14.
GENERAL KLEIN,
VELEPOSLANIK OKUN,
VELEPOSLANIK GALBRAITH

IZJAVE

ČINJENICE

KOMENTAR General-pukovnika Slobodana Praljka :

Gospodinu generalu Kleinu Tuđman je rekao da mu je Izetbegović nudio Zapadnu Hercegovinu, a Klein je tu tvrdnju provjerio pitajući Izetbegovića je li točna.

Alija mu je odgovorio da je to točno, jer su mu (Aliji) Hrvati u BiH „veliki problem“ pa ih se želi riješiti.

Sa Srbima se već bio dogovorio kako podijeliti ono što ostane kada se riješi Zapadne Hercegovine.

Srbi su se Hrvata već bili riješili, a A BiH željela je očistiti, i očistila je, i ono što je od Hrvata ostalo u Središnjoj Bosni, Sarajevu i dolini Neretve.

Do Neuma, pa i do Ploča.

A Tuđman i Hrvati su smetnja.

I, dragi čitatelju, u ovom prijedlogu ne radi se o unutarnjem teritorijalnom ustroju BiH, nikako NE. Alija gospodin Izetbegović nudi Franji gospodinu Tuđmanu Zapadnu Hercegovinu; neka je priključi Hrvatskoj

 

Izjava generala Jacquesa Paula Kleina – tko je dijelio i komadao Bosnu i Hercegovinu

Umirovljeni američki general Jacques Paul Klein, koji je od 1995. do 1997. bio prijelazni upravitelj UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje i potom zamjenik visokog predstavnika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za BiH, često u američkoj javnosti govori o svojim iskustvima iz toga razdoblja.

Nakon što je o gospodarskim problemima u novim državama jugoistočne Europe predavanje održao ovih dana u New Yorku na Columbia sveučilištu, Jacques Klein je za Večernji list komentirao aktualne, ali i bivše političke događaje u Hrvatskoj i BiH.

VL: Kako komentirate presudu Međunarodnog suda pravde kojom je Srbija amnestirana od izravne odgovornosti za genocid u Srebrenici?

Klein: Želim tu presudu, prije nego što donesem konačan sud, dobro proučiti jer još nisam stigao. Uvjeren sam da sve strane ne mogu biti podjednako zadovoljne, a nikako se ne smije dopustiti da odluka Suda poremeti napore za unapređivanje političkih i gospodarskih odnosa u jugoistočnoj Europi. Pojam genocida očito se različito tumači. Ono što se dogodilo u Ruandi genocid je nad genocidima. Također i u Srebrenici! Ratko Mladić je zločinac i nisam siguran da je njemu trebala naredba iz Srbije da ubija jer on je to i sam želio raditi. Ne, ne, nije to amnestija Srbije od odgovornosti, samo govorim o činjenicama. Sramota je da on i Karadžić nisu u Haagu!

VL: Pa zašto nisu? Mnogi u Hrvatskoj, ali i na prostorima bivše Jugoslavije, tvrde da Tribunal u Haagu nije ispunio ulogu zbog koje je osnovan prije 14 godina. Hrvatska ispunjava sve obveze, naši generali čekaju suđenje, a srpski zločinci…

Klein: Da, da, znam. To je politički sud! I dok sam bio u Bosni, oštro sam reagirao zbog činjenice da nema političke volje za uhićenje Karadžića.

VL: Na predavanju ste naglasili da su Tuđman, Izetbegović i Milošević jedno govorili kad su bili s vama nasamo, a drugo pred svojim ljudima ili u javnosti. A tvrdite da je Izetbegović nudio Tuđmanu da pripoji Hercegovinu!

Klein: U politici postoji realnost koju mnogi ne razumiju ili ne žele vidjeti. Koliko su mi puta, ali baš isto znali reći: Ja bih to napravio kako vi predlažete, gospodine Klein, ali ako to kažem svom narodu, izgubit ću podršku. Ne, neću izdvajati nikoga, sa svima sam imao slična iskustva. A nakon što mi je predsjednik Tuđman rekao da mu je Izetbegović zaista nudio odcjepljenje Hercegovine, u Sarajevu sam to otvoreno pitao bosanskohercegovačkog predsjednika. Odgovorio je da su njemu Hrvati velik problem pa ih se želio riješiti te je mislio da je to najbolji način, ali Tuđman nije prihvatio tu ponudu.

VL: A danas Tuđmana, a ne Izetbegovića, optužuju da je dijelio Bosnu! Vjerujete li u opstanak te države!

Klein: Iskreno mislim da je Bosna i Hercegovina još uvijek eksperimentalna priča. Sve na papiru, svi dogovori i zakoni izgledaju odlično, ali u stvarnom životu sporo se primjenjuju. Neki kažu Dayton je mrtav. A ja ih pitam: žele li oni zaista islamsku državu u središtu Europe? Mislim da treba ubrzati integriranje jugoistoka Europe, dakle i BiH, u Europsku uniju. Nije sukob devedesetih na Balkanu jedini u svjetskoj povijesti. I mi smo u Americi imali građanski rat pa smo poslije nastavili živjeti zajedno!

Diplomatska bitka za tablice

VL: Da, ali vama na automobilskim tablicama slobodno piše Washington, New York, Texas…

KLEIN: A, mislite na moju odluku kako će izgledati registracijske tablice za motorna vozila. Bila je to prava diplomatska bitka. Nikako se nisu mogli dogovoriti: SDA traži svoje, HDZ hrvatski grb, SDS orla… Dosjetio sam se da BiH tablice imaju šest brojki i jedno slovo. Kad su vidjeli, svi su se bunili. Onda sam rekao da će to biti sedam slova, A, E, J, K, M, O, T, koja se jednako pišu na ćirilici i latinici. Tako je bilo i s valutom, zastavom pa i himnom. Svi hvale Hrvatsku

VL: Hrvatsku ste napustili 1997., nakon reintegracije istočne Slavonije. Pratite li danas našu političku scenu?

Klein: Nisam dugo bio u Hrvatskoj, ali svi je hvale. U tome je velika zasluga premijera Sanadera. Vidjeli smo se 2003. i tada sam Sanaderu rekao da on treba HDZ usmjeriti prema političkom centru, stranku prilagoditi novim vremenima. Drago mi je da je poslušao moj savjet. Dobro mu ide. A moram pohvaliti i njegov izbor za ministricu vanjskih poslova. Kolinda Grabar-Kitarović je pametna i lijepa žena, stvarno ponos hrvatske Vlade!

Jadranka Jureško-Kero/Večernji list/https://www.vecernji.hr/vijesti/jacques-paul-klein-bivsi-prijelazni-upravitelj-untaes-a-izetbegovic-tudjmanu-davao-hercegovinu-828818

 

IZJAVA

Ja, Jacques Paul Klein, ovim putem izjavljujem sljedeće:

1. Ja sam bivši prijelazni upravitelj UNTAES-a (Prijelazna uprava UN-a u Istočnoj Slavoniji) i na tom položaju sam bio od siječnja 1996. do kolovoza 1997. Od kolovoza 1997. do srpnja 2001. obavljao sam dužnost Prvog zamjenika visokog predstavnika u Uredu visokog predstavnika (OHR). Od kolovoza 2001.do siječnja 2003. obavljao sam dužnost posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a i koordinatora UN-ovih operacija u BiH (UNMBiH)

2. 06. ožujka 2007., hrvatski dnevni list Večernji list objavio je članak na temelju intervjua sa mnom. U tom intervjuu sam izjavio:

“Nakon što mi je predsjednik Tuđman rekao da mu je Izetbegović zaista nudio da se odrekne Hercegovine za vrijeme rata, o tome sam pitao bosansko-hercegovačkog predsjednika u Sarajevu. Odgovorio mi je da su njemu Hrvati i dalje bili veliki kamen spoticanja u stvaranju bosanske države i da bi se bez njih mogao postići kompromis sa Srbima.”

3. Gore navedeni članak točno prikazuje moj odgovor novinaru i moja izjava je istinita.

Potvrđujem da su, prema mom saznanju i uvjerenju, sve informacije u ovoj izjavi istinite, točne i potpune te
dane u dobrj vjeri.

————————- ——————-
Jacques Paul Klein datum
/potpisano/ /nečitko/

County of Fairfax )

)
Commonwealth of Virginia )

Gore navedeno je potvrdio i preda mnom potpisao Jacques Paul Klein 04. prosinca 2007.

————————————

Christian André-Albert Klein

Javni bilježnik za Commonwealth of Virginia
Moje ovlaštenje ističe 30. lipnja 2009.

 

KOMENTAR General-pukovnika Slobodana Praljka :

Zar sve nije jasno u tom govoru gospodina Okuna?

I tko se prvi organizirao u BiH (Hrvati – HVO), i tko je obranio BiH (Hrvati i HVO), i tko je spasio BiH (Tuđman – referendum, priznanje, izbjeglice, naoružanje, obučavanje policajaca koje šalje SDA /Stranka Demokratske Akcije/, vojske, pilota, škole, ranjenici …) .

Kako je to Izetbegović mislio “zamoliti” JNA da napusti BiH kad već nije željela postati njegova državna vojska, kako je nudio i predlagao, znaju samo hrvatski analitičari.

 

Izjava veleposlanika Herberta Okuna – tko je zaslužan za opstanak Bosne i Hercegovine

Veleposlanik Herbert S. Okun proveo je punih trideset šest godina u službi State Departmenta i američke diplomacije. Rođen u New Yorku prije 76 godina, podrijetlom iz ruske židovske useljeničke obitelji, nije nastavio uspješnu očevu tradiciju u prehrambenoj branši, proizvodnji i distribuciji hrane, nego se obrazovao na prestižnim američkim sveučilištima Standfordu i Harvardu te se od 25. godine života potpuno posvetio diplomaciji. U Hrvatskoj je prvi put kao turist boravio 1957. godine. Odmah su ga osvojile ljepote Hvara i Dubrovnika. U našu se zemlju vratio 1990., najprije kao izvršni direktor neprofitne financijske grupacije koja je pružala pomoć u uspostavi slobodnog tržišta u postkomunističkim zemljama istočnog bloka. Volontersku ulogu ubrzo zamjenjuje službenom dužnošću zamjenika Cyrusa Vancea, posebnog izaslanika glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda Boutrosa Boutrosa Ghalija pa je na područjima bivše Jugoslavije aktivno boravio od 1991. do 1993. godine. Danas predaje međunarodne odnose na sveučilištima Yale i Johns Hopkins.

Jednom ste komentirali da ste već tijekom prvoga susreta s Miloševićem znali da je riječ o karakterno lošem čovjeku, spremnom na sve!

– Da, Miloševića sam upoznao 12. prosinca 1990. godine u Beogradu. Doputovao sam s grupom poslovnih ljudi te smo se Cyrus Vance i ja nasamo sastali s Miloševićem. Slušajući kako govori i kako se ponaša, nisam ništa drugo mogao zaključiti nego da je Milošević obični gangster. Znate, oni likovi iz mafijaških filmova s cigarama u ustima koji se trude teatralno razgovarati, a zapravo prodaju maglu. Tadašnji američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmermann o Miloševiću je govorio kao o šarmantnoj osobi. To je mene šokiralo. Rekao sam mu: “Zar ne vidiš da je to gangster?” Na žalost, bio sam u pravu jer se ubrzo pokazalo da je rat i sve zločine pokrenuo Milošević, da je profesionalni lažljivac i političar koji nije poštovao dogovore ni svoj potpis.

Pregovarali ste o dolasku UNPROFOR-a u Hrvatsku, bili potpredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Je li se mogao zaustaviti rat u Hrvatskoj da je Zapad na vrijeme intervenirao?

– Kad sam devedesetih bio u Beogradu, sve koje sam pitao – od Miloševića do običnih ljudi, taksista, konobara – misle li da će doći do rata, odgovarali su, zamislite, da to nije moguće

Iskustvo mi je govorilo da to nije točno i da sigurno slijedi rat jer Miloševiću nisam vjerovao. Pitao sam ga, na primjer, uoči izbora u Srbiji, ima li JNA značajnu ulogu u zemlji. Odgovorio mi je da nema. “Gospodine Okun”, rekao mi je, “mi gradimo demokraciju”. A sutradan ga ugledam na fotografiji u Politici s generalima JNA. Upozoravao sam da mu se ne može vjerovati. No Milošević je znao manipulirati stranim medijima i političarima. Stalno je ponavljao da “Hrvati prave ogrlicu od prstiju srpske djece”. Ma zamislite te izjave! Zapad je pokušavao zaustaviti rat više nego što se zna ili zaključuje u javnosti, ali to Milošević nije želio. Lord Carrington i Cyrus Vance nudili su plan takozvanog mirnog razvoda svih strana u Jugoslaviji, ali dok su Hrvati pristajali na razgovore, planove, sve potpisivali i pokazivali da žele mir, u Beogradu je bilo sve suprotno.

Kakvi su bili vaši dojmovi o predsjedniku Tuđmanu?

– Otvoreno kažem da je meni Tuđman bio vrlo drag jer je bio ozbiljan političar koji je držao svoju riječ. Istina, imao je krut stil ponašanja koji su mnogi pogrešno tumačili, osobito novinari na Zapadu, ali sva su moja iskustva s Tuđmanom pozitivna. Pa nije se Tuđman, koji je vodio zemlju u ratu, uz embargo na oružje, mogao ponašati poput Ghandija. Bio je kooperativan, želio je mir i aktivno je sudjelovao u pregovorima u Haagu, Ženevi, Zagrebu. Zamjeraju mu što je mijenjao imena ulica iz komunističkog vremena, a dok je on to radio, Milošević je ubijao Hrvate po istočnoj Slavoniji. Bio sam kod Tuđmana kad je počeo egzodus Hrvata iz Iloka. Rekao mi je: “Veleposlaniče, učinite nešto, strašno je što prolazi moj narod!” Tada je Vance zvao Miloševića, ali ovaj je rekao da ne zna o čemu govori, da on nema ništa s Ilokom. Taj nije nikad govorio istinu. Tuđman je bio mudar, poznavao je povijest i, otvoreno govoreći, uz njegovo vodstvo Hrvati su preko Oluje i drugih vojnih akcija spasili Bosnu i Hercegovinu. Izetbegović mi je na sastanku u Sarajevu u prosincu 1991. godine rekao da će zatražiti od JNA da napusti BiH, a ja sam ga pitao: “Gdje je vaša vojska, tko će braniti zemlju ako vas ne poslušaju?” Brzo sam shvatio da su se u Bosni jedino Hrvati organizirano borili i obranili je od pada, što često prešućuju mediji, ali i političari.

Kreirali ste Vanceov plan koji je zaustavio rat u Hrvatskoj. Jeste li imali teškoća pri provedbi plana?

– Nakon petnaestak primirja koje je proglasio EZ, a koje nitko nije poštovao, krenuli smo drugom logikom, a to je da primirje ne proglašavamo mi, nego sukobljene strane. Srbi su u tom trenutku već bili spremni za pohod na BiH tako da su relativno brzo pristali na primirje. Kad sam izložio sadržaj plana predsjedniku Tuđmanu, odmah je postavio nekoliko pitanja, poput statusa policije, koja su upozoravala na ranjivost plana. Poslije su se pokazala točnima jer ih je srpska strana koristila za izbjegavanje svojih obveza.

Hrvatska sve više privlači

Koliko Amerikanci znaju za Hrvatsku i zašto ne ulažu više u naše gospodarstvo?

Budimo realni. Hrvatska je za Amerikance daleko, ali turistički je privlačna, i to sve više. Važno je da Hrvatska ima jak gospodarski ured u Washingtonu, snažnu diplomaciju koja će njegovati dobre odnose s Condoleezzom Rice. Održavanje međunarodnih konferencija u Dubrovniku, Splitu, Zadru, na koje ćete pozivati američke i svjetske lidere, pravi je put jer tko jednom upozna Hrvatsku, ne zaboravlja je lako. Hrvatska treba razvijati gospodarstvo, treba zadržati svoje ljude u zemlji, da se ne raseljevaju po svijetu. Budite strpljivi jer uz procvat gospodarstva dolaze poslovi i bolji život. Hrvatska je prelijepa zemlja, ne zaboravite da je geografski položaj strateški važan, a vi imate jadransku obalu, izlaz na more, i to kakvo more, jedno od najljepših na svijetu.

Jadranka Jureško-Kero/Večernji list/https://www.vecernji.hr/vijesti/herbert-s-okun-tudjman-je-spasio-bosnu-i-hercegovinu-817633

 

KOMENTAR General-pukovnika Slobodana Praljka :

Gospodin Galbraith ovdje govori o humanitarnoj pomoći.

A potpisi na svaki prijedlog međunarodne zajednice, pa i onaj u Daytonu – štetan i nepravedan i za Hrvate u BiH neprihvatljiv, a izbjeglice, a oružje, a vojska za A BiH, jedinice, ranjenici, škole na bošnjačkom jeziku, …

 

PETER GALBRAITH – Svjedočenje u predmetu IT-04-74 dana 13. 9. 2006.

Stranica transkripta 6599

Pitanje: Siguran sam da možete potvrditi da je sva humanitarna pomoć, osim malim dijelom za Sarajevo, koja je dostavljana avionima, da je sva humanitarna pomoć za BiH od početka srpske agresije pa sve do Daytonskog sporazuma, išla isključivo kroz Republiku Hrvatsku, transportni su putevi bili kroz Hrvatsku, kroz luku Ploče za teritorij BiH, dolazeći iz mnogih luka i aerodroma. Je li to točno?

GALBRAITH: To bi bilo, da, to bi u suštini bilo točno. Ja mislim da zračni put za Sarajevo nije bio značajan. Mislim, bilo je to vrlo važno, ali glavnina pomoći humanitarne koje je došla za Bosnu i Hercegovinu, došla je preko Hrvatske. Bez Hrvatske, Bosna ne bi preživjela (opstala).

Pitanje: …… po pitanju izbjeglica, možete li potvrditi da Republika Hrvatska na svom teritoriju, nikada, niti jednog trenutka nije zaustavila humanitarne konvoje koji su išli za Bosnu i Hercegovinu.

GALBRAITH: Mislim da je ta tvrdnja točna.

 

KOMENTAR General-pukovnika Slobodana Praljka :

24. siječnja 1991., piše Tuđman predsjedniku SAD-a G.Bushu, on, Tuđman, zna što će se dogoditi, on traži pomoć kojom bi se izbjegle kasnije žrtve, on nabraja republike kao države … i jasno govori o unutarnjim granicama.

 

Pismo Predsjednika Tuđmana Predsjedniku G. Bushu

Predsjednik, George Bush

White House

Washington, DC 2 0500

24. siječnja 1991.

Poštovani gospodine Predsjedniče, U potpunosti razumijemo i svjesni smo Vaše zabrinutosti oko krize u Zaljevu. Ipak, kao što ste već upoznati, situacija u republikama: Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se nažalost razvija na sličan način kao što su se odvijali događaji na Kosovu. Momentalno se nalazimo u ozbiljnom stanju pripravnosti.

Krajnji je čas da Jugoslavenska armija zaustavi svoj već poznati scenario «prijetnji, povlačenja, prijetnji», – pokretima tenkova, aviona i vojnih jedinica. Također skrećemo pozornost na premještanje hrvatskih vojnika – rezervista izvan Hrvatske.

Sve to ozbiljno destabilizira demokratske vlade spomenutih republika i spriječava da se usmjerimo na vitalne probleme koji bi nam pomogli da učvrstimo slobodno i demokratsko društvo i gospodarstvo otvorenog slobodnog tržišta.

Gospodine Predsjedniče, put u stabilnost ima samo jedan smjer, a to je uspjeh demokratskog društva. Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Makedonija, izabrale su demokratske vlade. Izbor marksističkog komuniste Slobodana Miloševića ne može se usporediti s izabranim demokratskim vladama na sjeveru.

Katastrofu u Jugoslaviji može spriječiti izričita poruka Sjedinjenih Američkih Država da one podržavaju većinu, misleći na novouspostavljene demokratske republike, pozivajući na mirno rješenje radi osiguranja buduće stabilnosti i na poštivanje unutarnjih granica i na suradnju među spomenutim nacionalnim državama.

Jugoslavija nije Sovjetski Savez; Srbija nije Rusija; a Jugoslavenska armija nije Sovjetska armija.

Neoprostiva bi pogreška bila ako bi došlo do toga da se ponovno nametne komunistička strahovlada nad većinom u Jugoslaviji koja je na slobodnim izborima uspostavila svoju demokratsku vlast. To nebi bilo u interesu jugoslavenskih naroda niti Sjedinjenih Američkih Država. A to je moguće izbjeći odlučnim stajalištem Sjedinjenih Američkih Država.

Ako se sa spomenutim zastrašivanjem odmah ne prekine, to će imati dugotrajne i pogubne posljedice. Stoga očekujemo potporu Sjedinjenih Američkih Država.

Sa štovanjem,

Dr. Franjo Tuđman,

Predsjednik

 

KOMENTAR General-pukovnika Slobodana Praljka :

11.12.1992. piše Tuđman Vijeću sigurnosti i, između ostalog, u točki 2.:

„2. DA UNPROFOR, PREMA REZOLUCIJI VIJEĆA SIGURNOSTI 769 (1992) HITNO UVEDE STROGI REŽIM KONTROLE MEĐUNARODNIH GRANICA RH PREMA SRBIJI I BIH RADI SPRJEČAVANJA, A POSEBNO PRIJELAZA ORUŽANIH POSTROJBI ILI DOPREME ORUŽJA I RATNE OPREME. „

Kakva podjela BiH, kakva Banovina i priključenje Hrvatskoj, kakvi bakrači, kakvi „historijski sporazumi“.

Stanite, gospodo, na granice Hrvatske i zaštitite državu koju ste priznali, od agresije:

a) Srbije

b) BiH

Igre su se nastavile još dugo, koga briga za Peruću, za Maslenicu, za autoput, za 600 ubijenih Hrvata u UNPA zonama?

„Oluja“ je riješila problem!

HVO se ipak uspio obraniti.

 

Pismo Predsjednika Tuđmana Vijeću sigurnosti UN-a 11.XII.1992., HINA

ZAGREB. 11. 12. – Predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske dr. Jure Radić i Predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku dr. Željko Matić danas su, u Predsjedničkim dvorima, skupini ambasadora i otpravnika poslova akreditiranih u Hrvatskoj, s doajenom diplomatskog zbora Giuliom Einaudijem na čelu, uručili pismo koje je predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman uputio Chinmayi Rajaninathu Gharekhanu, predsjedniku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, glede angažmana mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj. Pismo predsjednika Tuđmana prenosimo u cijelosti:

«Štovani gospodine predsjedniče,

Situacija u Republici Hrvatskoj sili me da Vam uputim ovo pismo u kojem Vam želim skrenuti pozornost na niz gorućih problema koji teško opterećuju ne samo Hrvatsku, nego i međunarodnu zajednicu koja je preuzela na sebe zadaću da aktivno sudjeluje u uspostavljanju i održavanju mira na području bivše Jugoslavije. Već na početku moram sa žaljenjem ustanoviti da zajednički napori Ujedinjenih naroda i Europske zajednice nisu do sada dali očekivane rezultate. Naprotiv, nakon početnih pozitivnih koraka daljnji je napredak bio osujećen od ekstremnih elemenata srpske narodnosti u UNPA, koji su pri tome imali poticaj i odlučujuću političku i materijalnu pomoć srpske (jugoslavenske) vlasti u Beogradu.

Suprotno svim očekivanjima i nadama koje smo gajili, agresija na Hrvatsku nastavlja se i nakon međunarodnog priznanja njezine neovisnosti i samobitnosti, i usprkos angažiranju UNPROFOR-a, zadaća kojeg je bila osigurati prekid oružanih borbi, nadgledati povlačenje Jugoslavenske armije, provesti razoružanje srpskih paravojnih neregularnih skupina u UNPA, omogućiti povratak prognanika i izbjeglica radi postupnog ponovnog uvođenja u ta područja i u tzv. «ružičaste zone» pravnog poretka i vlasti Republike Hrvatske. Ekstremni srpski elementi su, dobivajući poticaje i neprestanu političku i materijalnu potporu vlasti u Beogradu i Jugoslavenske vojske, svojim postupcima gotovo u cijelosti onemogućili provedbu Vanceovog plana. Jugoslavenska vojska i dalje pomaže pobunjenike ljudstvom, ratnom tehnikom i opremom, uključujući i borbene helikoptere. U tri sektora UNPA (Istok, Sjever i Jug) i dalje vlada brutalni terorizam i svakodnevno se još uvijek događaju ubojstva, paljenje i uništavanje kuća, rušenje crkava, i ubijanje stoke i ostalih domaćih životinja. U oružanim razbojstvima poglavito strada nemoćno starije pučanstvo koje je ostalo na tim područjima. Tako je od dolaska UNPROFOR-a na ta područja ubijeno više od 600 hrvatskih građana. Čak se neki pripadnici tzv. «lokalne policije» zgražaju nad divljanjem srpskih «specijalnih milicija» koje je usmjereno i protiv «umjerenih» Srba u tim krajevima. U posljednje se vrijeme pokušava i u sektoru Zapad pokvariti skromne
rezultate koji su do sada postignuti, i to tako što srpski ekstremisti iz Knina i iz Bosne i Hercegovine posjećuju to područje i javno govore da će uspostaviti stanje okrutnog bezvlađa, jednako onom u ostalim sektorima UNPA.

Potpuno je jasno da odgovornost za neprovođenje mirovnog plana nedvojbeno leži na «vlastima u Kninu» koje su zloupotrijebile povjerenje koje je dano «lokalnim vlastima» za provedbu dijela tog plana, i koje su nasuprot tome stvorile ili održale okolnosti koje omogućavaju bezvlađe i nered. One su time perfidno iskoristile prisutnost UNPROFOR-a i prestanak oružanih sukoba na tom području za ostvarivanje svojih pretenzija na «suverenost i državnost», odbijajući povući i razoružati svoje neregularne postrojbe prema odluci iz Rezolucije 762 (1992.) i nastojeći učvrstiti uzurpirano stanje.

Sve to potvrđuje izvješće Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Boutrosa Boutrosa Ghalija upućeno Vijeću sigurnosti 24. studenog 1992. godine (S 24848). O nepoštivanju ljudskih prava i zločinima koji se svakodnevno događaju svjedoče izvještaji Specijalnog izvjestitelja i drugih predstavnika Ujedinjenih naroda na osnovi kojih je Treći komitet Opće skupštine Ujedinjenih naroda donio Rezoluciju od 3. prosinca 1992. godine (A/C.4/47/L.79/Rev.1). Zbog toga raste zabrinutost međunarodne zajednice i svjetskog javnog mnijenja o čemu svjedoče, osim ostaloga, i Zajednička izjava ministara vanjskih poslova zemalja balkanske regije s Konferencije u Istanbulu, krajem prošlog mjeseca, i Rezolucija Šestog izvanrednog zasjedanja Islamske konferencije, početkom ovog mjeseca.

S obzirom na to da je Vanceov plan izvršen samo u svom prvom početnom dijelu, tj. da su se snage Jugoslavenske vojske povukle s područja Republike Hrvatske, dok je sve drugo ostalo neizvršeno, smatram svojom dužnošću, gospodine predsjedniče, izraziti Vam svoje uvjerenje, koje uostalom dijeli svakim danom sve veći broj svjetskih čimbenika, da su za rješenje postojeće krize potrebni energičniji koraci i međunarodne zajednice od dosadašnjih, i to prvenstveno Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Dopustite mi da stoga predložim Vijeću sigurnosti da učini ono što jedino može zaustaviti suludu agresiju kojoj je cilj osvajanje etnički «očišćenih» tuđih teritorija. To su djelotvorni koraci slični onima koji su poduzeti u slučaju napada na Kuvajt i u sadašnjoj situaciji u Somaliji. Stoga predlažem da Ujedinjeni narodi poduzmu, radi okončanja rata i stvaranja preduvjeta za trajni mir na ovom području, sljedeće:

1. da UNPROFOR-u daju ovlaštenje da svoju zadaću u okviru Vanceovog plana ostvare po potrebi i upotrebom sile;

3. da UNPROFOR provede razoružanje svih srpskih paramilitarnih postrojba u UNPA i tzv. «ružičastim zonama» do 31. prosinca 1992. godine;

4. da se omogući povratak prognanika u tzv. «ružičaste zone» do 31. pros. 1993. godine;

5. da se omogući otvaranje prometa autocestom i željeznicom na pravcu Zagreb–Slavonski Brod–Lipovac, koji je sastavni dio puta iz Europe prema jugoistoku Europe (Beograd Skopje–Atena–Istanbul), da bi se time uklonila postojeća blokada cjelokupnoga gospodarskog života na tom području, i to do 31. prosinca 1992. godine;

6. da se do 31. prosinca 1992. godine omogući hrvatskim vlastima postavljanje privremenog pontonskog mosta na tjesnacu Masleničko ždrilo, kao i početak izgradnje novog mosta, da bi se mogao dovršiti prije otvaranja turističke sezone u 1994. godini;

7. da se do 31. prosinca 1992. godine omogući hrvatskim vlastima uporaba međunarodnih aerodroma Zemunik (kod Zadra) i Klisa (kod Osijeka);

8. da se što hitnije omogući hrvatskim vlastima da, uz pomoć UNPROFOR-a, razminiraju branu Peruća čime bi se omogućio normalan rad hidrocentrale i otklonio strah i neizvjesnost stanovništva, koje se nalazi nizvodno od brane, od moguće katastrofe;

9. da se omogući popravak dalekovoda u UNPA Sjever i Jug i time omogući uspostavljanje cjelovita sustava prijenosa električne energije Hrvatske elektroprivrede, što je veoma važno za opskrbu strujom cijele Hrvatske, a pogotovo južne Dalmacije kao i UNPA sektora Sjever i Jug;

10. da se omogući otvaranje željezničkog i cestovnog pravca Split–Knin–Karlovac–Zagreb i dalje prema Europi, do veljače 1993. godine;

11. da se u UNPA omogući, pod nadzorom promatrača UN i Europske zajednice, provedba izbora za Županijski dom Sabora Republike Hrvatske i za tijela lokalne samouprave u općinama i kotarevima, što također traži Srpska narodna stranka i većina srpskog pučanstva u UNPA koje se suprotstavlja ekstremističkoj politici i nametnutih «vođa» koji su uklonili izabrana legalna predstavništva;

12. da se, u cilju normalizacije života u UNPA, hitno spriječi nastavak srpskog ekstremističkog otpora provedbi Vanceova plana, koji ima političku i materijalnu potporu srpskih vlasti iz Beograda (i Bosne i Hercegovine); to je preduvjet za uspostavu funkcioniranja upravnih, socijalnih i zdravstvenih službi (PTT, banke i dr.) Republike Hrvatske na tim područjima, dopreme potrepštine za život, dolazak liječnika i zdravstvenih ekipa, te dušobrižnika svih vjerozakona radi pomoći stanovništvu koje je izloženo teroru srpskih ekstremista i paravojnih postrojbi.

Republika Hrvatska se sa svoje strane obvezuje da će pružiti bezrezervnu podršku i pomoć za provedbu Vanceova plana i gore spomenutih zahtjeva. Ona će bezuvjetno štititi ljudska prava i prava etničkih zajednica u UNPA na temelju svog Ustava, Ustavnog zakona o ljudskim pravima i pravima etničkih manjina i svih ostalih zakona u svom pravnom sustavu, uključivši i Zakon o aboliciji.

Republika Hrvatska podupire nastojanja Ujedinjenih naroda kojima se ustanovljuje ad hoc međunarodni sud za suđenje ratnih zločina i istraživanje slučajeva izvršenja krivičnih djela protiv međunarodnog humanitarnog prava putem Komisije Ujedinjenih naroda za ratne zločine, na temelju Rezolucije Vijeća sigurnosti 771 (1992.) i 780 (1992.).

Na kraju Vas želim uvjeriti, gospodine predsjedniče, da su svi napori hrvatskih vlasti upravljeni na stvaranje preduvjeta za okončanje krize i prestanak krvoprolića na tlu bivše Jugoslavije i za uspostavljanje trajnog mira na ovom dijelu Europe. Primite, gospodine predsjedniče, izraze mog osobitog štovanja», stoji u pismu predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana predsjedniku Vijeća sigurnosti UN.

 

KOMENTAR General-pukovnika Slobodana Praljka : NEMAM KOMENTARA!

 

 

KOMENTAR General-pukovnika Slobodana Praljka : NEMAM KOMENTARA!

*IZVOR: Vjesnik, 7. 4. 1992.

 

Izvor:

Prof. SLOBODAN PRALJAK, dipl.ing.
Kazališni i filmski redatelj – Akademija
dramske umjetnosti Sveučilišta u
Zagrebu
General-pukovnik Hrvatske vojske u
mirovini

Izdavač:

„Oktavijan“ d.o.o.
Radnička cesta 39
HR-10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Urednik:
Nikola Babić Praljak
Grafička obrada: GENS94, Zagreb
ISBN 978-953-7597-14-6
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
000956547

 

Za portal priredio Daran Bašić /HercegBosna-Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.