Benjamin Tolić: Muljaža o suverenizmu

Malo tko zna za knjigu Ralpha Keyesa „Postistinsko doba: nepoštenje i prijevara u suvremenom životu“ (Post-Truth Era: Dishonesty and Deception in Contemporary Life, 2004.). Mene je na tu knjigu upozorilo Uredništvo Oxfordskih engleskih rječnika (Oxford English Dictionaries) kada je imenicu post-truth (post-istina) izabralo za međunarodnu Riječ godine 2016. na anglosaskom jezičnom području. „Riječ godine“ – što bi to bilo? Bio sam krivo pomislio: najčešće rabljena riječ u javnom govoru. No rečeno me je Uredništvo poučilo: Nipošto, to je riječ koja „najbolje opisuje dušu godine“.

U tom bi smislu „riječju godine“ 2019., ako je suditi po političkim zbivanjima („Brexit“, migracije, izbori za Europski parlament) u Europskoj uniji mogla postati riječ „suverenizam“.

A što je suverenizam, Hrvatima ne treba tumačiti. Svi to znaju, podjednako Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, transhrvati i „politički nehrvati“ – Milorad Pupovac i njegova sljedba u Hrvatskomu [državnom] saboru). Ali kako se sva ta znanja međusobno ne slažu, moja mi školnička narav (dugo sam radio kao profesor), ne da mira. Stoga molim da mi se oprosti što ne mogu posve odoljeti prosvjetiteljskom nagonu.

Ne kanim, a i da kanim, ne bih mogao zbog ograničenosti prostora gnjaviti čitatelja modernim historijatom ideje suverenosti od Jeana Bodina preko Thomasa Hobbesa, Johna Lockea, Jean-Jacquesa Rousseaua do Emmanuela Josepha Sieyèsa. Zaobići ću izgradnju apsolutne monarhije i teorije „društvenoga ugovora“, samo ću se osvrnuti na korijen riječi „suverenost“ i njegovo značenje ne razglabajući o različnim aspektima suverenosti: državne (unutarnje i vanjske), narodne i nacionalne.

Riječ „suverenost“ (ili „suverenitet“) u hrvatskom je jeziku posuđenica iz francuskoga (souverainté), a izvedena je iz korijena „souverain“ (vrhovovan, najviši, neograničen). Nekoć se prevodila riječju „vrhovništvo“. Značenje joj jasno i razgovijetno određuje latinski dvoslov „summa potestas“ (najviša vlast), što će reći: vlast nad kojom nema druge vlasti. Najviša je vlast ipak dvostruko ograničena: izvana međunarodnim, iznutra nacionalnim pravom. S izgradnjom nacionalnih država nakon Westfalskoga mira (1648.) i osobito nakon Francuske revolucije (1789.) suverenost je – uz ozemlje, pučanstvo i pravni poredak – bitno obilježje države.

Zbog toga po Ustavu „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih građana“ (čl.1., st.2.), a „Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv“ (čl. 2., st. 1.).

Ne mislim osobito visoko ni o politološkoj naobrazbi naših znanstvenika, a kamoli o politološkoj naobrazbi političkih bukača i izbornih takmaca.

Za to imam dobre razloge. Kada čujem kako znanstvenik „suvereno“ tvrdi da je „suverenizam“ uljudna zamjena za „nacionalizam“, a „nacionalizam“ uljudna zamjena za „ustaštvo“, dođe mi da se urnebesno nasmijem. Zašto? Pa znalac očito ne zna da je narod kulturna zajednica, a nacija njegova politička nadgradnja! Narod živi svoje osebujne vrjednote kako može, a nacija svim silama čuva njegovu samobitnost. Nacija se od naroda razlikuje samo po tomu što odlučno odbacuje tuđinsku vladavinu. A taj luk od „suverenizma“ preko „nacionalizma“ do „ustaštva“ umalo me nije potaknuo na razmišljanje o hrvatskomu suverenizmu od Ante Starčevića preko Ante Pavelića do Franje Tuđmana. Od toga pothvata u zadnji me je čas odvratilo žalovanje Mirka Galića zbog vijesti da prosvjednici koji u Beogradu obsjedaju „europskog Vučića“ među ostalim pogrdno uzvikuju: „Ustaše! Ustaše!“

A politički bukači i izborni takmaci? Svi oni žude za zastupničkim mjestom u Europskom parlamentu, najgori su oni što se predstavljaju kao suverenisti. Andrej ih Plenković grdi kao Odisej Terzita. Ali još ih ne udara žezlom po glavi. Što oni, veli Plenković, znaju o suverenosti i suverenizmu? Ništa. Što zna Pernar o Eurpskoj uniji?! Što zna Hasanbegović o Bleiburgu? Oni ne razumiju politiku! A mi novcem Europske unije gradimo Hrvatsku. Ima li išta „suverenističkije“ od toga?!

Nema, htio sam reći, ništa „suverenističkije“, ne toliko zbog hrgasta komparativa koliko zbog toga što od najviše vlasti nema više vlasti. Tu banalnost shvaća i najgluplji Hrvat, ako ne diskurzivno, onda intuitivno, jer vidi da Lijepa Naša pod Plenkovićevom namjesničkom vlašću biva sve manje naša. Htio sam reći: Suverenizam u politici nije ni bedastoća ni puka fraza, suverenizam je odanost ideji suvereniteta. Ali ne ću. Poslušat ću stari savjet: Zaludu to govoriš ljudima pasmine slavo-serbske. Njih ti se nikakov nauk ne prima.

Benjamin Tolić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo