Brisani prostor Fotoreportaža: Tak je to bile na južnoj strani Velebita 1991. i 2019.

Tko osvoji Velebit vlada Hrvatskom!(„Velebite ne treba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše“)

Ovih je dana ekipa okupljena oko projekta novoga dokumentarnog filma o početcima obrane južnoga Velebita od srbijanske agresije obavila dio terenskih snimanja. Dio njih odnosi se na autentične lokacije u blizini Tulovih greda. Bilo je izuzetno zanimljivo i poučno čuti svjedočanstva hrvatskih branitelja koji su prvi zauzeli položaje na južnom Velebitu, uspostavili vezu sa zapovjedništvom u Starigradu Paklenici, utemeljili logistiku uz pomoć mazgi i magaradi, te onesposobili za agresorske snage strateški važnu prekovelebitsku komunikaciju Sveti Rok – Obrovac. Pretpremijera novoga dokumentarnog filma očekuje se u travnju u organizaciji Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer.

Malo je, naime, poznato kako su na južnoj strani Velebita strateški važne kote još 1991. prvi zaposjeli hrvatski branitelji dragovoljci pristigli iz Legije stranaca, bosanske Posavine i Hrvatskog zagorja. Film u prvom planu govori o djelovanju Zagorske bojne na Velebitu, ali progovara i o širim kontekstima i značaju obrane južnoga Velebita, te o hrabrosti i požrtvovnosti hrvatskih branitelja u gotovo nemogućim uvjetima.

Često puta fotografija govori više od riječi. Umjesto teksta prenosim neke svoje amaterske fotografije s mjesta događaja uz kraću popratnu objasnidbu… da se ne zaboravi što se zaboraviti ne smije, jer „tak je to bile“ (Zlatko Coha Šišo)!

Poslije 27 godina Zlatko Coha Šišo (r. 1963.) iz Jakovlja napeto iščekuje obilazak Velebita na kojemu je kao pripadnik Zagorske bojne proveo zimu 1991. i proljeće 1992. Danas je Šišo u redovnom radnom odnosu, četiri godine dijele ga do mirovine, postao je djedom, bavi se glazbom, aktivan je u braniteljskoj udruzi, kulturno-umjetničkom i kuburaškom društvu. Početkom 1991. bio je oružar u kriznom štabu… a krajem 1991. verao se Velebitom i vrebao neprijatelja…

Zapovjednik Zagorske bojne Dragutin Poturica Haš i pripadnici bojne Zlatko Coha Šišo i Ivan Šalec – „Velebit je zauvijek naš drugi dom!“.

Pripadnici dragovoljačke Zagorske bojne na Velebitu 1991. (privatna arhiva)

Gordana i Goran Fistrić pripremaju scenu za snimanje iskaza Role Dokoze, pričuvnog satnika HV-a i predsjednika Kriznog stožera u Starigrad Paklenici. Dokoza je 1991. dočekao Zagorsku bojnu i uputio je na Velebit s porukom – „Tko osvoji Velebit, osvojio je Hrvatsku“.

Službena iskaznica pripadnika Samostalnoga bataljuna Paklenica iz 1991. kakvu su dobili i pripadnici Zagorske bojne.

Šišo, Haš i Šalec – „Odavde počinju naši usponi na Velebit, prvo penjanje do položaja Bukva pod punom ratnom opremom trajalo je dvanaest sati. Ma, pojma nismo imali kaj nas gore čeka, nismo ni znali, razmeš, da bumo završili na Velebitu, srećom imali smo pouzdana vodiča i jaku volju braniti Hrvatsku. Da nismo zauzeli južnu stranu Velebita, neprijatelj bi se preko Velebita spustio u Karlobag i ostvario svoj cilj“.

„Nedaleko od početne točke uspona nalazile su se utvrđene neprijateljske snage s oklopnim borbenim vozilima… Evo, nekoliko stotina metara u ovom pravcu imali su borbena oklopna vozila s topovima. Kad smo se popeli gore, onda smo tek shvatili stratešku važnost Velebita. Odozgo se čini da ti je cijeli svijet na dlanu… Pratili smo neprijateljske pokrete, smjene na položajima, znali smo sve što treba o njihovim položajima znati. Pratili su i oni nas, ali dok smo mi gore, a oni dolje, bili smo u prednosti. Trebalo je samo čekati da ojačaju naše oružane snage i da s ovoga područja otjeramo neprijateljsku vojnu silu. Tak je na kraju i bilo“.

Spomen ploča poginulim Zagorcima na Velebitu…

Zagorsku bojnu s Velebitom je upoznao dobar poznavatelj ove mitske planine, ratni vodič po Velebitu, sin južnoga Velebita, hrvatski branitelj Martin Baričević Maćo – „Bio sam jednom na velebitskim položajima punih 45 dana bez smjene, smršavio sam tada 18 kilograma. I opet bih, ako zatreba, izabrao velebitsku bojišnicu. S našim Zagorcima brzo sam se sprijateljio, dobro smo se razumjeli, kako oni kažu – razmeli smo se. Bili su odlični borci“.

Podno Tulovih greda: Gordana Fistrić – snimateljica i stručni suradnik na dokumentarnom filmu, Zlatko Coha Šišo pripadnik Zagorske bojne, Ilija Vincetić – pukovnik HV-a i brigadir HVO-a, zapovjednik Samostalnoga bataljuna Paklenica (kasnije 164. brigade HV-a) i Nenad Piskač – scenarist dokumentarnoga filma.

Na mjestu gdje je nekad bio najistureniji četnički bunker na Velebitu u osiguranju ceste Sv. Rok – Obrovac vijori zastava Zagorske bojne s njezinim ratni sloganom – „Što Bog dade i sreća junačka“! Od neprijateljskoga bunkera nije ostalo ni „b“.

„Kad bi nas uhvatila noć ili nevrijeme, prespavali smo u ovoj kućici, daleko od baznoga logora Bukva, ali vrlo blizu četničkih položaja. U svakodnevne višekilometarske ophodnje do naših isturenih položaja nosili smo doslovno sve, od vreća za spavanje do hrane, strjeljiva… Nikad se nije znalo hoćemo li se moći vratiti u tabor Bukva…“.

Ovdje su bili zadnji utvrđeni četnički položaji iz smjera Sv. Roka ispod kojih se i danas nalazi nerazminirano minsko polje.

Na ovom je mjestu zaustavljena i neutralizirana neprijateljska izvidnica strateškoga značaja pristigla iz smjera Sv. Roka, tri vozila s vojnicima i nekoliko visokih oficira JNA. Poslije toga događaja u okupiranom Kninu proglašen je dan žalosti… Otad se neprijatelj nije usudio koristiti cestovnu komunikaciju Sv. Rok – Obrovac.

E, moj Velebite! Bivši pripadnik Legije stranaca Pero Vincetić s desetak svojih Posavljaka u listopadu 1991. prvi je zaposjeo važne točke južnoga Velebita i u studenome dočekao Zagorsku bojnu. Otad se Zagorci i Posavljaci drže zajedno kad god i gdje god mogu. Pero je od dragovoljaca Hrvatskoga zagorja ustrojio borbenu bojnu spremnu na sve meteorološke, fizičke i neprijateljske izazove. Poslije Velebita nastavio je ratovati… Predsjednik Tuđman ga je odlikovao za ratne zasluge Redom hrvatskoga trolista (1998.) kao pripadnika samostalne bojne Zrinski. Pero Vincetić, međutim, danas nema status hrvatskoga branitelja… E, moj Velebite!

Svake godine preživjeli pripadnici bojne obilježavaju mjesta pogibije svojih suboraca na Velebitu.

U kamenu o tom spomen piše… Velebite ne treba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše.

Nemoj me nikad zanijekati brate…

Nedaleko od spomen ploče dvojici poginulih pripadnika Zagorske bojne nalazi se spomen kapelica još jednome junaku Domovinskoga rata Damiru Tomljanoviću Gavranu. Ona čuva prošlost, bdije nad hrvatskom sadašnjošću i pokazuje put za budućnost.

Zapovjednik Zagorske bojne (3. bojne 164. brigade) Dragutin Poturica Haš u ratu i u miru uvijek je na prvoj crti – danas promiče istinu o Domovinskom ratu, direktor je Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer…

Snimanje u Starigrad Paklenici, na Velebitu i u Zatonu Obrovačkome završilo je predvečer. Noć je pala kad smo stigli u Zadar. I premda se još imalo što reći i snimiti, ekipa dokumentarnoga filma razišla se u dvije skupine, za doma spremne. Moja se kombijem uputila prema Zagrebu. Šišo vadi narezane kobasice i špek i s čuvanja mi uručuje dnevnik, da ne rečem „knjigu snimanja“, kojega je prozvao „biblija“ premda je riječ o rokovniku na kojemu je uz znak križa s tropletnim ornamentom otisnuto „Pastoralni dnevnik 2019.“. Među pisanim i snimljenim materijalima nalazi se i njegova više puta izgovorena rečenica: „Tak je to bile“. Hoće li Šišina rečenica postati i naslov filma o Zagorskoj bojni i njezinom velebitskom ratnom putu? Ustanovili smo tijekom putovanja, da sam išao u osnovnu školu, a on u srednju s Ivicom Drmićem, koji je poginuo u akciji Maslenica… Snimanje se, nema nama drugoga puta, ovaj tjedan nastavlja na zagorskim lokacijama, pa, „što Bog dade i sreća junačka“!

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo