Iseljavanje hrvatskoga stanovništva u kontekstu turskih osvajanja 15. i 16. stoljeća

Početku prve velike raseljeničke sudbine hrvatskoga naroda prethodili su brojni vojni događaji velike azijske sile, Osmanskoga Carstva, koje je u relativno kratkom vremenu poput horde prvo okrznulo, a onda i uništilo ionako oslabljeno Bizantsko Carstvo osvajanjem Konstantinopola 1453. godine. Konstantinopol je tada proglašen novim sjedištem carstva. Usporedno tomu, Osmansko Carstvo uspješno ratuje s Bugarskom, Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom i Srbijom te se konačno učvršćuje na Balkanu, čime postaje spremno za pohod prema ostatku Europe.

U ovom će se radu prikazati kraći pregled egzodusa i kasnije sudbine hrvatskoga stanovništva s prostora hrvatskih zemalja 15. i 16. stoljeća u kontekstu turskih osvajanja kroz konkretne situacije koje su snašle široke mase, ali i plemićke obitelji. U nemogućnosti prihvaćanja vrijednosti koje je predstavljao islam i osmanski društveni sustav, velik je dio stanovništva bio prisiljen nedragovoljno otići sa svoje zemlje na druga područja gdje će moći zadržati svoj dotadašnji status. Plemićke su nam zajednice u ovom slučaju još zanimljivije jer je plemstvo predstavljalo nositelje proto-nacionalnoga identiteta i suvereniteta Hrvatske kroz državne ustanove Kraljevine Hrvatske. Ono je, dakle, bilo još zainteresiranije za opstanak i motiviranije za obranu svojih posjeda i podložnika. Događaji tih dvaju stoljeća predstavljaju veliku prekretnicu u povijesti, a njihove su posljedice prisutne i danas.

Izuzmemo li sudjelovanje hrvatskih četa u pohodu cara Sigismunda na Srbiju 1392. godine te u bitci kod Nikopolja tri godine kasnije, prvi dodiri Hrvata s Turcima su akindžijske provale. One predstavljaju prvi neposredan dodir i ugrožavanje hrvatskoga teritorija od strane Osmanlija. Sustavno šireći vlast na Balkanu, sultan Bajezid I. stvara sjedište u Skopju koje postaje odskočnom daskom za daljnje prodore prema Europi. Stanovništvo istočne Slavonije i Srijema ubrzo iskušava sve strahote načina i ciljeva borbe Turaka. Već sredinom 1391., pljačkaški akindžijski odredi prelaze Savu te mahnito pljačkaju i ruše sela, ubijaju stanovništvo, a dio odvode u ropstvo. Pojedini su plemići uspijevali zadržati Turke i spriječiti ih u pljački i paležu, ne štedeći pritom ni sebe ni svoje službenike i ratnike. Takvom žestinom u borbi branitelji nisu mogli dugo raspolagati, a turski su upadi bili sve intenzivniji i preplavili su sve pred sobom.[1]

Predodžbe i stereotipi

Tematizacija ondašnjeg narativa u situaciji općeg sukoba s Turcima postala je dio svakodnevice ugroženih zemalja, u toj mjeri da ono postaje svojevrstan književni žanr. Prevladavaju protuturski govori i poslanice, neprijatelju se daju brojni vrijednosni atributi. U ranonovovjekovnoj hrvatskoj književnosti mogu se izdvojiti četiri najzastupljenije hiperbolične stereotipne uloge Turaka: Vjerski Neprijatelj (Nevjernik), Osvajač, Snažan Ratnik i Nasilnik (Zulumčar), sve pisane velikim slovima poput kakvog imena. Osnovna klasifikacija Turke predstavlja kao napadače, a temeljni je pojam „napad“, nedopušten i nasilan prijelaz u tuđi prostor. U ovom slučaju narativa koji tematizira ratni sukob protiv Turaka, pripovjedač se poistovjećuje se svojim „mi“ taborom, nasuprot „oni“ taborom koji predstavlja sve ono protiv čega se piščev tabor „pravedno“ bori. Tabor „mi“ predstavlja Hrvate, Mađare i sve ostale koje Turci ugrožavaju, ali obuhvaća i širi identitet, super-identitet konfesionalne prirode. Tabor „mi“ tako postaje i Kršćanstvo, a etnički i vjerski identitet u ovom se slučaju preklapaju.[2]

Ranije spomenuti turski način ratovanja činio je svakodnevni život stanovništva gotovo nemogućim. Hrvatski humanist Marko Marulić u svojem pismu papi sve to slikovito opisuje:

„Zla koja nas tište jesu ova: nevjerni nam Turci svakodnevnim provalama zadaju jada, neprekidno nas muče; jedni se kolju, drugi odlaze u ropstvo; imanja su razgrabljena, stoka odvlači, zaseoci i sela izgaraju u vatri, a polja, koja su nam obrađena omogućavala život, dijelom se pustoše, dijelom su ostavljena bez obrađivača i zarasla, rode trnjem, ne žitom. (…) Ne prođe gotovo nijedan dan a da strašne nevjerničke zvijeri ne nanesu Kristovim štovateljima kakvo god mogu nasilje…“[3]

Kategorije migranata

S aspekta stručne terminologije, proces raseljavanja Hrvata u doba turske opasnosti svrstavamo u kategoriju nedragovoljne raseobe koja se dijeli na dvije razine: prisilne i iznuđene. Prisilna je migracija ona u kojoj je migrant prisiljen napustiti svoj dom bez prilike da o tome odlučuje. U kategoriju prisilnih raseljenika ulaze Hrvati koji su prilikom turske vojne opasnosti morali napustiti svoj dom i zemlju ili su kao ratno roblje prodavani diljem Osmanskoga Carstva. Iznuđeni su raseljenici oni koji su neko vrijeme nastavili živjeti na svojem prvobitnom prostoru, ali su tijekom vremena i pod sve većim pritiskom osmanlijske vlasti, na čijem su se teritoriju nalazili, napuštali zavičaj zbog vrijednosnih sustava koji su bili u neskladu s njihovim kršćanskim svjetonazorom.

Što se tiče hrvatskih migranata 15. i 16. stoljeća, oni ulaze u obje skupine. Prema današnjoj podjeli, Hrvati u Slovačkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj tretiraju se kao vanjski migranti, iako u svojim migracijama nisu napuštali teritorij države kojoj su pripadali, Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. S druge strane, Hrvati koji su tada naseljavali područja Istre, austrijskih i talijanskih zemalja pripadali su vanjskom tipu migranata, iako je primjerice Istrom i austrijskim nasljednim zemljama vladala ista dinastija koja je vladala i Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom. Useljeničke države raseljenih Hrvata u 15. i 16. stoljeću dominantno su bile susjedne austrijske zemlje Istra, Kranjska, Gorička, Štajerska te talijanske zemlje kao što su Mletačka Republika, Apulija i Marka. One su pripadale vanjskoj migraciji. Ostale neosvojene zemlje Kraljevstva poput Slavonije, Gradišća, Erdelja i Gornje Ugarske bile su dio unutarnjih migracija.[4] Jaka gravitacijska područja imigracije plemstva bila su neugrožena područja zajedničke države. To je prije svega bio prostor zapadne Ugarske u kojoj društveni status plemstva iz Hrvatske nije bio osporavan, odnosno bio je jednak onomu iz rodnoga zavičaja na području Hrvatske.[5]

Raseljenici su najčešće tražili novi životni prostor i način života sličan prijašnjem na imanjima svojih plemićkih gospodara. Upravo su ti gospodari-plemići, odnosno „lokatori“, omogućavali i organizirali takvu seobu. Ipak, postojao je određeni dio inovativnih seljaka koji su mijenjali obrasce ponašanja kako bi dobili povoljniji društveni status ulaskom u gradove te prilikom za bavljenje obrtom, kao i ulaskom u vojnu službu, omogućujući si tako dobivanje plemićkoga statusa. Migranti su najčešće znali kamo se sele zahvaljujući informacijama koje su imali od spomenutih „lokatora“ ili od migranata pionira koji su samostalno odlazili na područja neugrožena ratom. U takvim su se okolnostima ljudi držali zajedno kako bi si pomagali i štitili se na putu te oduprli pljačkašima i lovcima na glave. Postojali su i slučajevi u kojima su masovne migracije bile neorganizirane i bez „lokatora“, no njihovi bi sudionici često stradavali u potragama za novim domom kao žrtve gladi, epidemija, daljnjih deportacija, manipulacija trgovaca robljem i sl. Migracijske podjele s obzirom na prostor, znanost dijeli na unutarnje (koje ne prelaze državne granice) i vanjske migracije (koje prelaze državne granice)[6].

Bilokacija i migracije

Obrambene strategije koje su primjenjivali plemići podrazumijevale su i privremeno seljenje s ugroženih područja, ali i lančane migracije u kojima su se migranti selili s prve zone ugroženosti u drugu ili treću zonu. Primjer za to može se naći u kupoprodajnom ugovoru između Blaja Tepšića i Jurja Herendića iz 1482. godine. U njemu plemeniti Herendić iz svoje devastirane županije Bužani, koja se nalazila u prvoj zoni opasnosti, kupuje od Tepšića vlastelinstvo Lipa koje se nalazilo u sigurnijoj zoni u kojoj je mogao smjestiti svoju obitelj i vrijednosti te iz relativne blizine lakše braniti svoje posjede u Bužani. Tepšić je pak prodajom Lipe priskrbio sredstva za kupnju posjeda slične vrijednosti u Štajerskoj koja je bila u trećoj zoni opasnosti, odnosno relativno sigurna. Kasnije su se zone opasnosti proširile pa je Lipa iz druge zone opasnosti sredinom 16. stoljeća postala dijelom prve zone ratne opasnosti.

Lančana migracija podrazumijeva i seljenje podložničkoga stanovništva. Depopulirana vlastelinstva druge zone čije je stanovništvo migriralo u treću zonu naseljavana su stanovništvom iz prve zone ratne ugroženosti. U tom dugom trajanju migracije, nedragovoljni su migranti bili primorani na uzmak u sigurnija područja i više puta za vrijeme svojega života.[7]

Među metodama obrane postojala je i „bilokacija“, nerijetka strategija ugarskoga i hrvatskoga plemstva. Filozofija te metode temeljila se na sljedećem: „kako ne biti protjeran i sve svoje ne izgubiti“.[8] Osnovni je značaj bio smjestiti obiteljske vrijednosti i one koji se ne mogu boriti u neka sigurnija područja s kojih bi mogli osigurati opstanak redovitim izvorima financiranja i nabavljati sredstva za obranu matičnoga prostora. Važno je napomenuti da okosnicu te obrambene strategije nisu predstavljali članovi obitelji koji su preseljeni na ta sigurnija područja, nego oni koji su fizički ustrajavali na obrani doma. Sigurnost smještaja nastojala se pronaći toliko daleko od ratne zone, ali i dovoljno blizu kako bi se od sigurne zone do matičnog prostora obrane moglo doći u jednoj etapi putovanja. Ta strategija življenja u blizini svojega patrimonija bila je plod vjere u pozitivan ishod borbe s neprijateljem.

Jadranski su otoci također bili jedna od poželjnih destinacija za bijeg, ali samo kao privremeno rješenje jer na duže vrijeme nisu mogli zbrinuti više ljudi. Događale su se i katastrofe uslijed pokušaja bijega na otoke, što potvrđuje događaj iz listopada 1500. godine. Tijekom osmanlijskog upada, stanovnici okolice Vrane južno od Zadra pobjegli su na obalu kako bi brodovima bili prebačeni na obližnje otoke, no brodovi zbog nepovoljnog vjetra nisu mogli pristati. Uslijed očajnog pokušaja spasa izbjegloga puka, dojahale su akindžije te s obale u ropstvo odveli gotovo tri tisuće ljudi.[9] Ovaj je događaj samo jedan u nizu nebrojenih negativnih primjera iz višestoljetne turske prisutnosti na hrvatskome tlu.

Plemstvo − politički narod

Vojna funkcija hrvatskoga teritorija primorala je nositelje gospodarskoga i društvenoga života (plemstvo) na promjenu načina ekonomskoga gospodarenja u ondašnjim ratnim okolnostima. Nakon sustavnih uništavanja patrimonija od strane Osmanlija, masovni odlasci stanovništva, nepovoljne klimatske promjene te pustošenje i pljačkanje materijalnih dobara, hrvatsko se plemstvo našlo u rasulu. Ratna ekonomija[10] postaje sve učestaliji i neizbježan izvor financiranja plemstva. Jedini način opstanka, izuzmemo li konačno napuštanje matičnoga prostora kao rješenje, postaje uključiti se u sustave vojne obrane organizirane na novim temeljima koji su neovisni o staleškim razlikama, poput onih srednjovjekovnih. Srednje i niže plemstvo u tom procesu ima ključnu ulogu te oblikuje strukturu hrvatskoga društva koje će se takvim zadržati sve do kraja 19. stoljeća pa i duže, do propasti Austro-Ugarske Monarhije.

Kompaktne skupine prognanika vođene plemenitim prvacima imale su ključnu ulogu u prijenosu i očuvanju vlastitih etničkih, kulturnih i vjerskih obilježja. Važno je napomenuti da su se uz hrvatske plemićke obitelji Zrinskih, Frankopana, Keglevića, Draškovića (i ostalih) o materijalnim i duhovnim potrebama brinuli i plemići-domaćini na čija su se imanja doselili Hrvati. Tako postoji primjer Ferenca Batthyányja koji je svoje podložnike iz Hrvatske darovao brojnim objektima, zemljom, katoličkim svećenstvom, liturgijom na vlastitome jeziku te time osigurao njihovu životnu egzistenciju i identitet. Iako je plemstvo, kao i podaničko stanovništvo, trpjelo raseljeničku sudbinu, ono je svojom upornošću u pokušajima opstanka na svojem matičnom prostoru najzaslužnije za zaustavljanje prodora Osmanlija prema ostatku Europe i očuvanju hrvatskoga identiteta.[11]

Zaključak     

Prvotna osmanlijska invazija i pljačkaške provale te kasnije uspostavljena vlast usmjerili su tijek povijesnih događaja čije posljedice u Hrvatskoj i susjednim zemljama osjećamo i u 21. stoljeću. Nastalo je hrvatsko iseljeništvo diljem Europe, a njihovi su predci svoje domove i zavičaj morali napustiti pred turskom navalom. Kasnijim slabljenjem osmanske sile, osobito nakon bitke kod Siska 22. lipnja 1593. koja predstavlja prekretnicu u borbi protiv Turaka, počinje postupno oslobađanje zaposjednutih područja. Ono vrhunac doživljava velikim ratom za oslobođenje, za čiji se početak uzima 1681. godina kada je Beč obranjen od posljednje turske opsade, a završava potpisivanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Djelomično oslobođen hrvatski teritorij time se u vraća svojemu srednjoeuropskom okružju s dijelom izbjegloga stanovništva i hrvatskoga plemstva koje se vraća na svoje patrimonije.

Literatura

• Davor DUKIĆ, Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja, Zadar, 2004.
• Ive MAŽURAN, Osmanlije i Hrvati, Zagreb, 1998.
• Ivan JURKOVIĆ, „Turska opasnost i hrvatski velikaši: Knez Bernardin Frankapan i njegovo doba“, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, , ožujka 2000.
• Ivan JURKOVIĆ, „Šesnaestostoljetna hrvatska raseljenička kriza i moderna sociološka terminologija“, Društvena istraživanja,14., br. 4 − 5, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, listopad 2005.
• Ivan JURKOVIĆ, „Osmanska ugroza, plemeniti raseljenici i hrvatski identitet“, Povijesni prilozi, 31., br. 31, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, prosinac 2006.

[1] Ive MAŽURAN, Osmanlije i Hrvati, str. 20.-21.

[2] Davor DUKIĆ, Sultanova djeca, str. 3−5.

[3] Isto, str. 17.

[4] Ivan JURKOVIĆ, Šesnaestostoljetna hrvatska raseljenička kriza i moderna sociološka terminologija, str. 762−766.

[5] Isto, str. 773.

[6] U modernoj sociološkoj terminologiji za vanjske migrante koji su pod prisilom iznuđeni napustiti svoj dom te se nastaniti izvan teritorija svoje države koristi se naziv „izbjeglice“, dok se unutarnji prisilni migranti nazivaju prognanicima.

[7] Isto, str. 768−769.

[8] Ivan JURKOVIĆ, Turska opasnost i hrvatski velikaši,  str. 74−75.

[9] Isto, str. 766−771.

[10] Ratni plijen, prodaja i razmjena zarobljenika, trgovina ratnim potrepštinama, aktivna vojna služba itd.

[11] Ivan JURKOVIĆ, Osmanska ugroza, plemeniti raseljenici i hrvatski identitet, str. 41−45.

Marko Raič/Časopis Obnova /http://www.obnova.com.hr/Hrvatsko nebo