Zagrijavanje jugoslavenskoga lonca

Boris Rašeta i Raif Okić objavili su 25. ožujka u Expressu tekst komentara pod naslovom „Ima gorih: Hrvati ne bi trebali uživati u problemima Vučića“, vezan uz prosvjede u Srbiji. Založili su se za ostanak Vučića na vlasti, jer tvrde kako oni koji ga ruše dolaze „iz minorne stranke Dveri“. Autorski dvojac plaši čitatelje postavljajući pitanje „kakvi bi odnosi između Hrvatske i Srbije bili“ kad bi vlast u Beogradu preuzeo stanoviti („radikalni“) Boško Obradović iz Dveri („čak i samo djelić izvršne vlasti“). I zaključuju „treba paziti da se tako nešto ne ostvari“. Rašeta i Okić odnekud znaju u čemu „Hrvati ne bi trebali uživati“, ali i to u čemu bi trebali uživati. U ostanku Vučića na vlasti, Vučića koji je izravno sudjelovao, kao i njegov prethodnik Nikolić, u agresiji na ustavnopravni položaj Republike Hrvatske. Postavlja se, dakle, pitanje, jesu li oni srpski, jugoslavenski ili hrvatski novinari. Nemoguće je biti svo troje.

Čuvati Vučića kao „zenicu“ oka svoga

Tko bi trebao paziti da se Vučić održi na vlasti? Hrvatski političari! Njima pišu Rašeta i Okić. Kao da je riječ o prvorazrednome hrvatskom pitanju. Zanimljiva je i ova teza: „Otkad je ubijen Zoran Đinđić, imamo, sad već poprilično decidirano možemo tako reći, trend pogoršanja odnosa dviju država“. Je li se Đinđić založio za plaćanje ratne odštete Hrvatskoj? Nije. Hrvatska i Srbija imale su najbolje odnose 1996. kad su potpisale Sporazum o normalizaciji odnosa. Ni Đinđić, a ni ostali poslije njega nisu nastavili taj trend poboljšanja odnosa dviju država. Istina, ni s hrvatske strane nije bilo političara koji bi želio i znao vratiti odnose dviju država na zdravi kolosijek iz 1996. Umjesto toga, i jedni i drugi prihvatili su se posla obnove odnosa između dviju jugoslavenskih republika.

Napokon, zašto bi Hrvatska štitila Vučića ili stala u njegovu obranu? Zar zato što je u Hrvatskoj prije godinu dana proglašen „europskim Vučićem“, ili zato što ga je Velika Britanija prije nekoliko godina proglasila „sidrom jugoistočne Europe“? Uostalom, koga u Hrvatskoj briga ima li, ili nema u Beogradu nekoga boljega od Vučića? Nikoga, osim onih koji gaje nekakve iluzije o jugokomunističkome mitu bratstvu i jedinstvu dva naroda (i dvije države – u istom loncu).

Kako više ne živimo u Jugoslaviji srbijanski prosvjedi su srpska stvar. Što se mene tiče, ako Srbijanci žele neka na čelo Srbije stave Radovana Karadžića. Prosječno informiran i obrazovan Hrvat, osobito onaj s iskustvom srbijanske agresije na Hrvatsku, zna da će „odnosi dviju država“ biti isti bez obzira je li na čelu Srbije četnik Nikolić, četnik Vučić, četnik Drašković, četnik Karadžić ili početnik Obradović. Srpsku politiku prema Hrvatskoj kreirali su, kreiraju i usvajaju SANU i SPC. Četnici ju provode. Tako hoće srpski narod, koji još nije prošao katarzu dečetnicizacije, dejugoslavenizacije, dekomunizacije i develikosrpstva.

Ako u čemu Hrvatska može pomoći Srbiji onda se to tiče ovih procesa. Hrvatskoj su na raspolaganju svi potrebni alati. Zašto ih ne koristi? Kako bi Hrvatska djelovala ljekovito na Srbiju, mora imati sposobnu vlast, a ne beskičmenjake okrenute Beogradu, kao gazdi „Zapadnoga Balkana“. Da bi mogla pomoći Srbiji potrebno je u Hrvatskoj imati prohrvatsko, umjesto provučićevsko, neojugoslavenski orijentirano medijsko okruženje. U kojoj mjeri takvome razvitku situacije pridonosi aktualna hrvatsko-srpska koalicija, kojoj Rašeta i Okić šalju poruke o ispravnom postupanju, pitanje je koje traži odgovor od svakoga odgovornoga birača u Hrvatskoj.

Ex Yu ili pro Yu

Zajedničkim snagama Rašeta i Okić dosegli su zaključak: „Srbija se uvijek mora pitati koga umjesto Vučića, Hrvatska se uvijek mora pitati kakav će biti taj netko drugi, poslije Vučića“. Ne, ne. Hrvatska se uvijek mora pitati bez obzira tko je u Beogradu na vlasti, kako će od Srbije naplatiti ratnu odštetu, vratiti opljačkano, pronaći posmrtne ostatke hrvatskih državljana likvidiranih u srbijanskim logorima, kako će riješiti granična pitanja, kako će načelom reciprociteta ojačati položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji.

Plašenje Hrvata nekim još gorim od četnika Vučića nastavlja se i u zadnjoj rečenici: „Što kad se pokaže da je taj netko novi gori od Vučića?“ Ništa. Stvar je jednostavna – to je pitanje srpskoga naroda u Republici Srbiji. Uostalom, sa stajališta interesa hrvatske države tko bi mogao biti gorim od Vučića, koji je u kolovozu 2018. Oluju, temelj hrvatske države, nazvao „pogromom Srba“? Što bi taj neki novi „radikalni“ mogao još napraviti prema Hrvatskoj, a da to Vučić već nije učinio? Vučićeva vlada, uostalom, potpisala je s Dodikom i najnoviji velikosrbijanski dokument – Povelju o srpskom kulturnom prostoru. Izgleda da je promakla komentatorima Rašeti i Okiću.

Ali njihov komentar, zanimljivo, zajedno s porukom iz naslova, nije promaknuo portalu Poskok.info. U rubrici Ex Yu prenijeli su tekst Rašete i Okića bez ikakvoga komentara, kamoli ograde. Opreza radi nisu naveli imena dvojice neslužbenih službenih sukomentatora, pa ispada kako je komentar Rašete i Okića zapravo službeno stajalište uredništva.

Revizija istine u Nišu

I kad smo već kod „ex yu“ skoknimo u Niš, grad poznat po Niškoj deklaraciji kojom su definirani ratni ciljevi Srbije u Prvom svjetskom ratu na štetu Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Ovih dana u Nišu se dogodila revizija istine o bombardiranju NATO snaga Srbije. Na njoj je vladajuća hrvatsko-srpska koalicija, kako je to već uobičajeno, imala svojega „poslanika“ Milorada, dakako, Pupovca. O reviziji istine i o kontekstima i razlozima zbog kojih je Srbija bombardirana ni on, a niti tamošnji govornici nisu rekli ništa. Pupovac kaže da je u Nišu komemorirao žrtve bombardiranja.

Demantirao ga je Vučić: „Oni što su ubijani u Jasenovcu, Jadovnu i Oluji nisu bili pogrješka, nego namjera nekih da nas u potpunosti unište“. Time je u „fašistički“ i „genocidni“ kontekst stavio NATO, SAD i Hrvatsku. Pupovac je to prešutio, iako je miljenik američkih diplomata u Zagrebu o čemu bi trebalo informirati predsjednika Trumpa i zastupnik Hrvatskoga sabora o čemu bi pak trebalo dodatno informirati hrvatski narod.

Izvršna vlast u Hrvatskoj nije zauzela stajalište o niškoj reviziji istine. Očekuje li ona prethodno službeno stajalište Rašete i Okića, nisam uspio provjeriti. No, očito je da se nastavlja zagrijavanje jugoslavenskog lonca. Tempo zagrijavanja diktira Beograd s Vučićem, odnosno „sidro jugoistočne Europe“ i „europski Vučić“.

Nenad Piskač/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo