L.Bencik: Ne postoji u Hrvatskoj političar, koji bi se državnički uhvatio u koštac sa prijeporima u hrvatskoj povijesti i njihovom pravičnom rješavanju, pa da konačno krenemo u budućnost. 1.dio

Prodali su naše snove Judini sinovi
suho zlato bacili u blato
pred vratima tudjim opet za pravdu molimo
težak sada križ mi nosimo

Ej, umorna zemljo izmučena
ima li još tko umrijeti za te

Jučer gledam sliku naroda
baca cvijeće po herojima
a već sutra pobjednike sude
prodaše ih za Judine škude

M.P.Thompson

Hrvatski narod  u želji za vlastitom državom tri je puta izigran, prevaren i traumatiziran 

Država Srba, Hrvata i Slovenaca

Raspadom  Austro-Ugarske monarhije pod čijom vlasti je bilo područje današnje Hrvatske, hrvatski narod je bio nacionalno osviješten, ali politički slabo organiziran za stvaranje samostalne države. Dok je u isto vrijeme Srbija imala Načertanije Ilije Garašanina iz 1844.godine, kao prvi politički program stvaranja Velike Srbije, na ruševinama Austro-Ugarske.

U Hrvatskoj se  ideja udruživanja svih južnih Slavena u jednu državu pojavila sa Ilirskim pokretom, Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević ( koji je održao prvi govor u Saboru na hrvatskom jeziku), Toj ideji južnoslavenstva priklonio se  biskup Josip Juraj Strossmajer.

Istarski biskup Juraj Dobrila se isto priklonio toj ideji. Prijateljstvo s J. J. Strossmayerom bitno je utjecalo na njegovo prihvaćanje južnoslavenske ideje koju je, zajedno s D. Vitezićem, širio u Istri i na Kvarnerskom otočju. Prvi je u Istri sustavno obrazovao i odgajao mladu inteligenciju u hrvatskom duhu, pripremajući je za konfrontaciju s talijanaško-talijanskim vladajućim slojem.

Pred sam kraj 1.svjetskog rata 1918.godine ustanovljeno  je Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata  i Srba, koje će zastupati interese tih naroda unutar Austro-Ugarske  i na Međunarodnoj mirovnoj konferenciji nakon završetka rata.

Upravo na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine. Stjepan Radić izrekao je svoj najpoznatiji govor, zaključen rečenicom “Ne srljajte kao guske u maglu” 

Međutim sile Antante ( Engleska, Francuska i Rusija) već su ranije tajnim Londonskim ugovorom 1915. godine podijelili austrougarske krajeve Italiji i Srbiji. Italija je i prije potpisivanja mira 11.studenog 1918.godine, 1.studenog 1918. godine izvršivši diverziju u pulskoj luci ušla u Istru. Dvoje talijanskih diverzanata ušlo je malom podmornicom u pulsku luku i podvodnim su minama potopili admiralski brod Viribus Unitis sa 400 mornara, uglavnom Hrvata i admiralom Jankom Vuković Potkapelskim.

Italija je formalno Rapallskim ugovorom od 12. studenog 1920. godine, između Kraljevine SHS I Kraljevine Italije dobila Istru, grad Zadar,otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu i Slobodnu Državu Rijeku, gdje je granica uspostavljena na Sušaku.

Veliki egzodus istarskih Hrvata posljedica je talijanske okupacije Istre, Zbog fašističkog terora i talijanizacije iz Istre je iselilo oko 53 000 Istrana. To je u ono vrijeme bio veliki gubitak hrvatskog nacionalnog bića.

29. listopada 1918.godine Hrvatski Sabor donio je odluku o raskidu svih odnosa s Austro-Ugarskom monarhijom, a  27.lisopada 1918.godine u Ženevi je potpisana Ženevska deklaracija o ujedinjenju u državu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kada je 29.listopada 1918.godine.Hrvatski Sabor raskinuo “sve dosadašnje državnopravne odnose i  veze između kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s jedne, te kraljevine Ugarske i Carevine Austrije s druge strane” on je istodobno prenio izvršnu, ali ne i zakonodavnu vlast na Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Budući da akt o ujedinjenju ove države i Kraljevine Srbije, od 1 prosinca 1918. godine u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nikada nije ratificiran od Hrvatskog Sabora, to se taj čin od svih hrvatskih državotvornih stranaka smatrao protuustavnim i sračunatim na uništenje hrvatske povijesne državne suverenosti

Povjesničari smatraju kako bi, da nije došlo do ujedinjenja sa Srbijom, vodeće sile Antante – Velika Britanija, Francuska i Rusija upravo hrvatskim teritorijem “isplatile” Italiju i Srbiju kao zemlje pobjednice Prvog svjetskog rata. Kao što sam već navela Italija je sama uzela ono što joj je obećano Londonskim ugovorom.

Iako jse krajem 1918.godine ulazak u zajedničku državu činio kao najmanje bolna opcija vrlo brzo dolazi do razočaranja.

Hrvatska je ujedinjenjem izgubila svoje državotvorne institucije,  poput Sabora, županija i vlastitog domobranstva, Vidovdanskim ustavom izglasanim u Beogradu 28.lipnja 1921.godine po julijanskom kalendaru.

Hrvatski Sabor obnovljen je u NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu fašističkih sila i Hitlerova europskog poretka, pa nije ispunio zadaću nositelja i čuvara hrvatske državotvorne suverenosti.

Tu povijesnu ulogu  u ratnim okolnostima , preuzeo je ZAVNOH, kao revolucionarni Sabor, ustanovljenjem Federalne Države Hrvatske, u okviru avnojevskih načela o pravu hrvatskog naroda na samoodređenje do odcjepljenja.

Prve žrtve centralističkog, unitarističkog i velikosrpskog jugoslavenskog režima

Prosinačke žrtve

1. Među dijelom hrvatske javnosti nezadovoljstvo novom državom iskazalo se na samom početku zajedničke države, pa 5. prosinca 1918. godine, građani izlaze na ulice Zagreba tražeći stvaranje samostalne hrvatske države, što je ugušeno u krvi. Poznate prosinačke žrtve .Na Trgu bana Jelačića  ležala su tijela 15 domoljuba. Pali su kao prve žrtve surovosti režima velikosrpske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.”

Atentat u skupštini

2.Znači već  u prvim danima nakon završetka rata, pale su prve žrtve , a pasti će još i u samoj skupštini u Beogradu 21. lipnja 1928.  ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela.

Taj pokolj počinio je srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke. Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u Kraljevini SHS. Između ostalog je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” Na mjestu su ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić, Stjepan Radić je od zadobivenih rana umro 8.kolovoza 1928.godine.Ivan Granđa i Ivan Pernar su ranjeni, ali ostali su živi. Puniša Račić je uhićen i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora omogućio mu je luksuzan život sa čak 3 kažnjenika kao osobnu poslugu. 1944 godine otišao je u Beograd gdje su ga partizani uhvatili i streljali.

Nisu to bile jedine žrtve jugoslavenskog kraljevskog režima.

Sibinjske žrtve

3.Dana 19. veljače 1935. u Sibinju pored Slavonskog Broda mučki su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije. Ubijeno je njih osmero,  a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice.

Jugoslavenski režim se nije tu zaustavio, već je i dalje progonio i ubijao hrvatske seljake i domoljube diljem čitave zemlje, što je stvaralo ogorčenost kod Hrvata.

U nedjelju, 17. veljače 1935., održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana (proslave godišnjice izbora pape). Župnik Mihovil Praskić krenuo je praćen sa desetak zaprežnih kola s župljanima njegove župe i ostalim vjernicima u Oriovac posjetiti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz Andrijevce, Stari Slatinik, Brodski Stupnik i Radovanje, sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali podršku dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj. Srpski žandari maltretirali su sutradan stanovnike zbog toga, uhićivali i seljaci su se pobunili. Žandari su pucali na nenaoružane seljake i to dum, dum mecima te osmoricu ubili .

http://hu-benedikt.hr/?p=105662

Senjske žrtve

4.Ni to nije kraj sa popisa žrtava jugoslavenskog velikosrpskog režima,9. svibnja 1937. u Senju se u organizaciji HSS-a održao narodni zbor u spomen Matiji Gupcu i braći Radić, a okupilo se nekoliko tisuća ljudi. Političari su držali govore protiv tadašnjeg protuhrvatskog režima, a u povorci se među mnogima našao i kamion sa 33 mlada Gospićana i Gospićanke. Pjevale su se hrvatske domoljubne pjesme, a u jednom trenutku, po naredbi zapovjednika žandara, kaplar Besedić počeo je pucati, a za njim se povelo nekoliko desetaka žandara.

Mnogi su ranjeni, a sedam Gospićana poginulo je. Taj tragični događaj ostao je zabilježen u povijesti kao “Senjske žrtve”, žrtve državnog terora Kraljevine Jugoslavije. Nitko nikada nije osuđen za smrt nedužnih i nenaoružanih ljudi.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/senjske-zrtve-obljetnica-tragicne-pogibije-sedam-mladih-gospicana-285482 – http://www.vecernji.hr