Partijska ljubavna poezija

Svojedobno je drug Lenjin naučavao da je proletarijat rob buržujske ideologije i da mu zato put do klasne svijesti treba pomoći pronaći disciplinirana i centralizirana avangardna partija, sastavljena od profesionalnih revolucionara kao nositelja autentične revolucionarne svijesti i promicatelja pravih interesa proletarijata. Lenjinov nasljednik drug Staljin u SSSR-u je uspostavio totalitarnu diktaturu u kojoj se djelovalo kroz monolitnu vladajuću Partiju u kojoj su svi oblici rasprave ili kritike bili zabranjeni i sasijecani nasiljem u samome korijenu.

Kako je drug Staljin bio učitelj „najvećega sina svih naših naroda i narodnosti“, Ljubičice Bijele, mašinbravara druga Tita, isti je boljševički model nakon 1945. uspostavljen i u Jugoslaviji. Svemoćna Partija kontrolirala je ne samo ono što su ljudi radili, nego je htjela kontrolirati i njihovi misli i primisli. Ili se pokloni ili te Partija ukloni, vrijedilo je u tim vremenima koje određeni historiografi-komediografi danas nazivaju razdobljem najvećega civilizacijskog napretka balkanskih naroda.

Srce moje za Partijom vene

Kako većina ljudi više cijeni sigurnost (osigurnjaci), nego slobodu dobar dio ljudi u Jugoslaviji poklonio se Partiji, a poneki do te mjere da su joj pisali ljubavne pjesme. Određena pjesnikinja tako je pjevala: Srce moje za Partijom vene / U Partiju primite i mene. Koliko se pritom radilo o stvarnoj ljubavi, a koliko se srce mlade pjesnikinje željelo ogrijati na ognjištu partijskih sinekura i privilegija, dalo bi se raspravljati.

Dok su neki pjevali pjesme Partiji, drugi su joj se, više, dakako, potajno, izrugivali. Tako, primjerice, drug major u legendarnoj Vrdoljakovoj „Dugoj mračnoj noći“ prenosi riječi disidenta druga Ive koji pred partijskom komisijom pita: A tko je ta Partija? Jesi je uopće vidio? Kaži kako izgleda? Kojim jezikom govori? Kako se oblači? Je li stvarno žensko?

Ako nemaš veze, onda si bezveze

Hrvatska devedesetih nije, na žalost, dobila višestranački, nego višepartijski sustav, pa tako i danas većina stranaka funkcioniraju kao kopije nekadašnje Svemoćne Partije, a dična hrvatska demokracija svela se na izbor između više Partija. Nekada je osigurnjacima bilo lakše: ulaskom u jednu Partiju osigurali su svoje pozicije, dok danas moraju vagati i procijeniti u kojoj bi od više partija lakše i bolje ostvarili svoje interese.

Kao i u doba Jugoslavije i danas vrijedi pravilo: ako nemaš partijske veze, onda si bezveze. Ako imaš vezu, onda, makar bio i neobrazovani primitivac, nisi daleko od kakve direktorske, poddirektorske, naddirektorske, subdirektorske ili dodirektorske pozicije ili barem od pozicije piskarala u kakvoj agenciji za procjenu učinaka prodavanja magle.

To što valjak negativne selekcije kopa grob samoj državi, ne briga to drugove koji umjesto nekadašnje samoupravne i bratstvojedinstvujuće poezije danas pišu pjesme pseudodemokratskih kitica.

Srce uhljeba za Partijom vene! U Partiju na „ustaške kune“ primite i mene!

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo