D.Pešorda: Je li dom najopasnije mjesto?

U posljednje vrijeme u Hrvatskoj se zaredao cijeli niz teških i bizarnih zločina: slučaj Chiare Pašić koja je ubila sina, slučaj leša u zamrzivaču u Međumurju, napad četrnaestogodišnjaka na majku u Trilju, slučaj bacanja djece s balkona u Pagu… Zajedničko tim zločinima jest i to da su se dogodili u krugu obitelji. Te okolnosti bile su dostatne da se u komentarima novinara, intervjuiranih stručnjaka i anonimnih internetskih komentatora još jednom osudi obitelj kao institucija i nacionalna država kao takva. Spoj tih dviju osuda ilustrira članak iz Večernjeg lista pod znakovitim naslovom Obitelj gubi svoje osnovne funkcije, dom je postao najopasnije mjesto za život. U tom članku se između ostalog kaže: ”Ono što je počelo kao nestanak 23-godišnje djevojke, iz naoko obične obitelji, pretvorilo se u stravičnu priču iz koje se mnogo toga može iščitati o društvenoj i moralnoj kaljuži današnje Hrvatske. Odnosno, Hrvatske u kojoj živimo posljednjih tridesetak godina.”Dakle, apostrofira se posljednjih tridesetak godina što se otprilike poklapa s vremenom otkako se Hrvatska osamostalila.

 Nakon što se tako lakonski odredilo državu društveno i moralno kaljužište, u par je poteza ”odrađena” i obitelj kao najopasnije mjesto na svijetu: ”Iz primjera Jasmine Dominić Hrvatska je po tko zna koji put, na teži način, naučila i da se obitelj iz svojevrsne kolijevke sigurnosti sve češće pretvara u vrlo nesigurno i podosta opasno mjesto za njezine članove.” Zanimljivo je da je autorica članka obje svoje teze ilustrirala primjerom iz ”pitomog i radišnog Međimurja”, gdje na vlasti nisu zatucani katotalibani nego napredni liberali.   

  Je li se Hrvatska samim osamostaljenjem strmoglavila u ”društvenu i moralnu kaljužu”? I je li obitelj uistinu postala najopasnije mjesto na svijetu? Prvo nas pitanje po tko zna koji put vraća na onu lažnu dvojbu: je li u samostalnoj Hrvatskoj stanje gore nego u socijalističkoj Jugoslaviji? Dvojba je lažna jer su razni autori u više navrata iznosili brojčane podatke iz kojih je razvidno da je standard u suvremenoj Hrvatskoj bolji od onoga iz jugoslavenskog vremena. Brojke također kazuju da je i ubojstava bilo više, recimo, osamdesetih prošlog stoljeća, nego posljednjeg desetljeća. Tako je npr. 1987. u Hrvatskoj bilo 120 ubojstava, a 2017. godine 43 ubojstva! Pa se nešto ne sjećam da su novinari u moralnoj panici govorili o ”društvenoj i moralnoj kaljuži” ondašnje Jugoslavije.

 Napravit ću ovdje jednu digresiju jer me spominjanje 1987. podsjetilo na još nešto. Te sam godine bio u JNA u Skoplju. Bilo je to vrijeme kad se budilo Kosovo u otporu protiv srpskog terora, a cijeli sustav ondašnje trome i nesposobne Jugoslavenske narodne armije bio je potresen tzv. Paraćinskim masakrom, tj.  ubojstvom četvorice i ranjavanjem petorice vojnika koje je izvršio vojnik Aziz Keljmendi. Svjedočio sam brutalnom odnosu desetara, podoficira i nižih oficira prema vojnicima albanskog podrijetla. Nerijetko se nisu zaustavljali samo na verbalnom maltretiranje, nego su padali i udarci, najčešće vrhom vojničke čizme u cjevanicu. Gdje su tada bili svi ti silni borci za ljudska i manjinska prava, imali bi posla sve u šesnaest! Bilo je to, usput budi rečeno, isto ono vrijeme kada je Ante Tomić vrijedno učio da jednog dana postane isti takav podoficir.

 No, vratimo se na temu. Dakle, onaj komu se pričinja da je u Hrvatskoj danas više krvnih delikata nego nekada, ili svjesno laže ili mu jugotužje zamagljuje vid. Što se tiče druge teze da je obitelj postala opasno mjesto, tu su stvari nešto kompleksnije, no glupost je tvrditi da je obitelj postala najopasnije mjesto. Istina, svjedočimo sve većem broju disfunkcionalnih obitelji u kojima se događaju razne nelijepe stvari, pa i zločini. No, krajnje je maliciozno razloge za to tražiti u obitelji kao takvoj, a ne vidjeti da upravo programirano razaranje obitelji kao temeljne jedinice zdravog društva dovodi do takvih pojava.

 Nije, dakle, Chiara Pašić ubila sinčića zato što je živjela u zatucanoj katotalibanskoj obiteljskoj zajednici, nego zato što joj je bilo kakva obitelj predstavljala teret, pa se i sina htjela riješiti da bude slobodna kao ptičica. Nije četrnaestogodišnjak u Trilju uboo majku zato što su ona i njegov otac živjeli u skladnom zajedništvu, nego vjerojatno upravo zbog toga što nisu. Iz novinskih je napisa također razvidno da ni obitelj iz Paga nije bila baš uzorna. Pa čak i u slučaju iz Međimurja – premda se tu ubojstvo dogodilo davno pa ga i ne možemo tretirati kao odraz sadašnjeg stanja u društvu – radilo se o obitelji gdje su kćeri bile prepuštene same sebi dok su roditelji zbog posla bili na terenu ili inozemstvu. Stoga je sve ove tužne slučajeve uputnije tumačiti kao posljedicu rasapa obitelji nego kao posljedicu obitelji kao institucije.

 Sam završetak članka u Večernjem do kraja razotkriva naprednjačku, protuobiteljsku intenciju članka. Dakle: ”No ako se ljudi možda i ne žele mijenjati, to ne znači da se ne mijenja svijet koji ih okružje. Samim tim mijenja se i društveno okruženje, a s društvenim okruženjem neminovno se mijenja i poimanje obitelji kao temeljne društvene jedinice. Te promjene, u nekim društvima, hrvatskom pogotovo, uzrokuju tektonske poremećaje i ideološke podjele. Do njih dolazi jer je konzervativnijem djelu društva teško shvatljivo da se obitelj ne mora nužno sastojati od mame, tate i djece, već da je mogu sačinjavati i samohrani roditelji, istospolni parovi s ili bez djece, ali i bračni partneri bez djece. Kada bi druge i drugačije obitelji postale općeprihvaćena društvena činjenica, svijet bi bez sumnje, za mnoge takve obitelji postao puno bolje mjesto za život.” Samo zbog ovoga zaključka, zbog  tendencije da se uobičaji neuobičajeno i uobičajeno učini neobičnim i zazornim napisan je ovaj članak u Večernjem listu. Ukratko, žele nas mijenjati, iznova mijesiti na svoju sliku i priliku.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo