Na izvorima jugoslavenskoga nacionalizma i šovinizma

Povijest hrvatskoga novinstva pamti listove Val (1911.) i Vihor (1914.), glasila jugoslavenskih nacionalista. Iza oba je stajao plaćeni beogradski agent Milan Marjanović – „pokretač suvišnih listova“ (A. G. Matoš). U svom još neobjavljenom znanstvenom radu „Šovinizam jugoslavena – primjer glasila Val i Vihor“, hrvatski povjesnik dr. Mato Artuković osvjetljava njihov sadržaj. Misli, polazišta i ciljevi neobično zorno korespondiraju s mnogim aktualnim događajima i navode na zaključak kako su nadahnuti idejama jugoslavenskih nacionalista s početka prošloga stoljeća. Nedvojbeno su osnovna načela jugoslavenskih nacionalista i šovinista ostala nepromijenjenima. Prije svega podanički odnos prema Srbiji, mržnja prema Katoličkoj crkvi i hrvatskome državnome pravu. Jugoslavenstvo je u Hrvatskoj 78 godina bilo vladajućom idejom tijekom kojih se razmnožilo i bilo vrlo unosno „očima željnih napojnice“. Bilo bi iluzorno misliti da su im slijednici nestali ili odustali…

Jugonacionalizam: Najprije definirati neprijatelja

Ovih je dana u prvi plan ubačena „borba protiv klerikalizma“, koja odlično odgovara jugoslavenskim nacionalistima razmještenima po poziciji i oporbi. Klerikalizam i antiklerikalizam su najzastupljenija tema u Valu. U suvremenom nam političkom životu koristi se s vremena na vrijeme kao ping – pong loptica igrača na zagrijavanju, ne i stvarnih protivnika. Val se bavi samo katoličkim klerikalizmom. Definirao ga je Matej Košćina: „Katolički klerikalizam danas znači restauraciju sredovječnog političkog i duševnog ropstva nad narodima“. K tome: „Hrvatska je zemlja klerikalizma i klerikalizam je naša trajna oznaka, naše normalno stanje. Nije klerikalizam izvana u nas unesen. Naš je, odavna je u našoj kući. Ušao je sa prvim popom…“. Klerikalizam će iščeznuti kad iz Hrvatske izađe zadnji „pop“. Isto načelo ne vrijedi za Srbiju i SPC. Borba protiv klerikalizma jest borba za ukinuće Katoličke crkve.

Na meti su jugoslavenskoga antiklerikalizma svi oblici katoličke društvenosti: svećenstvo i kompletan tisak, sakramenti i blagoslovi. „Franjevci, jezuite, kapucini, popovi – svi ti ustrajno lagumaju temelje našega opstanka i kidaju uvjete napretka… na Rijeci izlazi ‘ilustrovano glasilo majke božje lurdske’ u 26 tisuća primjeraka, u Zagrebu ‘Glasnik Srca Isusova’ u 24 hiljade komada… teroriziraju… ženice i truju djecu“. Zaključuju: „Čitavo je naše društvo otrovano klerikalizmom i služi popu“. Pod pojmom klerikalizma svrstava se i samo postojanje Vatikana, Katoličke crkve i njezina svećenstva. Jugonacionalizam izmišlja neprijatelje.

Na meti su jugonacionalista vjeronauk, škola, vjera, brak i „pop“ koji je „pogibeljniji kada radi kao pop, nego li kada govori kao – zastupnik“. Svećenik je opasniji u Crkvi, negoli u Saboru. Uzrok klerikalizma jest samo postojanje svećenika, stoga je zadatak jugoslavenskoga antiklerikalizma u Hrvatskoj doći do „prvog uzroka klerikalizma i da taj prvi uzrok eliminiramo, jer će tek tada nestati klerikalne pogibelji“. Jugoslavenski antiklerikalizam ruši identitetski temelj hrvatskoga naroda kako bi lakše stvorio jugoslavene i Jugoslaviju. Jer: „Dakako da ovo nije samo naš posao. Za ovim ide cijelo moderno društvo, a mi smo samo jedna komponenta, komponenta sila, koje će iz ljudskog društva maknuti centar i izvor klerikalizma: Vatikan i Crkvu“.

Drugi korak: Dugoročno i uporno rastakanje hrvatskoga identiteta

Kako bi se ostvarilo puninu jugoslavenstva, piše Val, treba „da se svaki pojedinac emancipuje od upliva Vatikana, Crkve i katolicizma i tada će izgon Vatikana doći sam po sebi“. To su već duboki korijeni totalitarnoga jugoslavenskoga šovinizma. Ostvariti taj cilj nije lako, „barem za sada, dok ne raspolažemo s velikim i jakim sredstvima, da uzmognemo prijeći na djela za kojima težimo i koja ćemo ipak izvesti, mi ili oni koji dodju da nas zamijene, svejedno“.

Očito je riječ o dugoročnoj jugoslavensko šovinističkoj politici. Ona se otezala u onemogućavanju i sprječavanju konkordatskih odnosa s Vatikanom u monarhističkoj i komunističkoj Jugoslaviji, montiranju procesa „popu“ Stepincu – najvećemu „klerikalcu“ po mjeri jugonacionalista. A svakako je zanimljivo u tom kontekstu promatrati posve aktualne zahtjeve jugoslavenskih nacionalista za „reviziju vatikanskih ugovora“, za ukinuće izbornoga predmeta vjeronauka i novi zamah „borbe protiv klerikalizma“. S obzirom na to da je u politici jugoslavenskih nacionalista i šovinista bitna „translacija Vatikana iz naših savjesti, naših obitelji i našeg društva“ potrebno je srušiti Crkvu, zato „stojimo proti Crkvi kao protiv drugoj Bastilji“.

Odlučna i ključna borba, došli smo i do (današnje) „reforme školstva“ i „kurikula“, vodit će se u obrazovnom procesu. U školi. Kako? „Jao pobjedjenima u školi! Sačuvajmo prije svega one najmladje, koji su najviše izvrgnuti uticaju kateketa, jer dolaze od kuće, gdje bijahu u obitelji, uz majku i sestru podložni vlasti i popa“. Jugoslavenski nacionalizam smatra kako treba zauzeti školu, ali i razarati obiteljske odnose, time i obitelj. Tako će ostvariti ciljeve, a „To su antiklerikalni tabori iz kojih će izaći mlada Jugoslavija“, piše Val, čije je izlaženje u Hrvatskoj plaćao Beograd, a temeljne teze postavio Nikola Stojanović (Srbi i Hrvati, 1902.) i Svetozar Pribićević (Misao vodilja Srba i Hrvata, u knjizi Narodna misao, 1897., u izdanju „Ujedinjene hrvatske i srpske akademske omladine“).

I nogomet je predmet razmatranja jugoslavenskih nacionalista. Val nam može razbistriti podvalu s kukastim križem prije nekoliko godina u Splitu i miniranje dočeka Hrvatske nogometne reprezentacije u Zagrebu. Naime, nogomet, to „divlje tjeranje“, jest opasnost jer odvraća ljude od bitnoga – „od analfabetskog rada, od literature, od antiklerikalizma“. Jugonacionalisti i jugošovinisti i danas se bave nogometom. Imaju svoje doktore znanosti za nogomet, koji odgajaju publiku, među kojom je, bez obzira na boje kluba, najveći broj „klerikalaca“ (zamjenjuju ih orjunašima). Jedan od konačnih ciljeva jest ukidanje, nestanak, istrjebljenje „klerikalaca“. Tko su klerikalci? Hrvati, više ili manje zdrave pameti! Eksplicitno i jasno pisao je Val još u doba raspada Austro-Ugarske monarhije.

Matoševa dijagnoza jugonacionalista: Serbokroacija

Što se od onda do danas dogodilo s jugoslavenskim nacionalistima? U idejnom i programskom pogledu ništa bitno. Mijenjale su se uglavnom retorike, ovisno o tomu pod kojim je režimom Hrvatska stenjala. „U našoj historiografiji nije posvećena veća pozornost podrijetlu ideja antihrvatstva spojenih s borbom protiv Katoličke crkve, podmetanjem klerikalizma hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi da ih se stalno može optuživati i napadati da bi se, tobože u ime znanosti, propagiralo stvaranje naroda koji ne postoji… i da se može osnovati Jugoslavija. Ta borba traje već 120 godina s istim floskulama i lozinkama. Bitka se vodi za školu. A krajnji cilj valovaca je izražen riječima: „… pop u životu naroda budućnosti treba da bude sveden na prosti, apstraktni izraz, a Vatikan dokumenat prošlosti, koji će se baviti samo ustrpljivi historičar.“ (M. Artuković). Ili, kako to vole kazati današnji politički opsjenari, bili oni jugoslavenski nacionalisti i šovinisti ili samo pod utjecajem njihovih ideja – „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“.

Ne začuđuje stoga što je Val uoči Prvoga svjetskoga rata naišao na pohvale beogradskoga Slovenskoga juga i Ujedinjenja, koji su s klubom (nije Podgorički) Narodno ujedinjenje razvijali velikosrpske ideje. Val je, dakle, provodio ono što je 1902. preporučio Nikola Stojanović. Stoga je Matoš pišući o pokretaču Vala, beogradskom agentu Milanu Marjanoviću napisao, među ostalim, da je okupio one mlade koji se vide kao „kandidati neumrlosti… sa nihilom u glavi, nihilom u srcu i nihilom u životu“. Marjanović „umjesto honorarom u novcu plaća… svoje radnike publicitetom, slavom, stvaranjem novih imena, imena budućnosti, imena novog jugoslavjanstva, novog čovječanstva, nove zore, novog sunašca“.

Matoš piše kako Marjanović uporno, kao i neki naši suvremeni marjanovići, „već godinama i godinama diktira lijevo i desno, pravi velike narodne planove, tjera ‘narod’ na rad, rad i rad, život, život i život, sa visoka ocjenjuje našu žabarsku kulturicu, poziva da se prekine sa prošlošću, da se stvori novi narod, novo društvo, nova knjiga, novi moral, nova Hrvatska, upravo nova, Njegova Serbokroacija“.

Antisemitska sastavnica jugonacionalističke ideje

U tri godine mlađem Vihoru (1914.) briljirao je glavni urednik Vladimir Čerina znamenit po rečenici: „Zagreb se nalazi u tercijalnom stadijumu nacijonalnog, socijalnog i kulturnog sifilisa“. Moguće je, dakle, da i danas jugoslavenski nacionalizma smatra kako je Zagreb sifilističan, pa mu zbog toga trebaju lijekovi putem Medalje Grada Zagreba!? Taj je Čerina u Vihoru pokazao i antisemitske težnje, pišući o Zagrebu kao „gradu cinika“ u kojemu ne može podnijeti, evo što: „to su blještavi bazarski izlozi vrlo zvučnih Krausâ, Weissâ, Kühnâ, Esenthalâ, Schweinhornâ, Kiriginâ, Neumannâ“. Otkrio je, dakle, i antisemitsku sastavnicu jugoslavenskoga nacionalizma i šovinizma. Njegove idejne pristaše dodatno su ju u praksi proveli poslije Drugoga svjetskoga rata.

Jugoslavenski tip komunizma (jugokomunizam), kao jedna od inačica jugoslavenskoga nacionalizma i šovinizma, prihvatio je i Čerinin jugorecept za Zagreb: „Ovom gradu cinika treba silom dati dušu i mozak onog grada Heroja, što se zove Beograd“. Krleža je Čerinino pisanje (znali su se iz gimnazije) okarakterizirao kao „izljevi amorfne omladinske zbunjenosti“, ali je i dodao da misao jugoslavenskih nacionalista „po mnogobrojnim utjecajima mnogim svojim postupcima pokazuje prefašističke simptome histeričnog šovinizma“, navodeći u tom kontekstu Val, Vihor i Čerinu. Vihor je, međutim, potvrdio Krležine „prefašističke simptome histeričnog šovinizma“ objavivši statut Udruženja Mlada Italija. Bilo je to u svibnju 1914.! Jugoslavenski nacionalizam i šovinizam, navođen iz Beograda, od početaka koketira s antisemitizmom i fašizmom. Riječ je o beogradskim korisnim budalama.

Jedino Srbija je spas, a Srbi su objava s neba

Tako smo došli do idućega „historijskoga“ idiotizma: Čerina piše kako Srbija mora „postati naš jedini spas, naša najveća vjera, gotovo jedini naš Bog, koji je moćan, da naš mrak razbije, našu tugu udavi, naš smrad odnese i našu trulež potopi, našom svjesnom voljom i radom ujedinivši sa sobom oživjevši u Kulturi zajedničkoj, jugoslavenskoj“ (Prije i poslije Kosova, Vihor br. 2). Jugoslavenski nacionalisti i šovinisti jedini spas vide u Srbiji i jugoslavenskoj kulturi. I onda i danas kad nekritički izjavljuju da je hrvatski „strateški interes“ ulazak Srbije u EU prije negoli su se srbijanski državljani o tom pitanju uopće izjasnili na referendumu, kad ne traže ratnu odštetu, kad ne procesuiraju zločine počinjene u agresiji, kad ugošćuju četnike u Hrvatskoj, kad plaćaju srbijansku „satiru“ i iživljavanje nad hrvatskim vrjednotama i tako dalje.

Ljubav mladih jugoslavenskih nacionalista prema Kosovu, kojega je Srbija osvojila u Balkanskom ratu doživjela je političko-aktivistički orgazam. Čerina: „Ona velika srca preko Drine kucala su i najtoplijom i najčišćom hrvatskom krvi… ono je u stvari bilo oslobođenje Stare Hrvatske pod imenom Stare Srbije… Čudo za cio svijet“. Srbi su u pojmovniku jugoslavenskih nacionalista u Hrvatskoj od početka bili čudesan, napredan narod, ili kako je Čerina napisao „kao neka objava s neba“. No, kakav je odnos jugoslavenskoga nacionalizma prema srbijanskim zločinima, već u to doba prepoznati po svojoj brutalnosti i bestijalnosti?

Srbijanski zločini? Heroji nisu zločinci!

Čerinin Vihor ih je svjestan, stoga piše: „Ako smo prije Kosova griješili, najmanje treba da griješimo poslije Kosova, i kao nikad trebamo barem sada znati, da je, da bi se činila velika, dobra djela, često preka potreba, činiti zla djela. Srbi su ubijali tjelesa, ali su stvarali duše. To je herojski narod, a heroji nisu zločinci“. Da bi se, dakle, činila velika djela, kao recimo priprema i uspostava Jugoslavije, potrebno je „činiti zla djela“. Hrvatski jugonacionalisti i velikosrbi držali su se toga načela prigodom uspostave prve i druge Jugoslavije, pa i u okolnostima spašavanja Jugoslavije u bilo kom obliku. Kad su ubijali ljude, oni su zapravo „stvarali duše“. Nevjerojatno, ali istinito.

S obzirom na broj počinjenih zločina u srbijanskoj agresiji u odnosu na broj pravomoćno presuđenih, Čerina ima danas puno sljedbenika u Hrvatskoj, kad je riječ o tezi da srbijanski heroji nisu zločinci, oni ubojstvom „stvaraju duše“. Unatoč dokazima o masovnim zločinima jugoslavenski nacionalisti u Hrvatskoj proglasili su herojima i Titove i Dražine zločince. Prema kriterijima jugoslavenskoga nacionalizma i šovinizma zločinci su bili, ovisno o razdoblju: „klerikalci“, „frankovci“, „ustaše“, „klerofašisti“, „mantijaši“… S pretenzijom da ih u naše doba eurodemokrature zamijene „suverenisti“ i „populisti“. Zločinački karakter u kontinuitetu pak imaju Hrvati koji ne pristaju na ciljeve jugonacionalista. Obrana od nametnutoga krimena jest revizionizam. Stoga nije ni čudo da su prvi provoditelji Pribićevićevih i Stojanovićevih ideja skončali u ludilu. No, sjeme zla je ostalo.

Matoš je pisao kako Srbija stvara svoju iredentu u Hrvatskoj plaćanjem pojedinca, te da Milan Marjanović (Val i Vihor) crpi ideje iz kase predsjednika vlade Srbije, Nikole Pašića, što se napokon i danas može tvrditi na temelju dokumenata. Može se zaključiti da je procvat jugoslavenske ideje i šovinizma u Hrvatskoj od početka projekt Beograda i „Judinih škuda“.

Jugonacionalisti – remetilački čimbenik održive Hrvatske

Jugoslavenski ideolozi još nisu odgovorili na pitanje kako se zapravo zove jedan dvoimeni narod. I ne će, budući da on ne postoji, kao ni njihov zajednički jezik, kao ni njihova zajednička država. Iza jugoslavenske ideje ostale su intelektualne, moralne i fizičke žrtve. Davati predstavnicima i provoditeljima jugoslavenskoga nacionalizma i šovinizma priznanja, medalje, počasti, utjecaj, moguće je samo u nesređenoj državi zarobljene demokracije.

Val je davno, prepisujući Stojanovića, poručio Hrvatima: „Slobodu u Hrvatskoj donijeti može samo jedinstvo sa Srbima, zapravo srpska ideja“. Srpska ideja kojoj se jugonacionalisti u Hrvatskoj priklanjaju, bila je 1991. jasna kao dlan – Hrvatsku razoružati, napasti, pokoriti i stvoriti veliku Srbiju. U kojoj je mjeri prijedlog dodjele Medalje Grada Zagreba Budimiru Lončaru prilog „srpskoj ideji“? Da o zaobilaženju plaćanja ratne odštete i drugim važnim pitanjima ne govorimo.

Jugoslavenska ideja imala je u hrvatskoj povijesti popriličan broj pristaša među političarima, klericima, kulturnim radnicima, čelnicima kulturalnih ustanova i stranačkim prvacima. Mnogi su brzo progledali i odmaknuli se od nje. Uz pomoć jugonacionalista i njihovih mreža održavala se jugoslavenska ideja. U pogodnim okolnostima jugoslavenski nacionalisti i šovinisti utemeljili su dva puta i Jugoslaviju. Vladali su Hrvatskom 78 godina. Ali nikad jugoslavenski nacionalizam nije nadjačao težnju hrvatskoga naroda za vlastitom državom okrenutom srednjoeuropskom i mediteranskom kontekstu. Danas su jugoslavenska ideja, nacionalisti i šovinisti, ključni remetilački čimbenici održive hrvatske države. Onemogućavaju Hrvatskoj prirodno pozicioniranje, dugoročnu nacionalnu sigurnost i prosperitetni razvitak u sadašnjosti i budućnosti.

Brisani prostor N. Piskač: Prema korijenima šovinizma jugoslavenskih nacionalista (1)

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo