I. Šola: Kad govor mržnje postaje satira i obrnuto

Zlouporaba pojma manjine

Već dugo kod nas, od hrvatske borbe za neovisnost, nema zloupotrebljivanijeg pojma od pojma manjine. Pogotovo nacionalne. Ili spolne.

Ključ manipulacije pojmom manjine sastoji se u tome kada se manjina definira samo statistički. Prema tom kriteriju svi smo pod nekim vidom manjina. Manjina su i maloljetni branitelji Domovinskog rata. I udovice Domovinskog rata. Manjina su i osobe s posebnim potrebama. Manjina su i bogataši koji drže u svojim rukama najveći dio bogatstva. Manjina su i vrhunski sportaši…

Isto je sa sintagmom, koja se automatski veže uz pojam manjine, a to je “ranjiva skupina”, tada je viktimistička, ponekad i agresivna, manipulacija savršena. Reći da si “manjina” zapravo ne znači ništa, ukoliko je ona definirana samo statistički, pa potom viktimistički, “ugroženošću”. Zato se valja, kada je pojam manjine u pitanju, obratiti ozbiljnim autorima, daleko od dnevnopolitičke i ideološke manipulacije.

Povijest poznaje dvije vrste manjina, o jednoj je pisao u 19. stoljeću Arnold Toynbee, o drugoj u naše vrijeme Nassim Nikholas Taleb.

Toynbee sudbinu i zdravlje Zapada vidi u manjinama koje naziva “kreativne manjine”. Kulturu i civilizaciju nikada nije stvarala rulja, masa, većine, već izvrsni pojedinci i skupine, Tesle, Adenaueri, Tuđmani, uske znanstvene zajednice i druge zajednice koje su od izuma do duhovnih vrijednosti diktirali tijek povijesti.

Kada gledate sićušni židovski narod i grandiozne stvari koje su dali svjetskoj povijesti i njenom tijeku, ostajete zapanjeni.

Kada gledate maleni hrvatski narod i njegove sportske uspjehe samo prošle godine, ostajete zapanjeni. Za svjetsku povijest, za civilizaciju i kulturu, Toynbeejevu sintagmu “kreativne manjine” može se slikovito predočiti izrekom koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca.”

Dakle, nije bitno koga je više a koga manje, već tko je kreativniji, inovativniji, smjeliji, mudriji… Dovoljno je, među mnoštvom primjera kroz povijest, kada su kreativne manjine u pitanju, uzeti genezu velebne kulture renesanse u Italiji.

Kada su Turci 1453. godine zauzeli Carigrad, taj događaj O. Hiltbrunner tumači jasno: “Najučeniji (kreativna manjina!) su se iselili u Italiju i prenijeli humanistima renesanse znanje izvornih grčkih tekstova.” To je bio jedan od ključnih zamašnjaka novog poglavlja europske uljudbe.

Taleb pak, za razliku od Toynbeeja, govori o “agresivnim manjinama” koje, kao i kreativne, svojom netolerancijom ili isključivošću također određuju tijek povijesti. Zato je svjetska povijest i krvava pozornica, drama u kojoj su glavni akteri armagedona agresivni vs. kreativni.

Za nadati se, govorim i kao teolog, da će “kraj povijesti” u ovom srazu manjina kao pokretača povijesti pripasti kreativnim manjinama, a ne agresivnima. Isto želim i Hrvatskoj danas.

Milorad Pupovac opet je u žiži pozornosti jer je, kao mnoštvo političara prije njega, spaljen u Kaštelima kao “krnjo”. I dakako, ajme meni, govor mržnje, nije isto kada se na karnevalu (!) spali političar (!) pripadnik manjine, “ranjive skupine”, ili kao nekoć premijer Milanović, kardinal Bozanić, ili žena, dakle pripadnica ranjive skupine, Anka Mrak Taritaš.

Satira je kada Pupovčeve Novosti u jeku požara u Dalmaciji gdje su ljudi ostajali bez kuća, bez uroda, kada je vatra zaprijetila samom Splitu, donesu naslov “Lijepa naša lijepo gori”, ali nije satira kada na karnevalu(!) spalite političara(!) Milorada Pupovca.

Dakle, on je, kao i druge stranke koalicije, dio vlasti, on nije manjina već većina, i to ne bilo kakva već – vladajuća većina. A to što je po nacionalnosti Srbin, a Milanović ili Bozanić Hrvati, sasvim je irelevantno kada je u pitanju spaljivanje Krnje, starog pučkog običaja.

Čitati tu bilo što drugo osim pučkog iskazivanja nezadovoljstva nečijom politikom, a ne nacionalnošću, je manipulacija. Pupovcu, kao i velikom dijelu političara u Hrvatskoj bez obzira na nacionalnost, pa i samom Hrvatu Plenkoviću, manjka – samokritike. I tu je cijela priča.

Umjesto da stavi na papir što je napravio za Srbe u Hrvatskoj, ima li njegovo rodno selo pitku vodu, zašto je izgubio izbore u Vukovaru, što je s Tesla bankom, što je s ubijenim dr. Šreterom, je li svjestan da mjesta oko Vukovara gdje je SDSS na vlasti o državnim blagdanima krše zakon naše države i ne izvjese hrvatski stijeg, je li…?

Do jutra bi se mogla nizati pitanja političaru Pupovcu, dijelu vladajuće većine u više mandata, čija je ruka presudna za donošenje zakona po kojima SVI mi se moramo ravnati. Umjesto da krnju iskoristi za samorefleksiju, on opet nešto o manjinama, mržnji, fašistima, pederčinama… i to svako malo.

Pupovac je, istinabog, pripadnik manjinske srpske zajednice u RH, ali je već dugo vladajuća(!) većina. Jedino je bitno kakva manjina je Pupovac ili Stanimirović, svejedno, od ’91. naovamo: kreativna ili agresivna, destruktivna manjina? Mislim da Toynbee ne bi imao dileme, a nije iz Kaštela, barem po prezimenu.

dr. sc. Ivica Šola/Slobodna Dalmacija/https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo