V.Ujević: Korizma 2

I umre Josip, a pomru i sva njegova braća i sav onaj naraštaj. Ali su Izraelci bili rodni, namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju.

Uto u Egiptu zavlada novi kralj, koji nije poznavao Josipa. I reče on svome puku: „Eto sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. Hajde postupimo mudro s njima: „Spriječimo im porast da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje.“

I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu sagradili gradove-skladišta; Pitom i Ramses. Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca. I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu.

(Izl 1, 6-14)

Egipatski kralj detektirao je Izraelce kao opasnost za Egipat. Vidio je u njima mogućeg neprijatelja, negdje, u nekoj budućnosti bez i jednog relevantnog pokazatelja, te se zbog tog možebitnog scenarija obrušio na njih svim sredstvima koja su mu bila na raspolaganju ne bi li ih oslabio i onemogućio u onom od čega je strahovao.

Prepoznajemo li u ovom kralju sebe? Zar i nas ne zahvaćaju, najčešće, iracionalni strahovi od ljudi, događaja, sadašnjosti, budućnosti, pa čak i od Boga? Bojimo se da će netko ugroziti našu poziciju, bojimo se da će nas ovaj ili onaj povrijediti, bojimo se da će Bog od nas previše tražiti, bojimo se starosti, gladi, bolesti, ponekad se bojimo radovati i smijati jer nam se čini da neki loš, težak događaj vreba na nas za odmazdu. Uslijed svojih strahova postanemo agresivni, nepovjerljivi, tjeskobni, depresivni i ukočeni, pa i zavidni. Ljudima oko nas teško smo shvatljivi.

Dopustimo li strahovima upravljati našim životom život se pretvori u životarenje.

Ista stvar se događa i drugim ljudima. I njihovo, nama neprihvatljivo djelovanje, često je posljedica straha.

Bilo bi poželjno izići iz uloge tlačitelja ili žrtve ( obje uloge obično igramo istovremeno). A kako?

Moj prvi korak je osvijestiti u sebi spoznaju: Bog je uz mene uvijek i u svakoj situaciji.
Drugi korak: hrabro i ustrajno razvijati osjećaj suprotan onome koji me obuzima, ako je to ljutnja i srdžba – blagost, ako je nepovjerenje – povjerenje, porivu za bježanjem od nekog ili nečeg – hod ususret.

Ako je problem u odnosima s osobama, onda razmišljam da je Bog i s tom osobom uvijek i u svakoj situaciji. Nastojim u sebi potaknuti i razviti sućut za osobu s kojom je odnos narušen nastojeći razumjeti njene postupke kao posljedicu strahova i rana. Nekada mi uspijeva, nekada ne. Ako ne uspije, pokušavam opet i opet i opet…

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo