Bandiću, zašto Anton Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba?
Vrijeme:4 min, 27 sec
Ako je suditi prema službenim stranicama Grada Zagreba, Budo Lončar je medalju Grada Zagreba za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“ dobio temeljem prijedloga Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, čiji je pročelnik Pavle Kalinić.
Očito se zagrebačka medalja za Budu Lončara smatra „hitnom situacijom.“ Sljedeća je medalja dodijeljena Rudolfu Kahlini „za osobit doprinos antifašističkim temeljima Republike Hrvatske.“ Taj je prijedlog podnijela Udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko-križevačke županije, međutim isti je do gradonačelnika Milana Bandića došao kroz zagrebački Gradski ured za branitelje!
Čovjek se zapita: koja je ovo država, bez aluzija na Brešanov filmski pokušaj. Priznanje i medalju glavnog grada Republike Hrvatske prvo dobije bivši ministar države protiv koje je Hrvatska ratovala, a potom i bivši vojnik države protiv koje je Hrvatska ratovala. Je li Hrvatska izgubila „građanski“ rat? Je li Jugoslavija opstala pa sad dodjeljuje medalje svojim vojnicima i dužnosnicima? Zar je u pravu Drago Pilsel kad kaže da je „Budimir Lončar omogućio hrvatsku neovisnost”? Zar zagrebački Gradski ured za branitelje sudjeluje u postupku dodjeljivanja medalje (bivšem) pripadniku vojske koja je ratovala protiv hrvatskih branitelja i etnički čistila Hrvatsku od nesrba, mahom Hrvata, ’45. i ’91?
Politička elita se ponaša kao da Jugoslavija nikad nije propala, kao da Berlinski zid nije srušen! Pa ne radi se o Buddhi, utemeljitelju budizma, nego o Budi Lončaru, čovjeku zaslužnom za sprječavanje naoružavanja Hrvatske! No, dobro; pritisak je učinio svoje i Lončar je odlučio odbiti medalju Grada Zagreba. Ionako mu to ništa ne predstavlja, jer, što jednom Budimiru Lončaru znači medalja glavnog grada države protiv koje je zdušno djelovao i zdušno djeluje?!
Čovjek bi rekao da Hrvatska nema svojih velikih sinova ili junaka, ali ih ima i to pregršt; ne samo branitelja, časnika, pukovnika, generala i inih vojnika, nego i ljude koji su pomagali novčano, diplomatski, moralno, napose u hrvatsko iseljeništvo, pojedinci koji su izgradili utjecaj u drugim državama i tim utjecajem pomagali na izravana ili neizravan način svojoj Domovini.
Zaista posebno mjesto među hrvatskim suvremenim velikanima pripada Antonu Kikašu, hrvatskom pjesniku i poduzetniku koji je iz one bivše države pobjegao 1968. godine u Kanadu i tamo izgradio svoje poslovno carstvo te je kasnije iz vlastita džepa izdašno financirao potrebe svoje domovine. Uspio je i 1987. godine uspio je osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, no osim po tomu, ostat će zapamćen po nevjerojatnom pothvatu kojega je poduzeo, doduše neuspješno, no pokazao je takvu hrabrost i srčanost, ravnu najboljim i najuspješnijim hrvatskim ratnicima.
Za one koji nisu do kraja upućeni, ukratko ćemo podsjetiti što je za svoju domovinu napravio Anton Kikaš, pored spomenutoga. Naime, svojim je novcem te novcem drugih hrvatskih iseljenika (ukupno oko milijun dolara!) kupio oružje, 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske. Za prijevoz, odnosno krijumčarenje tog naoružanja je unajmio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s cijelom posadom, a na tom je zrakoplovu bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti ka Trstu, a sletjeti u Ljubljani. Zbog omaške pilota, koji je na upit jugoslavenske kontrole leta rekao da će sletjeti u Ljubljanu, zbog čega su zrakoplov presrela dva lovačka Mig-a 21 “Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva” i zapovjedili pilotu smjesta spustiti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba, pod kontrolom JNA, odnosno niških specijalaca. Dočekali su ga 31. kolovoza 1991. jugoslavenski vojnici, pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.
Malo je onih koji mogu zamisliti koliko su ga tukli, mučili i mrcvarili, no o tom je velebnom pothvatu Jakov Sedlar snimio dokumentarno-igrani film “Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.” Uz posredovanje Gojka Šuška, Kikaš je razmijenjen na zagrebačkom aerodromu za generala JNA Aksentijevića 25. studenoga 1991.
I sad zamislite, jedan poslovan čovjek, fin gospodin, štoviše pjesnik (!), skupi ogroman novac, upusti se u posao s krijumčarima oružja, dakle ne baš najčestitijim i najugodnijim ljudima, nabavi zrakoplov (!) i sam (!) krene put svoje domovine ne bi li barem malo oružja pribavio hrvatskoj policiji i ZNG-u. E to je junaštvo, to je podvig, to je hrabrost, bez obzira što naposljetku nije uspio.
A u današnjoj se Hrvatskoj medalje i odličja dijele onima koji su sprječavali naoružavanje Hrvata, umjesto onima koji su Hrvatskoj barem pokušali pomoći, pa i pod cijenu vlastita života. Ima dalje; u Kanadi mu je kanadski guverner i zastupnik britanske kraljice dodijelio odličje za velik doprinos razvoju Kanade. Vijeće etničkog tiska Kanade proglasilo ga je 1992. “Čovjekom godine”. Engleska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je 2012. godine za doprinos Kanadi prestižno odličje “The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II.”
Zašto Kikaš nije dobio medalju Grada Zagreba za ” izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske”?! Zašto ga Predsjednica Republike nije odlikovala, a odlikovala ga je britanska kraljica? Zašto Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije Budimiru Lončaru oduzela odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom, i primjerice, istim odličjem nagradila Kikaša, zbog zaista iznimnih zasluga?
Činjenica je da je Budimir Lončar čovjek s velikim zaslugama, ali ne za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Isto je tako činjenica da je Anton Kikaš čovjek s velikim zaslugama upravo za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nakon svega ovoga, čovjek se zaista zapita ne samo koja je ovo država, nego i čija je ovo država, kakva je ovo država i je li uopće ovo hrvatska država…
Josip Gajski/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
