Davor Čelan: Tuđman i Šušak izdali Hrvate BiH?

Tuđman i Šušak izdali Hrvate BiH?

Često bošnjački unitaristi, osobe jugokomunističkog uvjerenja i mnogi “desničari” plasiraju teze u javni prostor, da za trenutni položaj Hrvata Herceg-Bosne najveću odgovornost po njima snose prvi hrvatski predsjednik dr. Tuđman i tadašnji ratni ministar obrane Gojko Šušak. Takve teze posebice plasiraju u trenutcima kada Hrvati svim mogućim sredstvima pokušavaju ukazati na majorizaciju, koju velikobošnjački unitaristi svakodnevno provode nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini. Radi nedostatka odgovora tih osoba one posežu za lažima kako bi skrenule pozornost s toga, da Hrvatima žele ukinuti konstitutivnost te ih na kraju i otjerati iz Bosne i Hercegovine. Tako jedini odgovor koji velikobošnjačka politika daje na sasvim legitimnu borbu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je, da je Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu i Hercegovinu, te da su svi Hrvati sudionici “Udruženog zločinačkog pothvata” i da ne zaslužuju konstitutivnost u Bosni i Hercegovini. Ako pak osjete, da za takve tvrdnje nemaju nikakve argumente a kamoli dokaze, onda sve snage usmjere na to, kako bi uvjerili mnoge osobe, da je Tuđman zajedno s Šuškom 90-ih godina izdao Hrvate Herceg-Bosne. Cilj koji žele postići plasiranjem takvih neutemeljenih teza u javni prostor je vrlo jednostavno prepoznatljiv.

Naime, bošnjački unitaristi žele izazvati sukobe među hrvatskim narodom u BiH, posebice potenciranjem sukoba između Hrvata u Hercegovini, Srednjoj Bosni i bosanskoj Posavini, kojega na njihovu veliku žalost neće izazvati. Također, takvim tvrdnjama Hrvate Herceg-Bosne žele natjerati na to, da okrenu leđa Tuđmanovoj politici, što bi značilo da okreću leđa svojoj Domovini Hrvatskoj. Kao što sam i rekao, u tome nisu uspjeli, jer su Hrvati Herceg-Bosne dovoljno bistri, da znaju prepoznati što je istina a što laž uzimajući u obzir sve činjenice, upravo jer su 90-ih godina osjetili na vlastitoj koži, tko ih je doista izdao a tko im je pomagao.

No, nažalost u hrvatskoj uz jugokomuniste i mnoge ostale osobe vjeruju takvim lažima, posebice one koje se same deklariraju kao veliki “desničari”. Kao što sam na početku kolumne i napisao, takve osobe zajedno s bošnjačkim unitaristima i jugokomunistima pokušavaju širiti takve teze kroz bosansko-hercegovački ali i hrvatski javni prostor. Naime, poanta ove kolumne je konstatirati, da li postoje naznake, da su dr. Tuđman i Ministar Šušak 90-ih godina svojim djelovanjem izdali bosansko-hercegovačke Hrvate. Kako bismo zajednički mogli doći do kvalitetne i ispravne konstatacije u nastavku ću elaborirati tu tezu na temelju činjenica, a ne na pričama rekla kazala kojom se služe nažalost i mnogi “desničari” u Republici Hrvatskoj.

Tuđmanova politika je Hrvate Herceg-Bosne iščupala iz zlosretne Jugoslavije!

Kako bih se mogao referirati na poantu ove kolumne, u nastavku ću napraviti malu digresiju, te elaborirati kakvi su bili politički odnosi u Bosni i Hercegovini između Bošnjaka (tadašnjih muslimana), Srba i Hrvata.

Nakon što su u Hrvatskoj održani prvi višestranački izbori, te nakon svih događanja 90-te godine postalo je biti jasno, da će Hrvatska uskoro proglasiti odcjepljenje od Jugoslavije. Iako je veliki dio hrvatskog naroda već imao svoju Hrvatsku državu, koja je nakon odcjepljenja od SFRJ postala samostalna i suverena, Hrvati u Bosni i Hercegovini su ostali u Jugoslaviji, jer je tadašnje bošnjačko vodstvo bilo nespremno na samostalnost, a Srbi su svakako činili sve kako bi očuvali Jugoslaviju, te ju onda na koncu transformirali u veliku Srbiju. Možemo konstatirati, da su Hrvati bili jedini narod u Bosni i Hercegovini koji je već tada jasno stao uz ideju, da se Bosna i Hercegovina odvoji od SFRJ, te na koncu kao i Republika Hrvatska postane samostalna, neovisna i suverena država. No, to ona do današnjega dana nije.

Ipak, idemo se vratiti u 90-te, te konstatirati, da je bošnjačko vodstvo tada doista taktiziralo, te im se ostanak u Jugoslaviji činio kao prihvatljivo rješenje. Upravo na inicijativu Tuđmana, koji je vodstvu Bosne i Hercegovine dao svu moguću podršku u ostvarivanja samostalnosti, Bosna i Hercegovina se odcijepila od SFRJ, te je primljena u Ujedinjene narode. Tuđman je nagovorio Hrvate Herceg-Bosne, da unatoč svemu izađu na referendum, te se izjasne za neovisnu Bosnu i Hercegovinu, rezultirajući s time za odcjepljenje od SFRJ. Iako 27. godina nakon referenduma možemo konstatirati, da je ovakva ustrojena Bosna i Hercegovina pogubna za hrvatski narod, tada nitko pa ni Tuđman nije mogao predvidjeti, da Hrvati u 2018. godini neće imati priliku birati svoje legitimne predstavnike. U onom trenutku za bosansko-hercegovačke Hrvate je sve bilo bolje od “crne” Jugoslavije, pa možemo bez problema konstatirati, da je dr. Tuđman odmah u tom trenutku pomogao hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, iščupavši ga iz ruku jugokomunista.

Tuđman i Šušak pružali su bezuvjetnu podršku Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni!

Hrvati Herceg-Bosne su već i prije referenduma osjetili, da će se morati samoorganizirati kako bi se obranili od velikosrpske agresije, koja je tada u Hrvatskoj bila u svom punom zamahu. Događaj u Pologu, kada su Hrvati Bosne i Hercegovine goloruko zaustavili tenkove JNA, pokazao je, da Hrvati znaju koliko su u Bosni i Hercegovini kao narod u opasnosti. Nakon što je u listopadu do temelja spaljeno selo Ravno od zločinačke JNA i zadnji su među hrvatskim narodom realizirali, da se Hrvati moraju samoorganizirati, kako bi opstali kao narod u Bosni i Hercegovini. To se i dogodilo 18. studenog 1991. godine u Grudama, kada su predstavnici hrvatskog naroda utemeljili ponosnu tada još Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, koja je prerasla u Republiku 25. kolovoza 1993. Bošnjačko vodstvo se već tada jasno pozicioniralo, kako gleda na velikosrpsku agresiju s kojom se hrvatski narod u Hrvatskoj ali i Bosni i Hercegovini već tada morao suočiti.

Svojom izjavom “ovo nije naš rat” je već tada pokazao, da se smatra isključivo bošnjačkim predsjednikom, te da će takvu politiku isključivo i voditi. S tom izjavom se i sam demantirao, te je pogazio svoju riječ koju je dao hrvatskom narodu u Pologu u Svibnju 1991. godine, kada je izjavio da ne zna izdati. Izjavom “ovo nije naš rat” Alija Izetbegović ne samo da je izdao bosansko- hercegovačke Hrvate, nego sve osobe koje su već tada u Bosni i Hercegovini osjetili veliku opasnost velikosrpske politike. Za razliku od Izetbegovića, Tuđman je odmah bezuvjetno stao uz svoj hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, te je stao iza odluke hrvatskog naroda, da se organizira Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. Također, podržao je osnivanje Hrvatskog vijeća obrane, koje je uz Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu bilo jamac, da će se Hrvati Herceg-Bosne obraniti od velikosrpske a poslije i od velikobošnjačke agresije.

Mnogi Tuđmanu kao krimen nabacuju, da je na čelo HDZ-a BiH tada umjesto Stjepana Kljujića postavljen Mate Boban. No nikako ne mogu shvatiti što te osobe žele reći s time, jer je svima jasno, da je Stjepan Kljujić kojim slučajem ostao na čelu HDZ-a BiH, hrvatski narod bi u tom slučaju tada u Bosni i Hercegovini bio u još većem problemu, jer dodvoravanju Stjepana Kljujića bošnjačkim liderima ne bi bilo kraja. Zato bismo trebali zaključiti, da su svi oni koji smatraju grješkom, postavljanje Mate Bobana na čelo HDZ-a BiH ili zlonamjerni prema hrvatskom narodu ili su jednostavno totalni politički slijepci pa ne shvaćaju ništa. Činjenica, da je Tuđman podržao Matu Bobana samo pokazuje koliko je u tom trenutku Tuđman stao iza hrvatskog naroda, jer je Mate Boban cijelo vrijeme pokazao, da je najbolja osoba za predsjednika HDZ-a BiH, pa i predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Sada nakon što sam elaborirao poteze dr. Tuđmana prema Bosni i Hercegovini nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, analizirat ću ostale poteze koje su Tuđman i Šušak tada povlačili prema Bosni i Hercegovini, uzimajući u obzir sve tadašnje okolnosti.

Tuđman i Šušak su redovno posjećivali Bosnu i Hercegovinu, davajući uvijek potporu hrvatskom narodu Herceg-Bosne, naglašavajući da će se uvijek zalagati za federalizaciju a ne unitarizaciju Bosne i Hercegovine. Kao što je i sam Mate Boban na jednom skupu u Širokom Brijegu izjavio, dr. Franjo Tuđman pa i Gojko Šušak su tada doista bili garancija, da će Hrvati uspjeti u borbi za svoju opstojnost. Da konstatiramo, u vrijeme dok je dr. Tuđman bio predsjednik Republike Hrvatske i Gojko Šušak ministar obrane, Hrvati Herceg-Bosne su imali svoju Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, imali su svoju obrambenu snagu, Hrvatsko vijeće obrane s gardijskim brigadama, ne samo to, imali su svoju policiju pa i jako gospodarstvo, te poslije i Hercegovačku Banku, koja je bila od iznimne važnosti za hrvatski narod. Ne samo, da su imali sve te stvari, dr. Tuđman i Gojko Šušak su snažno stali iza sjajne ideje hrvatskog naroda, Hrvatske Republike Herceg-Bosne, te su ju uz HVO cijelo vrijeme podržavali na financijske i ostale načine.

Kada mrziteljima dr. Tuđmana i Šuška, pa na koncu i hrvatskog naroda nestanu svi argumenti, onda će opet plasirati teze, da su Tuđman i Šušak pogodovali isključivo Hercegovcima, dok su zanemarili Hrvate središnje Bosne te ih kako oni tvrde ostavili na cjedilu. To je kao i mnoge ostale teze protiv Tuđmana i Šuška velika laž. Neki će se možda upitati zašto, no odgovor je vrlo jednostavan. Tuđman je cijelo vrijeme imao stav, da se Srednja Bosna ne smije predati u ruke Armije BiH, za takav stav bio je spreman i na moguće sankcije međunarodne zajednice. No, upravo činjenica, da je Tuđman jasno i glasno stao iza hrvatskoga naroda središnje Bosne, pridonijela je, da su se Hrvati u Lašvanskoj dolini i šire obranili od puno snažnije Armije BiH. Tuđman je isto tako zaslužan, da se u Vitezu izgradila Hrvatska bolnica “Fra Mato Nikolić”, a svojim obećanjem da će se to dogoditi 90-tih godina udijelio je novu nadu Hrvatima Viteza i okolice, koji su za vrijeme Domovinskog rata bili u doista neugodnoj poziciji.

Kada im nakon svega nestane argumenata, bošnjački unitaristi, jugokomunisti i mnogi “desničari” će ako ništa tvrditi, da je Washingtonskim poslije Daytonskim sporazumom dr. Franjo Tuđman izdao Hrvate Herceg-Bosne. Koliko god se s odmakom vremena ti sporazumi činili loši za hrvatski narod, oni su tada ipak imali barem jednu pozitivnu stvar. Washingtonskim sporazumom je prekinut bošnjačko-hrvatski sukob, kojega Hrvati svakako nikada nisu željeli, a Daytonskim sporazumom je prekinut Domovinski rat u Bosni i Hercegovini. Iako mnogi Bošnjaci, pa i jugokomunisti ali i “desničari” tvrde, da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna ukinuta Washingtonskim sporazumom, želio bih konstatirati da to de facto nije točno, jer je ona ugrađena u Federaciju Bosnu i Hercegovinu. Nije ministar obrane Gojko Šušak ukinuo Hrvatsko vijeće obrane nego netko drugi, zna se tko, nakon njegove smrti. Također je postojala Hercegovačka banka, dok je dr. Tuđman bio živ.

Možemo mi sada kritizirati Tuđmana radi Daytonskog sporazuma, međutim činjenica je da su Hrvati bili natjerani od međunarodne zajednice na taj sporazum, koji unatoč svemu u tom trenutku nije bio toliko loš za Hrvate Herceg-Bosne. U svim tim okolnostima, kada je međunarodna zajednica Republici Hrvatskoj prijetila teškim sankcijama, te je hrvatsko Podunavlje još bilo okupirano od velikosrpskog agresora, apsolutno je legitimno, da je dr. Tuđman pristao na Daytonski sporazum. Još ću jednom ponoviti, koliko god se taj sporazum sada činio kao negativno rješenje za hrvatski narod, on tada nije bio toliko loš po hrvatski narod. Iako se često voli naglašavati, da je dr. Tuđman izdao posavske Hrvate, Daytonskim sporazumom omogućen je njihov povratak na njihova ognjišta. Povratak posavskih Hrvata se nažalost nije dogodio, no činjenica je da za to nisu odgovorni dr. Tuđman, Gojko Šušak, branitelji HVO-a, nego oni, koji su naslijedili dr. Tuđmana i Gojka Šuška, te nisu omogućili uvjete, da se posavski Hrvati vrate na svoja ognjišta.

Međutim isto tako se nitko više nije usuđivao ukidati Hrvatima konstitutivnost, dok su Tuđman i Šušak bili živi, ni Bošnjaci ni visoki predstavnici. Dok je Tuđman bio živ, nisu se usvajali konstantno amandmani, koji su išli na štetu Hrvata, te su mijenjali u potpunosti Daytonski sporazum. Dok je dr. Tuđman bio živ, Hrvati su imali svoje županije u Federaciji Bosni i Hercegovini, te su one uz to imale puno veće ovlasti nego što ih imaju danas. Tada nitko nije glasao umjesto Hrvata, nisu osobe poput Sejde Komšića uzurpirale poziciju hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Sve to je za vrijeme života dr. Tuđmana i Šuška bilo ne moguće.

Konstatiram: Ako je sve ono, što su dr. Tuđman i ministar Šušak 90-tih godina činili za Hrvate Bosne i Hercegovine izdaja, onda bi Hrvati Herceg-Bosne trebali poželjeti, da im se takva “izdaja” događa svakodnevno. U tom slučaju hrvatski narod zasigurno ne bi bio u jako teškoj poziciji, u kojoj se trenutno nalazi u Federaciji ali i čitavoj Bosni i Hercegovini. Isto tako ne smijemo grješke, pa i poteze s kojima su Hrvati Herceg-Bosne doista izdani od strane Mesića, Račana i ostalih “antifašista” pripisivati dr. Tuđmanu i Šušku. Tuđmanu i Šušku koji uz hrvatske branitelje, Matu Bobana, Slobodana Praljka, Darija Kordića i ostalih imaju velike zasluge, da su Hrvati opstali u Hercegovini, Središnjoj Bosni, Orašju itd. Umjesto što zastupamo teze, da su dr. Tuđman i ministar Šušak izdali Hrvate Herceg-Bosne, moramo biti sretni, da nam je Dragi Bog tada poslao osobe poput Tuđmana, Šuška, Praljka i ostalih, da spase hrvatski narod svojim djelovanjem u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Isto tako moramo biti spremni i mi provoditi istu takvu politiku, za koju su se zalagali navedeni Hrvati.

Davor Čelan/Hrvatsko nebo