AVDIĆ: Šefik Džaferović morao je znati za mučilište u Glazbenoj školi u Zenici
Vrijeme:3 min, 46 sec
O tome da je Armija RBiH vršila zločine nema dvojbe. Naravno da jeste. I sva ta patriotska podvriskivanja da se tim tvrdnjama izjednačava agresor s braniteljima, dušmani s patriotima je smješna, politizirana i nevaljala, smatra osnivač i kolumnist Slobodne Bosne Senad Avdić, prenosi Hrvatski Medijski Servis.
Avdić je, gostujući na N1 televiziji, podsjetio kako optužnici protiv Atifa Dudakovića i drugih optuženika iz 5. Korpusa Armije RBiH stoji između ostalog da je uništeno 25 do 30 vjerskih pravoslavnih objekata, crkava i drugih pravoslavnih objekata.
– A mi ovdje imamo mantru koju je 1996. na Koševu izrekao Alija Izetbegović da “nas razlikuje od naših dušmana što mi nismo rušili tuđe objekte”. Nije točno. A mi smo pisali da je samo u Unskosanskom kantonu 30-tak pravoslavnih objekata uništeno, ne govorim o drugim zločinima ubojstava. I, naravno da se to mora sankcionirati, smatra Avdić.
Govoreći o knjizi Nemanje Stjepanovića i Viktora Ivančića u kojoj su pisali o mučenjima u prošlom ratu u domovima kulture, Avdić je kazao kako je jedna od institucija kulture u kojoj su vršenja mučenja bila Glazbena škola u Zenici.
– Ja sam u to ratno vrijeme bio u hotelu u Zenici, sto metara od te Glazbene škole i sebi ne mogu oprostiti što nisam znao da se to događa. Ali Šefik Džaferović, koji je danas član Predsjedništva BiH, a u to vrijeme je bio šef Centra službi sigurnosti Zenica, je to morao znati, kazao je Avdić.
Glazbena škola u Zenici- mučilište za Hrvate i Srbe
Hrvatski Medijski Servis podsjeća kako se u Glazbenoj školi u Zenici nalazio je jedan od 331 zatvoreničkog logora pod upravom ARBiH tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba, odnosno jedan od 238 logora pod upravom bošnjačkih vlasti na prostoru Središnje Bosne, a kroz koje je prošlo gotovo 10 tisuća Hrvata.
U ovom su logoru mučeni i ubijani hrvatski i srpski civili (prema nekim tvrdnjama isključivo Hrvati) i vojni zarobljenici. Za ta zlodjela nitko nije bio kažnjen. Županijsko tužiteljstvo u Travniku zatražilo je istragu o ratnim zločinima protiv osoba s područja Bugojna, Novog Travnika i Fojnice, i za ovaj logor. Osumnjičeno je pet osoba za zatvaranje i mučenje Hrvata. Tužiteljstvo je dobilo suglasnost od Haaškog tribunala i proslijedilo je slučajeve, što su potvrdili medijima, no sudovi o tome šute. 24. ožujka 2017. na zgradi je stavljena spomen-ploča, podsjetnik da je u ovome objektu tijekom rata bio logor za hrvatske branitelje i civile. Malo poslije nakon postavljanja, uklonila ju je policija. U medijima je slučaj iscrpno obradio novinar Esad Hećimović, prije svega u magazinu Dani u broju od 3. kolovoza 2001. godine.
Već 1. siječnja 1993. muslimanske snage su protjerale Hrvate iz hrvatskog dijela Zenice i odmah se uselili u njihove kuće. Otvaranje logora je bilo nakon početka opće hajke na pripadnike HVO u Zenici 17. travnja 1993. godine. Civile su naoružani pripadnici ARBiH odvodili iz domova. Postojanje ovog logora u središtu grada potvrdio je UN i ICRC. ICRC je potvrdio 6 logora pod vlašću BiH vlade ili Muslimanskih snaga, a broj zatočenih na oko 500 zatočenika. Broj iz ICRC-ova podatka odudara od stvarnosti.
Armija BiH i HVO vodile su žestoku bitku od 18. travnja do 8. lipnja 1993. godine. Nakon bitke muslimansko-bošnjačke snage zatočile su 520 Hrvata u zatvor Zenica. Hrvate su prisilili napustiti Zenicu. Preostale su htjeli mobilizirati, a one koji se nisu odazvali mobilizaciji, suđeni su i poslani u zatvor (70 osoba) ili u logor Muzičku školu (15 osoba). Zatočenici su bili smješteni u lošim i nehigijenskim uvjetima na nekoliko mjesta. Točan broj zatočenika nije poznat. Procjene prema izvješćima kreću se oko 1 500 zatočenika.
U Muzičkoj školi bilo 1.500 zatočenika
Potkrovlje je bilo vrlo hladno zimi, a vruće ljeti. Podrum nije imao dnevnog svjetla i bio je vlažan. Zatočenici su držani i po 45 dana u prostorijama bez svjetla. Normalne sanitarne čvorove nisu imali, nego kantu za nuždu u kutu prostorije koja se prelijevala, pa je stalno bio smrad. Zatočenim Hrvatima nisu omogućili postelje, nego su spavali na drvenim paletama. Manjak strujnih resursa nije spriječavao stražare stalno puštati glasnu glazbu zatočenicima tako da nisu mogli spavati. Zatočenici su ispitivani na 3. katu gdje je bilo sjedište čuvara. Svakodnevno maltretiranje bilo je fizičko i psihičko. Civile su tukli, posebice muškarce. Ženama su prijetili silovanjem. Muškarcima su prijetili da će biti obrezani po islamskom ritualu. Postoje podatci da je ovdje ubijeno 12 zarobljenih vojnika HVO-a. Zatočenici su premlaćivani šakama, nogama, policijskim palicama, telefonskim kabelima, drškom od lopate i čizmama. Točan broj zatočenika nije poznat. Prema nekim izvješćima kreće se oko 1.500.
HMS/http://hms.ba/Hrvatsko nebo
