Akademik I. Aralica: Kult – ne miješati se u politiku

Pored takve književnosti kakva je bila hrvatska u komunizmu moglo je postojati stotine Golih otoka, Huda jama na svakom koraku i tisuće utamničenih zbog verbalnoga delikta, a da ona ništa ne zapazi

I danas je sporno, sporno je bilo i sporno će biti, je li svaki intelektualac bar dijelom dužan biti politički angažiran. Točnije kazano, osviješten!

Suzimo vidno polje sa svakoga intelektualca na svakoga književnika, o njima pretežno govorimo. Svaki je intelektualac širok pojam, gotovo trećina nacije, i pojam šarolik, od onih čija je intelektualnost građena na samoj politici, do onih koji, ako žele, što se intelektualnosti svoje tiče, s politikom ne moraju imati nikakve veze. Pa je čak i dobro, za njih i za politiku, da te veze nemaju.

Oduvijek je bilo, otkako je književnosti i politike, otkako je književnika i političara, da su, s jedne strane, postojali književnici koji su se od politike ograđivali, bježali od nje ili ju napadali, i, s druge strane, da su postojali pisci koji su se bavili politikom i literarno nadahnjivali politikom. Imam dvije objekcije uz tu činjenicu: prva, da oni koji su od politike bježali, od politike nisu bili manje obilježeni od onih koji su se politikom bavili, što je posljedica neminovnosti odnosa politike i književnosti, neminovnosti da psovka i odbijanje ostavljaju u djelu jednako dubok trag kao i apologija i pristajanje; i drugo, ako je književno djelo mjerilo što je bolje, kloniti se politike ili se njome obilježiti, ne može se presuditi što je bolje. Makulature ima i u jednom i u drugom slučaju, kao što ima i vrhunskih djela koje su pisali ostrvljeni osamljenici i koje su pisali čistokrvni političari. Prema tomu, jamstvo je velikoga djela veliki talent, a ne je li se pisac bavio ili nije bavio politikom. Uostalom, da je to svejedno, kaže i uzrečica: ako se ne baviš politikom, bavi se ona tobom! I njezin dodatak s moje strane: ako se baviš politikom, ne zaboravi da se i ona bavi tobom, jednako kao što bi se bavila kad se ti politikom bavio ne bi.

Ovako ili onako, a znalo je u minulim danima biti svakojako, dobro i naopako, u vrijeme hrvatskoga komunizma u hrvatskoj je književnosti nastao kult baviti se književnošću, a ne baviti se politikom.

O kakvu se kultu radi?

O još jednoj posljedici straha i stida, straha od progona i stida od konzervativizma, koje je komunizam fizičkim i duhovnim terorom nametnuo hrvatskoj književnosti. Posljedici koja se, iako čedo straha i srama, prikazivala, i od onih koji su ju koristili i od onih koji su ju poticali, i pisaca i komesara, kao neograničena, u svijetu neviđena, sloboda stvaranja, sloboda kakve nema ni u kapitalizmu ni u zemljama socijalističkog lagera.

Potraga za apolitičnim čovjekom

Književnici suprotna pedigrea partizaniji i suprotna političkoga uvjerenja komunizmu, bili u partiji ili ne bili, s jedne strane, nisu imali pretpostavki ni volje da glorificiraju komunizam, a ni želje da ispravljaju njegove anomalije, kako bi dobio ljudsko lice, a, s druge strane, pritisnuti strahom od progona i stidom od konzervativizma, da bi se bavili, ipak, progresivnom literaturom, pribjegli su, nikad imenovanom, pravcu literature čiste od bilo kakve politike, literature koja će se baviti apolitičnim čovjekom. Otuđenim čovjekom, govorilo se! Antijunakom! Nastala je potraga za bizarnim i originalnim književnim pravcima i autorima po stranim književnostima, pravcima i autorima koji su apolitičnu književnost smišljali i njegovali.

I ti si, vrlo brzo, na našem literarnom stolu mogao naći sve što se od takve vrste literature u svijetu nudilo i nalazilo. U zemljama socijalističkoga lagera uvoz je takve robe bio zabranjen, oni su se držali socijalističkoga realizma u svim varijantama, i kod nas je krenula fama o slobodi stvaralaštva kakve nigdje nema. A radilo se o varci komunističkoga režima i pristanku na varku uplašenih i, što se progresivnosti i konzervativizma tiče, komunističkom opsjenom da su samo komunisti progresivni, dezorijentiranih književnika.

U čisto književnom smislu dogodilo se da je ono što u stranim književnostima postoji kao bizarnost i underground kod nas postalo mainstream, a ono što je kod stranaca bio mainstream postalo je kod nas underground.

To nije bila zamka, nego kult

Dopuštena je neograničena sloboda eksperimentiranja s književnom formom, od tvrdo kuhane, preko hermetične, do ezoterične literature. Uglavnom literature koja nije bila namijenjena čitatelju, široj publici, već uskom krugu posvećenih u ezoteričnost, tvrdo kuhanje i hermetičnost. Često bi puta to spalo na same autore. Koji bi na primjedbu da nitko ne razumije i ne čita ono što pišu, ponosno izjavljivali kako oni i ne pišu da bi bili čitani, kako je njima dovoljno da sami sebe čitaju i razumiju. Nitko se nije usuđivao reći da im je ta neograničena sloboda formalizma dana kako bi što manje pažnje posvećivali onomu što se oko njih događa.

Doista, pored takve književnosti – tvrdo kuhane, hermetične, ezoterične i egzorcističke – moglo je postojati stotine Golih otoka, Huda jama na svakom koraku i tisuće utamničenih zbog verbalnoga delikta, a da ona, zabavljena formalističkim igrama, od svega toga ništa ne zapazi.

I to nije bila iznimka, to je bio kult! Od komunističkoga režima potican i nagrađivan!

akademik Ivan Aralica/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo