M.Dubravac: MOĆ POSTA (Svjedočanstvo jedne žene)

Padom komunizma posjetivši domovinu, umjesto radosti muža i mene dočeka teško razočaranje. Moja zaova, muževa sestra, nije više bila bogobojazna dobra duša, koja je skupa sa mnom nekada išla na dvije mise i obavljala prve petke i subote. Otkako unazad godinu dana posta udovica, njezino vladanje se u potpunosti promijeni. Ubrzo saznasmo razlog. Ona i mlada rastavljena kćer postadoše žrtve seoskih vrački. Dvaput mjesečno idu u Bosnu nekakvoj Turkinji. Tvrdila je zaovi da joj je muž otrovan, a njezinom zetu su nabačene »čari«. Stoga napusti svoju ženu. Dvije jadnice slijepo vjerovahu prefriganoj vračari. Izvukla im je omašnu svotu novca. Moj muž je bijesnio. Sestra mu uvjerljivo reče:

»Ne miješaj se u moj posao. Žena zna što govori i čini; svakako da mora naplaćivati. Bi li ti radio džabe? Pronaći će tko mi otrova muža, a tko nabaci čarke na zeta.«

Od muke gotovo poludjesmo. Muž se dade u istragu. Prijatelji nam dokazaše da je zaovin muž umro od pića. Istina, zadnjega dana sjedio je u hotelu i pio, ali otrovan sigurno nije. Što se tiče zaovine kćeri, nije njezinom mužu nitko nabacio čarke. Tjerala je modu. Kuća joj bješe kao svinjac. Muž više nije mogao trpjeti. To su eto pravi razlozi. Zaova je i dalje naglašavala da susjedi žele zlo njoj i kćeri. Bacaju u njeno dvorište čuperke kose, krvave ljuske od jaja, kosti i što šta drugog. Dakle, mora odlaziti k vračari. Napomenu, da u njenoj kući imamo mjesta sve dotle, dok joj ne počnemo suditi.

Seoski župnik reče mi da zna za taj slučaj. Nažalost ne može pomoći. Svaka peta obitelj u selu sklona je nekoj vrsti vrački. Broj se naglo penje u našim hrvatskim selima. Ljudi sumnjaju jedni u druge, svade se i sude. Nikada nije bilo ovo što se događa danas. Vračare zastupaju Boga. Na račun žrtava bogate se. Bez fratra Ive u Tolisi, koji svim silama spriječava taj vražji čin, bilo bi kud i kamo gore. Idući od župnika jedva sam vjerovala da je naš nekada dobri, pobožni svijet, pored Gospe međugorske i Domovinskoga rata, koji u svakom slučaju bijaše opomena Božja, mogao toliko zabasati vjerujući u besmislene stvari srednjega vijeka. Srce me je boljelo za mojom zaovom. Radi vrački izgubila je Boga postavši igračka vražjih sljedbenika. Odlučih učiniti sve da zaovu spasim.

Moj bratić radio je u MUPU. I sam prizna da vračare u Bosni imaju na banci velike svote novca. Nagomilaše ih tamo naivni ljudi teško zarađenim markama. No, radi demokracije, vlast im ništa ne može. Stoga neka pustim zaovu na miru i neka uživam u ljepotama naše domovine. Postadoh još ljuća. Bože, što je ovo? Zar su zaista naši stari odlaskom u grob odnijeli nekadašnju ljubav i lijepu riječ, koja je mogla otvoriti svaka vrata? Nitko nikome ne želi pomoći.

Dok sam bila mlada, moja mati sto puta naglasi da nema toga što od Boga nećemo isprositi ako uporno postimo. Našla sam devet žena moleći ih da na nakanu obraćenja našega sela svaki dan jedna od njih posti o kruhu i vodi, prisustvujući misi uz ispovijed i pričest. Isto tako neka kroz devet dana molimo devetnicu svaka različitom svecu. Ja sama odlučih postiti devet dana o kruhu, vodi i jednoj jabuci. Ako je Isus izdržao četrdeset dana u pustinji bez kruha, izdržat ću i ja devet, s kruhom. Da ne bi posumnjala kako namjerno izbjegavam njena jela, upozorih zaovu da ću malo postiti. Neka ne obraća na me pažnju. Prvi i drugi dan šutjela je nudeći mi svježi kruh. Radi žrtve tražila sam baš stari. Treći dan reče mi:

»Snaho, zar ćeš i danas postiti?«

»Hoću.«

»Jesi li poludjela? Naškodit će ti.«

»Neće. Isus je ostao živ.«

»Pa nećeš valjda postiti četrdeset dana?«

»Ako ustreba, hoću.«

»Možeš li mi reći zašto postiš?«

»Oprosti, ne mogu.«

Ušutjela je. Nastavila sam postiti dalje. Zaova se zabrinula. Četvrti dan dok je ručku prisustvovala i njezina kći, htjedoše silom saznati razlog. Kad joj ne rekoh, napade svojega brata. Ljut na nju, moj muž izgubi kontrolu. Vikao je:

»Hoćeš znati zašto posti? Posti radi tebe, tvoje kćeri i svih takvih k’o vas dvije što ste! Sram vas bilo do čega ste dotjerali! Zamjenjuju vam Boga i proriču budućnost oni koji vam poklaše sinove i silovahu kćeri! Što kaže Božja zapovijed? »Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih Bogova osim mene«. Sestro, sestro, zagorčila si život i meni i svojoj snahi osramotivši ime naših poštenih roditelja. Sto godina u ovom susjedstvu nije bilo mržnje ni svađe. Tvoje vračare ubaciše ga po tebi. Sve smo pronašli što radiš. Prije polaska iz domovine ostavili smo te s križićem oko vrata. Sad umjesto njega nosiš neki vražji znak, koji te čuva od »zlih« ljudi. Sestro, tvoja vračara zarađuje na takvima kao ti veliki kapital! Slao sam iz Australije svoju muku siromašnoj udovici. Gdje završiše moji dolari? U vračarinim bankama? Je li? Tvoj primjer slijedi i kći. Umjesto da si ju radi mode izgrdila i poslala nazad k mužu, vodiš je k vračari da joj ispere mozak najvećim glupostima. Zaboga, osvjestite se! Tvojeg muža nije nitko otrovao. Imao je moždani udar zbog pijanstva. Tvoja kći neka se okani skupih butika i raskalašenoga života i muž će ju primiti nazad. Sestro, od danas ti neću reći više ni riječi, no dobro upamti, osim te kćeri imaš na svijetu samo mene i snahu. Ne vratiš li se k Bogu svojih djedova nećeš više za nas čuti. Budi sljedbenik vraga. Poslije smrti ići ćeš k njemu ne samo ti već i tvoje dijete!«

Iskalivši vatreni bijes muž tresnu vratima svom silom te ode van. Na smrt blijede zaova i kći ostadoše bez riječi. Drhtala sam od napetosti. Zaova tada udari u glasan plač, mucajući:

»Nisam ja k njoj htjela ići. Drugi me nagovoriše. Sad ako prekinem desiti će se veliko zlo. Tako ona kaže.«

Zagrlila sam je čvrsto, tvrdeći:

»Seko moja, ne boj se. Nikakvo zlo neće se desiti. Jedino zlo biti će u tome što će vračara imati jednu mušteriju manje i manje novca u džepu. Skini odmah taj znak sa sebe. Poškropi se svetom vodom i otjeraj sotonu duboko u pakao!«

Naš posjet domovini započet teškim razočaranjem završio je ipak sretno. Na čudo nama, svećeniku i razboritim ljudima, sestra mojega muža izađe ponovno na pravi put. Išle smo skupa u Tolisu k fratru Ivi te doživjele potpuno obraćenje duše i tijela, pogotovo zaova. Novim životom uspjela je odvratiti od vračare još dvije osobe u selu vodeći i njih u Tolisu. Što se tiče njene kćeri, išlo je mnogo sporije. Osvoji li mlade vražja ideja, teško od nje odstupaju. Zaova i ja postile smo i dalje. Nakon dva mjeseca kad je po rukama fratra Ive i moću Duha Svetoga kćer bila taknuta posebnom Božjom milošću, promijenila se je sasvim. Danas, ustrebaju li nešto od Boga, ona i muž nazovu ujinu u Australiju pitajući molećivo:

»Ujina, ti to bolje znaš. Bi li htjela za nas postiti par dana?«

Ja im veselo odvratim:

»Hoću djeco vrlo rado. Ali, neće ujina uvijek živjeti. Učite se postiti i sami.« M. V.

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA/Marija Dubravac/Hrvatsko nebo