Vesna Ujević: Korizma 5.

U one dane odu Mojsije i Aron pa reknu faraonu: “Ovako veli Gospodin, Bog Izraelov: Pusti narod moj da ode i u moju čast slavi svetkovinu.“ „Tko je taj Gospodin da ga ja poslušam – odvrati faraon – i pustim Izraelce? Ja toga Gospodina ne znam niti ću pustiti Izraelce.“

Onda bilježnici Izraelaca odu i potuže se faraonu: „Zašto ovako postupaš sa svojim slugama? Tvoje sluge više ne dobivaju slame, a ipak se od nas traži: napravite opeku? Čak i tuku tvoje sluge, a kriv je tvoj narod!“„Lijenčine ste vi! Lijenčine! – odgovori faraon. – Stoga i kažete: Hajdemo da prinesemo žrtvu Gospodinu! Nosite se na posao! Slama vam se neće davati, ali morate praviti određenu količinu opeke.“Bilježnici Izraelaca nađu se na muci zbog naredbe: “Svakodnevnu količinu opeke ne smijete smanjiti!“ Otišavši od faraona, naiđu na Mojsija i Arona, koji su ih čekali.„Neka vas Gospodin ima na oku i sudi vam! – dobace im – omrazili ste nas kod faraona i njegovih dvorana; dali ste im mač u ruke da nas pobiju.“

Mojsije se vrati Gospodinu i reče:

„Zašto si me poslao? Otkad sam ja stupio pred faraona i progovorio mu u tvoje ime, on još gore postupa s ovim narodom. A ti ništa ne poduzimaš da izbaviš svoj narod.“

(Izl 5,2.15-23)

Niste li već čuli faraone današnjice koji niječu Gospodina, osobito u medijima, pa u komentarima na pojedinim portalima.

– Tko je taj Gospodin?

– Crkvu treba zabraniti, zapaliti!

– Katolibani nas vuku u mračni srednji vijek!

– Božje zapovijedi, ma daj, to je za licemjere…

A oni u čijim je rukama vlast, a time i moć, pritišću zakonima i nametima. Tlače, gnjetu, zahtijevaju.

S druge strane “ne bi imali vlast da im nije dana odozgor“. Tek onaj „gore“ zna odgovor zašto je sve to tako.

Ne događa li se da i unutar obitelji molitelja proglase lijenčinom ili budalom, jer je za njih molitva gubitak vremena? Svaka riječ molitelja važe se na apotekarskoj vagi, svaki mig proučava pod povećalom.

Uglavnom faraoni svih vrsta vjernicima povećavaju normu, stavljaju pred nas nemoguće zahtjeve, samo zato jer su razoreni strahom koji u njima rađa srdžbu, praznina duše ih guši, žele ju nekako skriti. S toga ih treba žaliti.

U vremenima poput egipatskog ropstva ili sadašnjem u kojem je egzistencija također ugrožena, teško je sačuvati unutrašnji mir, zdravo rasuđivati. Ako želja za tvarnim kruhom nadjačava potrebu za kruhom Riječi Božje, nema rasvjetljenja, ni strpljenja, a osjećaj neslobode i zarobljenosti se pojačava. Onda se dogodi da poput izraelskih bilježnika koji optužuju Mojsija i Arona frustrirani katolici pod ruku sa svojim neprijateljima (faraonima), usmjere ljutnju na pastire.

I na kraju Mojsije! Prepoznajete li se u Mojsiju. Niste li u nekim prilikama usrdno slijedili Božje „upute“, dali sve od sebe, molili više, trapili se i žrtvovali, a situacija se doimala neusporedivo gorom nego li kad niste činili ništa? Je li vaš „zašto“ Gospodinu bio kraj nastojanja ili ste poput Mojsija s povjerenjem i ustrajno išli dalje?

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo