Vadili im zube, stavljali sol na rane, a bušilicama bušili noge…
Vrijeme:6 min, 36 sec
Na suđenju za pokolj Hrvata u selu Lovas na Višem sudu u Beogradu jučer je obrana iznijela svoje završne riječi. Odvjetnici optuženih traže oslobađajuće presude. Podsjećamo što se tamo događalo 1991…
Masakr nad nevinim stanovništvom malenog srijemskog sela započelo je u listopadu 1991. godine. Dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je JNA zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni odigrala su se brutalna ubojstva.
Sve je počelo 10. listopada, a trajalo do 18.10 kada su civile natjerali da hodati po minskom polju. Naime, srpske paravojne postrojbe su natjerale skupinu od 50-ak Hrvata “očistiti” minsko polje. Prije toga su im rekli da idu u berbu grožđa. Prisilili su mještane da se drže za ruke i hodaju ravno po minskom polju. Tek tada ljudi su shvatili da su im ispod nogu nagazne mine. Preživjeli su natjerani da pokupe ostatke leševa… O tom događaju 2017. snimljen je i dokumentarac ‘Krvava berba grožđa’
U krvavom pohodu na Lovas ubijeno je između 70 i 85 mještana Lovasa, a 1341 civil natjeran je da napusti svoje selo.
Napad na Lovas je bio dijelom akcije kojim se “čistilo” teritorij za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu na Lovas sudjelovale su četničke postrojbe, Dušan Silni i Beli orlovi. Tako navode i Ujedinjeni Narodi u svojem izvještaju.
Poput Auschwitza: Mučeni i ubijani s bijelim trakama oko ruku
Zapalili su crkvu u Lovasu, a zatim natjerali hrvatske mještane da kao znak raspoznavanja da nose bijele vrpce oko ruke. Na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 kuću.
Već na ulazu u selo u svom automobilu ubijen je Antun Sabljak, umirovljenika Ivana Ostruna odveli su u kafić i strijeljali, a mnogi su izvučeni iz podruma gdje su se skrivali i smaknuti. Samo tog prvog dana ubijeno je 23 hrvatskih stanovnika Lovasa. Stanovništvo je mučeno na najstravičnije načine. Batinani su pendrecima, šipkama, kabelima. Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektro-šokovima, bušilicama im bušili noge… Tortura nisu bile pošteđene ni žene.
Na mjestu masovne grobnice podignut je spomenik žrtvama kao i križ kako bi označio lokaciju minskog polja.Još jedna masovna grobnica sa šest leševa otkrivena je u obližnjoj šumi Jelaš, zajedno sa tri pojedinačna groba.
Žrtve su dostojanstveno sahranjene u ožujku 1998. godine.
Masovna grobnica Lovas po broju žrtava najveća je nakon one na Ovčari.
Preživio hod po minskom polju
Lovro Gerstner(59) preživio je mučenje, zlostavljanje i ‘krvavu berbu grožđa’ u okupiranom Lovasu 1991. Ranjen je i jedva je preživio.
– Kada je svanulo jutro 18. listopada 1991. godine, stigao je četnički zapovjednik pa je počelo izdvajanje. Mlatili su nas puškama, nogama, palicama, željeznim šipkama, boli noževima. Cijelo je dvorište bilo krvavo. U međuvremenu je došlo naređenje da idemo »brati grožđe«. Odveli su nas do kraja sela. Putem su ubili Boška Bođanca koji više nije mogao hodati, pa ga je jedan od četnika šutnuo nogom u kanal i pustio rafal po njemu. Tada sam shvatio da ne idemo brati grožđe. Doveli su nas u djetelinu, tj. u minsko polje koje su postavili četnici i jugovojska. Morali smo se držati za ruke, a nogama smo razgrtali djetelinu – ispričao nam je svojedobno Lovro Gerstner.
Kada su došli do mina, stali su. Neki je četnik gurnuo jednog od ljudi. Čovjek je pao preko užeta, a u tome su se trenutku aktivirale dvije do tri mine. Četnici i jugovojnici ležali su za to vrijeme u djetelini, 50-ak metara iza njih.
– Mine su eksplodirale, a četnici su nam počeli pucati u leđa automatskim oružjem. Mene je metak pogodio u nogu te sam pao u djetelinu. Oko sebe sam čuo jauke i zapomaganja te gledao poginule i ranjene. Cestom je tada stigao landrover iz kojeg je izišao neki oficir i upitao što se događa. Četnički zapovjednik mu je odgovorio: ‘Ustaše su bježale iz sela i utrčali u svoje minsko polje.’ A oni su nas doveli s namjerom da nas sve poubijaju. Oficir je naredio da se ranjenici iznesu s minskoga polja – prisjetio se u razgovoru Lovro.
Govorili su nam u ambulanti u Šidu: ‘Oni svoje kuće vidjeti neće’
Odvezeni su u ambulantu u Tovarnik gdje nisu dobili nikakvu pomoć već su direktno prevezeni u Šid.
– U šidskoj ambulanti su nas previli. Došao je neki kapetan koji nam je naredio da očistimo svoju krv s poda. To smo činili onako ranjeni i izmučeni. Oficir je vikao i na medicinske sestre koje su nas previjale govoreći: Oni svoje kuće neće vidjeti.
Lovro Gerstner
Pobacali su ih u kamion i dok su se vozili kroz Šid zaustavila ih je vojna policija koja je naredila da ih odvezu u Lovas u ambulantu. No kad su tamo stigli pojavili su se četnici.
– Pojavila se grupa četnika koji su nas htjeli dokrajčiti pa je lovaski doktor zatražio iz Komande deset vojnika rezervista da nas čuvaju. Konačno nam je bilo malo lakše. No, doktor nam po naređenju nije smio dati ništa jesti. Bili smo tako četiri dana bez hrane, iskrvareni i izmučeni. Peti dan su nas, teže ranjenike, prebacili u Mitrovicu u bolnicu – priča Gerstner koji je tada završio u sobi sa srpskim ranjenicima.
– Stavili su me u sobu s njihovim ranjenicima. Trpio sam prijetnje smrću svaki dan i noć. Osam dana bilo je kao osam godina. Deveti dan došao je iz Lovasa doktor Kačar po nas četvoricu. Izvukao nas je iz bolnice i odvezao u Lovas. U to vrijeme u selu se stanje malo smirilo. Ostali su rezervisti jugovojske. Nisu nam ni oni bili naklonjeni, ali nije više bilo četnika. A onda je došla naredba da svi moramo napustiti selo.
Ostao invalid za cijeli život
Lovro Gerstner 5. prosinca 1991. godine ugledao je Zagreb. S autobusnog kolodvora morao je odmah u bolnicu. Operiran je, uslijedile su dvije godine liječenje u toplicama. Ostao je invalid, nesposoban za posao, narušenog zdravlja. Noga mu je utrnuta i dana danas, šepa dok hoda…
Njegovo svjedočenje kako i svjedočenja još nekolicine preživjelih objavljena su u spomen knjizi „Krvava istina (novome životu ususret)“ koja je nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 68 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu.
Maratonsko suđenje za ratne zločine
Haaški sud dodao je zločin u Lovasu na popis optužbe protiv Slobodana Miloševića. No on nije dočekao presudu. Umro je prije donošenja presude, u ožujku 2006. godine.
Optužili su za progon, istrebljenje, ubojstvo, mučenje, okrutno postupanje, prisilno raseljavanje, bezobzirno razaranje gradova i pljačkanje vlasništva i Gorana Hadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske Krajine. Ni on nije dočekao presudu. Uhićen je 2011, a već 2015. zbog tumora na mozgu i potrebe za kemoterapijom pušten je na privremenu slobodu. Umro je u srpnju 2016.
Goran Hadžić
Srbijanske vlasti optužile su 14-oricu da su, kao pripadnici JNA, lokalne teritorijalne vlasti i paravojne formacije “Dušan Silni” lišili života 70 osoba. Suđenje je otpočelo 2008., a saslušano je 213 svjedoka. Presuda je donesena u lipnju 2012. godine. Skupina je osuđena za ubijanje civila na ukupno 128 godina zatvora. Najviše je dobio Ljuban Devetak, pripadnik formacije Dušan Silni koji je upravljao selom. On je osuđen na 20 godina zatvora.
U obrazloženju presude navedeno je da su svi oni proglašeni krivima zbog kršenja pravila međunarodnog prava te je utvrđeno da su počinili ratni zločin nad civilnim stanovništvom.
No Žalbeni sud u Beogradu u siječnju 2014. bez ikakvog obrazloženja ukinuo presudu te naložio da se suđenje za zločine u Lovasu ponovi.
Kazneni postupak za zločine u Lovasu pred srbijanskim sudovima ušao je tako u 11. godinu i još nije pravomoćno okončan.
Iva Rebac/24Sata/ https://www.24sata.hr/Hrvatsko nebo
