Velikosrpstvo u novome zamahu

Od Garašaninovih Načertanija 1844. godine, Karadžićeva Srbi svi i svuda 1849., preko Stojanovićeva Srbi i Hrvati (‘do istrage naše ili vaše’) 1902. i Moljevićeve Homogene Srbije 1941. do Memoranduma SANU-a 1986. kontinuitet velikosrpske ideologije ostao je neprekinut. Unatoč porazima u ‘ratovima devedesetih“ (kako ih Srbi zovu), velikosrpska ideologija, duhovno poticana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC), i dalje živi i proizvodi sve luđe i luđe ideje i mitove. Tko god barem površno prati srpske medije, znade o čemu govorimo. U Srbiji postoji barem stotinjak svakodnevno dežurnih velikosrpskih udarnika koji iz dana u dan, iz sata u sat na nizu nacionalnih i lokalnih televizija neumorno peru mozak srpskom narodu i održavaju mit o ‘nebeskoj Srbiji’ i Srbima kao predmetu mržnje i ugroze okolnih naroda. Svaki i najmanji incident koji se dogodi u okolnim državama, a ima veze sa Srbima (npr. netko opali čveger Srbinu u seoskoj birtiji na Banovini) medijski se uzdiže na razinu međunarodnoga skandala. Ako je potrebno i otvoreno lagati, preuveličavati ili izmišljati o drugima – velikosrpski udarnici u tomu imaju neprocjenjivoga dara i iskustva.

Srbi su vječito ugroženi pa se tako danima govori o incidentu sa srpskim vaterpolistima u Splitu (ponašanje koje se ne može opravdavati, ali bi, s obzirom na to da je riječ o očiglednoj provokaciji, slično prošli i Dinamovi navijači da su se na rivi šetali u Dinamovim dresovima), no u rijetko se kojemu srpskom mediju moglo nešto više doznati o incidentu koji se upravo tih dana dogodio u Kruševcu gdje su dva tamnoputa igrača Napretka od strane navijača napadnuta mentalnim šipkama. Kult ugroženoga Srbina podrazumijeva da Srbin može biti jedino žrtva, a nikada i ni u kome slučaju krivac.

Bjelosvjetska urota protiv Srba i srpstva

Bjelosvjetska urota protiv Srba i srpstva provodi se na svim razinama: ustaše, Šiptari, Nijemci, Amerikanci, Bugari, Rumunji, nacionalni Crnogorci, Muslimani, Vatikan i svi ostali, osim možda Rusa, urotili su se da unište Srbiju, a sve zato što su Srbi strašno bitan narod, najstariji narod svijeta iz kojega je, kako po srpskim televizijama naučava Jovan Deretić, potekao i sam Isus Krist. Nema toga naroda koji nije potekao od Srba, pa čak i veliki ruski narod, pa zato, upozoravaju neki srpski naučnici, ne treba govoriti o Srbima kao o ‘malim Rusima’, nego o Rusima kao o ‘malim Srbima’. Tamo gde se slava slavi, šljivovica gde se pije, nebesko je naše carstvo, Bog je rodom iz Srbije, slušamo u jednoj popularnoj srpskoj pjesmi koja se izvodi po televizijskim programima. U drugoj pak pjesmi slušamo: Nebo je plave srpske boje. A u njem stanuje srpski bog. Oko njega anđeli srpski stoje. I služe Srbina boga svog! Ako bi netko pomislio kako je ovdje riječ o guslarskoj poeziji nakon popijene litre šljivovice, gadno bi se prevario. Jedan od spomenutih velikosrpskih udarnika, novinar, književnik i redatelj Milan Vidojević još davno je objasnio: Srbi su, za razliku od svih drugih naroda, pravljeni u svemiru! Oni su predodređeni za narod kontrolora nad drugim narodima koji su pravljeni na zemlji. Vidojević pritom nije marginalac koji gusla velikosrpsku poeziju nakon popijenoga vrča bunike, nego ugledni intelektualac koji često nastupa u emisijama za politiku i kulturu.

Navedenim udarnicima: Deretiću i Vidojeviću, ali i Dejanu Lučiću, Dragoslavu Bokanu, Jovanu Peinu, Ratku Dmitroviću, Radovanu Damjanoviću, Miroljubu Petroviću, Vojislavu Šešelju, Draganu Petroviću, Aleksandru Rakoviću itd. (mnogi od njih imaju vrlo vjerojatno i medicinsku dijagnozu), zajedničko je neumorno potenciranje jasenovačkoga mita u suludim milijunskim brojkama. Kao što je nedavno u emisiji Suočavanje rekao mladi srpski politolog Aleksandar Vujović (1992. godište), glavni urednik portala Novi standard: uz svetosavski i kosovski mit potrebno je kao konstitutivni mit srpske ideje inaugurirati i jasenovački mit. A na tome se već dobrano radi: ne postoji niti jedan dan, a da se u srpskome medijskom prostoru ne objavljuju izmišljotine o logoru Jasenovac. Uskoro te će laži dobiti svoj izraz u filmu koji će režirati Emir Kusturica. U isto vrijeme dok ističu kako su Hrvati opsjednuti mržnjom prema Srbima, velikosrpski trabanti svakodnevno se s nevjerojatnom mržnjom bave Hrvatima. Kada bi Hrvati, kao objekt patološke mržnje, nestali, velikosrpski bi ideolozi izgubili smisao svoga postojanja ili bi, alternativno, svoju mržnju još snažnije projicirali prema Albancima ili Muslimanima.

Više od stoljeća i pol ispiranja mozga dovelo je do toga da je velikosrpski narativ (kult ugroženoga Srbina, svojatanje teritorija okolnih država, tvrdnje kako su okolni narodi porijeklom Srbi) u Srbiji postao mainstream (elite moderiraju mišljenje naroda, a posebno su to mogle činiti u prošlim vremenima). Kao što smo već pisali na stranicama Hrvatskog tjednika, srpski novinar Teša Tešanović u jednome je hrvatskom podcastu bio vrlo jasan oko toga pitanja: ‘Isto kao što Hrvati imaju neke stvari oko kojih nitko ne spori, nešto što ni najveći liberal među Hrvatima ne će reći kako to nije točno, takve stvari postoje i kod Srba. Kod Srba, 99.99 posto Srba smatra Hrvate Srbima. To čak i najveći srpski liberali smatraju.’

Memorandum 2

Velikosrpska politika 1986. iznjedrila je Memorandum SANU koji je i službeno objavljen u tadašnjem tisku. Dvadeset i pet godina kasnije, 2011., u vremenu kad vojvoda Tomislav Nikolić dolazi na predsjedničku funkciju, a Vučićev SNS počinje uživati simpatije većine srpskih birača, napravljen je Memorandum 2 (također djelo akademika), koji tehnički nije uobličen kao službeni dokument, ali je proslijeđen kao interni dokument svim članovima srbijanske vlade. Cilj je ovoga dokumenta spašavanje Srbije nakon poraza u prošlim ratovima, u smislu postizanja ravnopravnosti sa zemljama na koje je Srbija izvršila agresiju. Memorandum 2 sadrži upute kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja te kako ju montiranim sudskim procesima staviti u ravnopravan položaj sa zemljama u okruženju. Ključan način kojim se pozornost međunarodne javnosti želi skinuti sa Srbije podizanje je optužnica i pokretanje sudskih postupaka koji će se pred srbijanskim pravosuđem voditi protiv građana Hrvatske, BiH i Kosova (sjetimo se slučaja Purda i Marić). U Memorandumu se predlažu i načini kako destabilizirati vlade susjednih država i kako u tim državama provocirati nezadovoljstva i nemire, jer – kažu memorandumaši – u političkim nestabilnim zemljama slabi se oštrica optužbi protiv Srbije. Jedan od pisaca Memoranduma 2 otac je bivšega srpskoga predsjednika Borisa Tadića – Ljuba Tadić. On je pak upravo tih dana kad je nastao Memorandum 2 bio vrlo eksplicitan u izjavi za jedan srpski medij: ‘Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikad prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu’.

U jesen 2017. srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić predložio je donošenje tzv. deklaracije o pravima Srba. Tportal je 27. rujna 2017. izvijestio: ‘Predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik i predsjednik Srpskoga narodnog vijeća iz Hrvatske i saborski zastupnik Milorad Pupovac u srijedu su tijekom razgovora u Banjoj Luci dali podršku izradi deklaracije o pravima i zaštiti Srba u regiji. (…) Deklaracija o zaštiti Srba u regiji ideja je srpskoga predsjednika Aleksandra Vučića. Deklaracija bi trebala obuhvatiti pravo na uporabu srpskog jezika i ćiriličnoga pisma, zatim pravo na proučavanje i njegovanje srpske kulture, pravo na proučavanje srpske povijesti i njegovanje srpske slobodarske tradicije, očuvanje nacionalne geografije, pravo na očuvanje i zaštitu srpskoga kulturno-povijesnog naslijeđa i pravo na informiranje na srpskom jeziku’.

Ono što je najavljeno u jesen 2017. finalizirano je 4. ožujka 2019. u Srijemskim Karlovcima. Ministar kulture i informiranja Republike Srbije Vladan Vukosavljević i ministrica prosvjete i kulture tzv. Republike Srpske Natalija Trivić potpisali su 4. ožujka 2019. godine u Srijemskim Karlovcima Povelju o srpskom kulturnom prostoru, kojom su definirane smjernice za jedinstvenu kulturno-prosvjetnu politiku srpskog naroda. Pod srpskim kulturnim prostorom podrazumijeva se, kako je navedeno u dokumentu, prostor na kojem je srpski narod u dugom povijesnom trajanju živio ili još uvijek živi, ostavljajući tragove materijalnoga i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina.

Iako su tijekom potpisivanja Povelje izrečene ‘pacifističke’ rečenice o tomu kako Povelja nije samo na korist srpske kulture i tradicije nego će biti od koristi i drugim narodima s kojima Srbi dijele isti geografski, povijesni i kulturni prostor (vjerojatno su i Garašanin i Karadžić bili uvjereni kako će svojom politikom silno koristiti okolnim narodima), Vukosavljević je (ne mogu velikosrbi, kao niti guja iz Šume Striborove skriti svoj zmijski jezik) prilikom potpisivanja povelje o srpskome kulturnom prostoru rekao: ‘Na srpskom kulturnom prostoru, od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gdje god živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi, moći će se provoditi jedinstvena kulturna i obrazovna politika.’

Niti Grci, niti Rumunji, niti Mađari, niti Talijani, naravno, da ne trebaju strahovati zbog navedenih Vukosavljevićevih rečenica. Srbija nije ’91. napala ove države: nije granatirala niti Temišvar niti Budimpeštu. Ne trebaju toliko strahovati niti Makedonci premda velikosrpski primitivci redovito Makedoniju zovu ‘južnom Srbijom’. Kad je u pitanju kulturološka agresija, oni koji trebaju strahovati jesu Hrvati jer su u novome kulturnom memorandumu očito Dubrovnik i Kotor označeni kao srpsko kulturno nasljeđe.

Svojatanje hrvatske kulture Kotora i Dubrovnika

Kotor je grad i općina na obali Bokokotorskoga zaljeva, jednoga od najljepših zaljeva svijeta. Kulturno nasljeđe u Bokokotorskome zaljevu hrvatsko je i katoličko nasljeđe. Oko 60 posto crnogorskoga kulturnog blaga upravo je nasljeđe hrvatskog naroda koji je živio, a danas u ostatcima ostataka živi na području Bokokotorskog zaljeva. Ovaj je zaljev 1921. istrgnut iz sastava hrvatskih zemalja, odlukom kojem je Boka kotorska izdvojena iz Dalmacije i pripojena Zetskoj oblasti. Komunisti na čelu s Milovanom Đilasom kasnije su samo legalizirali otimačinu prve Jugoslavije. No hrvatsko i katoličko nasljeđe ostalo je, pa je i bl. Alojzije Stepinac prilikom posjeta zaljevu rekao da ‘svaki kamen Boke kotorske dovoljno jasno kazuje visoku kulturnu razinu hrvatskoga življa, ujedno je najbolji dokaz tko je zapravo autohtoni element Boke kotorske’. Proglašavati hrvatsko i katoličko nasljeđe Boke kotorske srpskim nasljeđem može jedino bolesni um velikosrpskoga primitivca. A još bolesniji um imaju oni koji dubrovačku književnost proglašavaju srpskom književnošću. A ne radi se pritom samo o političarima. I ovdje, kao i u drugim projektima, kolo vode akademici i intelektualci. Svojatanje dubrovačke književnosti djelo je srbijanskoga akademika Mire Vukasnovića, glavnoga urednika knjižnice Matice srpske u Novome SAD-u i urednika Petra Milosavljevića koji su Marina Držića i Ivana Gundulića proglasili srpskim piscima.

O svojatanju dubrovačke književnosti pisao je akademik Mirko Tomasović u knjizi Raspre i rasprave (2012.). Kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića – pita se Tomasović u ovoj knjizi – kad su toga najvećega hrvatskog komediografa stoljećima ignorirali. U Srbiji je Držić postavljen na pozornicu tek 1946., kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište iz Subotice. Hrvatska se poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća dobrano gundulizira, metrički i leksički, a ta je pojava u srpskoj istodobnoj poeziji potpuno izostala. Dokaz hrvatske pripadnosti dubrovačke književnosti je i činjenica da su hrvatski pjesnici ranog romantizma imali uzore u Ivanu Gunduliću, Ignjatu Đurđeviću, Hanibalu Luciću, dok su se srpski obraćali onome što su imali, narodnoj i folklornoj poeziji. Marin Držić i Ivan Gundulić nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik, pisali su na latinici i bili katolici, pa ne mogu ni po čemu biti srpski pisci, a niti ‘dvojni pisci’, kako ih umjereniji velikosrbi nazivaju. Tomasović u spomenutoj knjizi citira srbijanskoga književnog povjesničara Jovana Skerlića, koji je zapisao: ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti (…) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom’.

Prema Tomasovićevu istraživanju, uključivanje dubrovačkih pisaca u srpsku literaturu javlja se tek sredinom XIX. stoljeća, kao neposredan refleks Garašaninova političkog manifesta Načertanije, s jasnim aspiracijama prema južnoslavenskim izvansrpskim teritorijima. ‘Ministar u njegovoj vladi (Garašaninovoj, nap. D. D.), Stojan Novaković, napisao je Istoriju srpske književnosti (Beograd, 1866. i 1867.), a čini se da je od te knjige započelo uključivanje literature nastale na tlu Dubrovnika u srpske priručnike, monografije, hrestomatije, antologije, čitanke, s eksplicitnim ili implicitnim znacima prisvajanja, što traje i danas’.

Još jedan uradak iz velikosrpske kuhinje

Kasnijem svojatanju dubrovačke književnosti pridonijela je pojava tzv. Srba katolika u Dubrovniku. O tome fenomenu dosta je toga napisano, no korijene toga pokreta, koji nikada nije masovnije zaživio, treba tražiti s jedne strane u tadašnjoj slobodarskoj percepciji Srbije nakon borbe protiv Turaka i uspostave Kneževine Srbije (mnogi su Hrvati sve do 1918. imali pogrješnu percepciju Srbije i Beograda), a s druge strane dominantno u propagandističkom djelovanju Vuka Karadžića koji je od prosinaca 1834. do travnja 1835. boravio i propagandno djelovao upravo u Boki kotorskoj i Dubrovniku. Nakon njegova boravka u Dubrovniku rođen je pokret Srba katolika, a prvi Srbin katolik bio je Medo Pucić u čijoj je kući Karadžić boravio. Srpski nacionalist Laza Kostić u knjizi Katolički Srbi (str. 9.) to je i priznao: ‘Tek od druge polovine XIX. veka počinju da se pojavljuju i Srbi koji nisu pravoslavni: i Srbi katolici i Srbi muslimani’.

Ono što predstavlja identifikacijsku iskaznicu svakoga velikosrpskog dokumenta narativ je o srpskoj ugroženosti kao izraz kulta ugroženog Srbina. Naravno da se i u novome kulturnom memorandumu govori o ugroženosti srpske kulture, o dugoročnoj političkoj strategiji nepriznavanja, prikrivanja i relativizacije i o pojavama genocidnoga karaktera prema Srbiji koje su prisutne sve do danas. Summa summarum: Povelja o srpskome kulturnom prostoru predstavlja kulturni memorandum, tj., da budemo precizniji, još jedan uradak iz velikosrpske kuhinje koji pseudopacifističkim diskursom i eufemizmima želi skriti svoj pravi velikosrpski karakter. Filip Lukas pisao je da svaki narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi i da ga upravo ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Napad na hrvatsku kulturu koji Povelja čini stoga je napad na hrvatski narod.

Da je Hrvatska ozbiljna država, onda bi se velikosrbima koji prisvajaju hrvatsku kulturu (iskompleksirani činjenicom što su Srbiju gotovo potpuno zaobišli humanizam, renesansa i barok) samo konstatirala medicinska dijagnoza. Problem je u tomu što Hrvatska i sama financira velikosrpske tiskotine koje iz broja u broj udaraju na same temelje moderne hrvatske države. Problem je i u tomu što je velikosrpstvo penetriralo i u same hrvatske državne institucije pa je tako još prije nekoliko godina u hrvatskome Ministarstvu kulture o potporama knjiga odlučivao bivši obavještajac tzv. SAO Krajine.

Problem je što Hrvatska nema nekoga modernog Izidora Kršnjavoga koji bi kao ministar kulture bio svjestan da ‘u teškoj borbi za opstanak naroda kultura je jak i sjajan štit’. Pred koju godinu imali smo ministra kulture koji je razumio kolika je važnost kulture, no njegov mandat nije dugo trajao. Pseudokulturnjaci popeli su se na zadnje noge da ga smijene. I zato danas ponovno imamo grotesku: u situaciji dok Srbija svojata tuđe kulture, pa i hrvatsku kulturu, hrvatski porezni obveznici putem kulturnih institucija financiraju propagandističke uratke kao što je film Posljednji Srbin u Hrvatskoj.

O tempora, o mores, živio hrvatski progres!

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo