom te će brzo zaboraviti Boga. Postoji tada mogućnost da izgubi dušu zauvijek. Barica i ja zdogovorismo se, kad nas u životu pritisnu razne nevolje i neimaštine, pamtit ćemo da je dragi Isus rođen u štali, na slami. Ako njemu, Bogu, nije smetala sirotinja, zašto bi smetala nama? Uostalom, zar je i jedan bogataš odnio svoje blago na onaj svijet?«

Iako je moj otac zadivljeno slušao Ivinu »prodiku« nakon koje dade odobrenje da se mladi uzmu, ipak, tek što mu zet iskorači iz kuće okomio se na Baricu kao kobac na kokoš:

»Jesi i našla para! Ni baba ga ne bi skupila, kamo li ljepotica ko ti što si! Ubij se. Ponizila si nam selo pa ideš u Brod. Što je falilo našim krasnim gazdinskim momcima? Zar ne vjeruju u Boga? Kad si toliko sveta što nisi išla u samostan? Imao bih se pred svijetom čime dičiti. Ovako, morat ću se od jada sakrivati. Kud je žgoljav i ružan, da barem ima kakvo imanje. Već goli bogalj, koji će radi vjere stvoriti deset drugih i sve ih svaliti na moju grbaču. Blago meni! Dobro pa ti sestra ne ide tvojim stopama. Mlađa je od tebe al’ je pametnija. Lovro ne samo što je naš seljanin, nego je lijep i stasit ko granatir. Temeljaš, ponos slavne bogate loze.«

Da bi zaštitila unuku od očevih litanija baka se izvika na oca:

»Kako se Boga ne bojiš? Svima vam je muka što Ivo nije zgodan! Al’ je čestit! Upamtite, mnogi lijepi bolje da su slijepi. Moj pokojni bio je ko slika, a dobila sam batina za sve žene svijeta. U birtiji i po ženskim kućarima prođe mu pola života. Eto mi sreće! Krštenik se ne mjeri po ljepoti lica, već po ljepoti duše. Brže se pokajte da vas ne stigne velika Božja kazna!«

Jesu li se mama i tata kajali, ne znam, no ja bome nisam. Ponovih tek u sebi da za Ivu ne bi dala ni jednu Lovrinu vlas. U prošlosti Barica je plakala na svaki očev prigovor. Začudo, taj puta gledala je ocu pravo u oči mirnim pogledom ne trepćući. Kad otac zajapuren brzinom ispali metak bijesa, tiho je izustila:

»Ja ću za Ivu, a budite sigurni da nikada nećete hraniti mene ni moju djecu. Ako vam je Ivo zbilja toliko ružan, nećemo vam onda nikako dolaziti u goste.«

Danas nakon punih pedeset godina shvaćam da su Barici počinjene grozne nepravde oko njenih svatova. Išla je na vjenčanje u već ranije nošenoj suknji i bluzi, a meni kupiše najskuplji pliš i to u Zagrebu. Baricina jeftina otpremnina stade u seljačka kola. Za moje namještaje trebao je platon. Osim toga, bogati zet Lovro dobi od punca i mladoga ždrijebca, e, da se ne bi snaji što s vremenom prigovorilo. Dakle, Barica ode iz naše kuće bijedno. Ljut na nju otac reče da nije bolje ni zaslužila.

Makar sestrini svatovi uspoređujući moje prođoše bez pravoga veselja i makar se cure i babe potajno izrugivahu što lijepa Barica ide na oltar uz ružnog mladoženju, njeno lice odavalo je potpunu radost srca. Radost, koju nisam uopće osjećala na dan mojega vjenčanja. Uzalud mi skupi pliš, dukati i vjenčana parada kad sam po naredbi župnika kroz cijelo selo morala proći s maramom na glavi, bez »vinca«, a radovah mu se neizrecivo. »Šta će joj vinac kad ga je bacila u svinjac?« govorahu stare Šokice za one, koje nisu znale reda. Ja sam reda svakako znala, ali moj lijepi Lovro, nije. Još mi opali i šamar kad uporno odbih smaknuće djeteta. Radostan što mu mlađa kći ode za bogatoga ljepotana, razjaren rakijom, mojemu ocu nije smetalo što me ispraća iz svoje kuće bez vjenca znajući da će za četiri mjeseca postati dida. Nije ga smetao ni pijani zet, koji idući drumom na vjenčanje tri puta pade u blato pristupivši sedmom sakramentu kaljav poput svinje, jedva izgovarajući zakletvu predamnom i svećenikom. Dok je to činio molila sam Boga neka umrem jer Lovro bijaše daleko od stvarnosti. Dakle, sav moj život proteći će grozno. Eh, ne mogu vam izreći koliko toga časa poželjeh pored sebe »ružnoga« Ivinog brata, kojega ismijavah na sva usta jer htjede ići sa mnom.

Deset godina kasnije uz petero krasne dječice istih kao njihova mama, Barica i svak Ivo uživali su u ljepotama braka dobivši kuću pokojne naše bake u Brodu. U toj skromnoj kući gdje se je molilo rano i kasno bijaše obilje zadovoljstva, mira i blagoslova, svega onoga što ja sa svojim lijepim Lovrom na velikom gruntu nisam nikada postigla. Umjesto toga imadoh po Lovrinom naređenju jedno jedino dijete i mnogo teških grijeha na duši te vječni strah od muka paklenih. Uslijed neprestanog pijančevanja Lovrina ljepota brzo isčeznu. Kad promislim jedva sam u njoj uživala. Dok je Barica bezbrižno spavala pored »ružnoga« Ive, ja sam često sakrivena u štali cvilila kroz plač:

»Barice, Barice, zašto te nisam slušala? Bako, zar me je zaista Bog dragi kaznuo radi velike oholosti?«

Moji roditelji znali su što svakodnevno proživljavam. Otac, želeći sakriti pretešku bol, prvih godina utješi me da seljačkim ženama tako mora biti. To je njihov križ. Neka ga samo poslušno nose. Svremenom kad taj »križ« dodija ne samo meni već i ocu, videći me modrih oteknutih usana Lovro od punca dobi grdnih batina. Nisu pričali sve do očeve smrti. Dva dana prije polaska k Bogu dok svi osim Lovre bijasmo kod oca na okupu, držeći ruku zeta Ive otac plačući promuca:

»Dobri moj zlatni zete Ivo. Teške sam ti nepravde počinio. Toliko teške da se bojim pojaviti pred vječnim Sucem. Nisam ti nikada priznao, no kad god je moja mlađa kći bježala k meni pretučena potajno sam govorio: Blagoslovi Bože stostrukim blagoslovom mojega starijeg zeta jer sam ga od prvoga susreta ponižavao radi izgleda i siromaštva nazivajući svoju Baricu glupačom; kraj svih bogatih i lijepih odabra najružnijega i najbijednijega. Zete, grdno sam se prevario! Nakon tolikih godina shvaćam da tebe krasi ljepota tvoga čistoga srca kakvom nije obdaren ni jedan momak našega sela. Osim što ti Bog dade pouzdanje u njega, vrijedne ruke i dobro srce, podari ti i pamet. Tako i mojoj Barici; a pamet caruje. Sreća pa se nije umetnula na me, lakoumnog i ispraznog stvora. Da jest, možda bi i sama patila poput Lovrine jadnice sahranivši me već odavno.«

Otac se tada obratio meni:

»A ti, moja nesretna kćeri, oprosti mi što te podržavah u ludostima tvojih mladih dana. Gurao sam te u Lovrinu bogatu kuću radi ličnih interesa premda znadoh da ti on osim grunta i ljepote ne može ponuditi ništa što bi te činilo sretnom. Jao meni na sudu Božjem. Upropastio sam sebe i svoje dijete.«

Otac preminu dan poslije Nove godine. Noću u osam sati dok je njegovo mrtvo tijelo ležalo u kući, pomagah mami peći makovanjače za sutrašnji ručak iza sahrane. Išla sam vani donijeti vode. Oko bunara bila je poledica. Izvlačeći tešku kantu s vodom, jer bijah nagnuta unaprijed, noge ispod mene okliznuše naglo. Osjetila sam da padam u bunar. Užasnuta zavrištah. Toga časa netko me munjevito primi za ramena te povuče nazad. Tko je bio taj dobri nevidljivi duh, ne znam. Po svoj prilici pokojni otac spasi me od sigurne smrti.

Moja sestra Barica i njen »ružni« Ivo žive i danas ko dva goluba. Čitav život jedva vezahu kraj s krajem, ali bijahu prebogati onim duhovnim darovima po kojima se stječe kraljevstvo Božje, mir i zadovoljstvo na ovome svijetu. Ja, sahranivši odavno svojega Lovru, živim usamljena u uskoj vezi sa vječnim Ocem. Oplakujem greške nesretne mladosti i smrtne grijehe koji su mogli zasigurno biti spriječeni da slušah pouke starije sestre. Uzdam se žarko u Božje milosrđe, a za pokoru, kad mi se pruži prilika, ispričam mladim djevojkama istinu svoje nesretne sudbine ponavljajući riječi pokojne bake:

»Cure mile, čuvajte se ljepotana i bećara. Imala sam i jedno i drugo, ali mi prisjede. Ne sudite čovjeka po ljepoti lica, nego po ljepoti njegove duše.«

Bog te dragi blagoslovio, »ružni« moj svače, Ivo. N.N.

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo