Vesna Ujević: Korizma 23.

U one dane reče Gospodin Mojsiju: „Dobro, sklapam Savez. Pred cijelim tvojim pukom činit ću čudesa kakva se nisu događala ni u kojoj zemlji, ni u kojem narodu. Sav narod koji te okružuje vidjet će što može Gospodin, jer ono što ću s tobom učiniti, bit će strašno. Vrši, dakle, što ti danas nalažem! Gle, protjerat ću ispred tebe Amorejce, Kanaance, Hetite, Perižane, Hivijce i Jebusejce. Čuvaj se da ne praviš saveza sa stanovnicima zemlje u koju ideš; da ne budu zamkom u tvojoj sredini. Nego porušite njihove žrtvenike, oborite njihove stupove, počupajte im ašere!

Jer ne smiješ se klanjati drugome bogu. Ta Gospodin – ime mu je Ljubomorni – Bog je ljubomoran. Ne pravi saveza sa stanovnicima one zemlje, da te oni, kad se odaju bludnosti sa svojim bogovima, i žrtve im budu prinosili, ne bi pozivali, a ti pristao da jedeš od prinesene žrtve; da ne bi uzimao njihove djevojke za žene svojim sinovima, da one – odajući se bludništvu sa svojim bogovima – ne bi za sobom povele i tvoje sinove.

(Izl 34, 10-16)

Nakon Božje ljutnje i Mojsijevih upornih molitava, nakon događaja koji u neku ruku Boga predstavljaju nemilosrdnim, pa se mnogi lako sablazne nad pojedinim slikama, Bog odlučuje ostati vjeran obećanjima koja je dao Abrahamu, Izaku i Jakovu. Obnavlja Savez i kreće naprijed s narodom.

Još jednom se pokazalo da iskrena i ustrajna molitva Gospodina ne ostavlja ravnodušnim. Velika je snaga molitve oca za obitelj, poglavara za narod…

„Ta Gospodin – ime mu je Ljubomorni – Bog je ljubomoran“. Treba li objašnjavati ovu jasnu riječ Božju, riječ koja kaže – Nemaj drugih bogova, ja sam ti dovoljan, ne ulazi u preljub, da te ne bih morao ostaviti. Potražiš li, ili se prepustiš drugim bogovima, znaj da ti od njih ne dolazi život.

A onda slijedi upozorenje, čuvajte se – Novozavjetnim rječnikom kazano – svijeta, ne dopustite da vam svijet bude zamka. Koliko god govor Starog Zavjeta bio tvrd, težak uhu, ne bi ga trebalo prezreti u današnjim vremenima. Ta i Isus je molio: Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini, tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini. Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene. (Iv 17, 15-20)

Ni zapovijedi, ni napasti, do dana današnjeg nisu promijenjene. Isus nije došao dokinuti Zakon, sam je to rekao, a i svijet je ostao jednako „opasan“ za Božji narod i naša sklonost na grijeh. Ponuda svijeta u današnjim vremenima brzih komunikacija i medija, još brže i lakše dolazi do kršćanina. Amorejci, Kanaanci, Hetiti i svi ostali pogani modernih vremena još su lukaviji, agresivniji, glasniji, nego li u ona vremena. Toliki grijesi (i to oni koji vapiju u nebo), postaju standard ponašanja. Brojne gnusobe, (mučno bi ih bilo nabrajati), jedna po jedna, uvode se na mala vrata, sve dok ih odjednom ne prestanemo primjećivati, dok se ne naviknemo na njih. Zbog takvih „sloboda“, Noa je morao graditi korablju, Lot napustiti Sodomu i Gomoru.

A kršćanin? Kršćanin je potreban obraćenja. To nije jedan trenutak, jedan događaj i gotovo. Obraćenje je hod i zahtjeva promjenu mentaliteta, zaokret uma i srca prema Bogu.Poslanje kršćanina je svjedočiti Krista, posredovati svijetu radosnu vijest spasenja. Pavao piše Korinćanima: Vi ste pismo naše, upisano u srcima vašim; znaju ga i čitaju svi ljudi. Vi ste, očito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima. (2Kor 3,2-3)

Za razliku od naroda, Mojsije je ljubio Boga srcem i zapovijedi je obdržavao srcem. Ljubav ga je držala bliskim Gospodinu, a bliskost s Gospodinom je kao svijetlost svijetlila s njegovog lica. Kršćanin bi također trebao svijetliti u svijetu, isijavati Božju blizinu, a bez obraćenja to nije moguće. Mnoštvo je mlakih, mlitavih kršćana koji lako postaju plijen krivih ponuda i lažnih bogova. Možda se uvriježilo mišljenje da je gotovo nemoguće slijediti Krista, vršiti zapovijedi. U pravu su koji tako misle, nemoguće je ljudskim snagama, nemoguće je ići za Isusom, bez Isusa. Ali s Isusom, za njim i po njemu: Takvo pouzdanje imamo po Kristu u Boga. Ne kao da smo sami sobom, kao od sebe, sposobni što pomisliti, nego naša je sposobnost od Boga. On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu.(2Kor 3,4-6.17-18)

Bog je u svemu i posvuda, ali sve nije Bog. I nije sve od Boga. Zato je potreban oprez i budnost, jer mnogi u potrazi za ispunjenjem duhovne praznine, ili u potrazi za rješenjem raznih životnih problema, upadnu u zamku.

Započeti proces obraćenja i ostati na putu obraćenja, nije moguće bez sakramentalnog života (možda postoji koji izniman, meni nepoznat slučaj). Znam to, jer sam sama iskusila. Uzalud je i molitva i poznavanje Pisma i citiranje Isusa, bez izvanredne snage Milosti koja djeluje u nama po sakramentima, bez ove Milosti bespomoćni smo pred grijesima. Gore od izbjegavanja sakramenata je pristupati sakramentima zatvorenog srca.

Ali ne treba se bojati, zatvoriti se u svoj strah i ne krenuti u promjenu. Ta Isus je naš zagovornik kod Oca. Ako je Mojsijeva molitva bila dostatna za opraštanje Izraelcima, koliko je tek moćnija, za nas prinesena, žrtva i molitva Božjeg Sina? S Isusom uvijek možemo početi iznova.

Dok nas je Časoslov vodio kroz knjigu Izlaska, svjedočili smo s jedne strane slabostima Izraela, nevjerama i grijesima i možda nam o tome nije bilo baš ugodno razmišljati, ali isto tako smo svjedočili Božjoj ljubavi, sućuti, strpljenju, brizi i milosrđu. Bog je taj koji se raskriljenih ruku, u gorućem grmu prignuo k svome narodu. Njegove raširene ruke čekaju na svakoga od nas. Štoviše, poput Oca iz prispodobe o rasipnom sinu, on je već krenuo i tebi i meni u susret.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo