EKSKLUZIVNO: RAZGOVOR SA HRVATSKIM BRANITELJEM PEROM VINCETIĆEM

Nakon medijske hajke podignute protiv hrvatskog branitelja Pere Vincetića u kojoj je bez istrage i sudskog procesa proglašen ratnim zločincem,  donosimo njegovu stranu priče.

Gospodine Vincetić mediji su i ovog puta odigrali ulogu tužitelja, istražitelja i suca, kao i uvijek do sada kada je u pitanju hrvatski branitelj. Recite nam za početak kako općenito gledate na tu, nažalost uobičajenu dugogodišnju praksu?

Ovaj slučaj, za razliku od bezbroj drugih, kada se medijski protuhrvatski jurišnici, poput notornih Drage Hedla i Slavice Lukić, ostrašćenošću koju može pokrenuti samo patološka mržnja prema svemu hrvatskom a poglavito Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima, je nešto drugačiji.

Ovoga puta se, u nedostatku dokaza, ali i pravnih sredstava, poduzima medijski linč sa ciljem uznemiravanja, ne samo mene, nego i članova moje uže i šire obitelji, i pritiska na pravosuđe ne bi li iznudili sudski proces.

Postoji li u slučaju Vašeg medijskog progona neki stvarna osnovana sumnja ili su motivi za to neke druge vrste?

 U pozadini ovog konkretnog medijskog progona stoji simbioza interesa: interes velikosrpske zajednice i njenih eksponenata u Hrvatskoj, o čemu govori činjenica da medijski linč predvodi i potiče Slavica Lukić, partnerica notornog Milorada Pupovca, koji me „pošto – po to“, želi odvući u BiH i suditi pred davno raskrinkanim sudom za ratne zločine, koje ni ja niti ljhudi iz 5. bojne vojne policije nismo počinili.

U zamjenu za pomoć koju mu pružaju u obliku medijskog progona, Marko Benković Cole je bio svjedok optužbe za navodno zlostavljanje srpskih „civila“ u osnovnoj školi u Donjoj Mahali.

Svoju namjeru za traženje pomoći iz Srbije (pa i od samog Šešelja) Marko Benković Cole je javno izrekao u emisiji osječke televizije (Vruća Linija – ako me sjećanje dobro služi.)

No, cijeli slučaj ima i svoju, malo podulju genezu.

Naime, ja sam još „ranih devedesetih“ optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva od strane vojnog tužiteljstva Republike Srpske, kao zapovjednik bojne vojne policije u Bosanskoj Posavini.

Optužnica je monstruozna, neutemeljena, konstruirana u Centru bezbednosti VRS u Banja Luci.

Budući da je optužnica preopširna, vrvi ne istinitostima bez ikakvog dokaza, u nekoliko riječi želim opisati što se doista događalo na teritoriju općine Orašje, a potom i općine Domaljevac – Šamac za koju sam preuzeo odgovornost nakon formiranja OG Bosanska Posavina 25. listopada 1992.godine.

Dakle općina Orašje, smještena u sjeveroistočnom dijelu Bosanske Posavine, napadnuta je dana 29. travnja 1992.godine, i od tada, do završetka rata u BiH uspješno je odolijevala četničkim nasrtajima, uz velike gubitke u ljudstvu i teška materijalna razaranja. Na tom prostoru nije bilo sukoba između Hrvata i Muslimana, u čemu (bez lažne skromnosti) vidim i svoj doprinos.

Na cijelom području općine, od prvog do zadnjeg dana rata, nije bilo logora, kako to tvrde srpski tužitelji, postojao sa neki oblik „izolacije“ u kojemu su se nalazili civili, (uglavnom srpske nacionalnosti), zatvor za ratne zarobljenike (fizički odvojen) i zatvor za osobe koje su počinile kriminalna djela u rasponu od ubojstva do kršenja reda i mira ili neke od zabrana (pucanje iz vatrenog oružja, kršenje zabrane rada ugostiteljskih objekata, zabrane prodaje alkoholnih pića i slično.

Ilustracije radi, na cijelom prostoru, od početka do kraja rata nije bilo NI JEDNOG nerazjašnjenog ubojstva, pokušaja prikrivanja, niti jednog neobilježenog groba, niti jednog groba u kojemu je sahranjeno dvoje ljudi, a kamo li masovnih grobnica. Stopa općeg kriminaliteta je (statistički) bila manja nego u najidealnijem odsječku mirnodopskog vremena.

Tko su zapravo ljudi koji Vas optužuju i kakva je bila njihova tadašnja uloga u ratnim zbivanjima?

 Ljudi koji me, uz pomoć velikosrpske zajednice i njene ekspoziture u Hrvatskoj terete za monstruozan zločin su osobe koje najradije ne bih ni spominjao. No, „stvar“ je otišla predaleko i javnost ima pravo čuti „i drugu stranu“, a gdje je točno istina, nadam se da će jednoga dana sud ustanoviti.

Zbog ovoga što oni i njihov odvjetnik iznose u medijima, dužan sam (iako mi se gadi), iznijeti činjenice.

Iz svega što su navodni „oštećenici“ naveli, istina je samo to da su naveli prava osobna imena i činjenicu da im je „ekskluzivni restoran i noćni bar“  (a u stvari jedna prljava rupa i jeftini bordel)  zatvoren, ali ne voljom vojne policije ili mojom osobno, nego po zapovijedi zapovjedništva 106.brigade HVO.

Ali ne samo njihov bordel, nego SVI ugostiteljski objekti u zoni odgovornosti 106.brigade HVO. Vojna policija je samo intervenirala na dojave da Marko Benković zvani Cole ne poštuje zabranu rada i to više puta. No, on se nije obazirao na upozorenja i doslovno bi, u nazočnosti vojne policije zatvorio lokal, a čim bi oni okrenuli leđa, ponovno ga otvorio.

I sama „madam“ je u svojoj izjavi (u jednom trenutku priznala da je „lokal bio pun vojnika s puškama“!!

Pored nepoštivanja zabrane rada, vojna policija je više puta intervenirala zbog sukoba pijanih a naoružanih vojnika, izlažući svoje živote zbog pohlepe jednog svodnika i njegove „madam“, koji su (usput rečeno) u ropskom odnosu (najčešće bez dokumenata) držali mlade djevojke, poglavito iz Mađarske i Ukrajine i prisiljavali ih na prostituciju.

O moralu o vjerodostojnosti tih osoba najbolje govori prošlost „oštećene“ prije udaje Coleta, kao i njegova „čestitost“ i „poslovni ugled“.

 Njega nije pritvorila vojna policija nego ga je u pritvor doveo zapovjednik 4. Bojne, njegov susjed, pod optužbom da je u svojoj kući skrivao Srbina iz Bijeljine (imena se ne sjećam), da je u trenutku uhićenja upravljao njegovim automobilom i zbog „sumnje“ u suradnju s četnicima.

U „pritvoru“ Marko Benković nije mučen, slobodno se kretao, a „zadaća“ mu je bila kuhanje kave posjetiteljima.

I sama pomisao da bih uradio nešto od toga za što me optužuju je monstruozna. Nikada nisam bio nasilan prema ženama a posebno ne u seksualnom pogledu.

Zašto ni Benkovići ni njihov odvjetnik ne nastupaju ad argumentum (činjenicama) nego ad hominem (prema čovjeku osobno)?

Zašto ne vode pravnu, nego medijsku bitku? I to prljavu. Najprljaviju.

Zašto mediji koji već dugo „razvlače“ ovu priču nisu pokušali provjeriti istinitost njihovih navoda?

U pozadini ove monstruozne konstrukcije je pokušaj iznude novca, što dokazujem zahtjevom njihovog odvjetnika

Na izvansudsku nagodbu i plaćanje tužiteljima nisam pristao, i ne bih, čak i da je tražen iznos od simboličnih 5 kuna, jednostavno zbog toga što to djelo nisam počinio.

Zašto mediji nisu (u DORH-u) pokušali saznati zbog čega niti jedna od njihove četiri prijave nije prihvaćena?

Ja osobno nemam namjeru služiti se razinom na kojoj oni vode „pravnu bitku“,  ali mi je dosta ovoga progona bez i jednog jedinog dokaza i prinuđen sam zaštitu potražiti na sudu.

No ako je javnost doista zainteresirana, mediji mogu (vrlo lako) saznati tko je Marko Benković zvani Cole, što je radio neposredno prije i u prvim danima rata, tko ga je i zbog čega uhitio itd.?

U nekoliko navrata su neki tiskani mediji u RH, osječka televizija, a sada i NOVA TV su gledateljstvu prikazali monstruozno konstruiranu priču koja je trebala pozvati javnost na linč.

Navodni oštećenici su prikazani kao sveci, a navodni zločinci kao monstrumi.

A istina je, nešto drugačija.

Marko Benković zvani Cole je osoba koja od djetinjstva bilježi bliskost s ne samo kriminalnim, nego i potpuno izopačenim ponašanjem.

-iskopao je mrtvu sestru da bi s nje skinuo zlatni nakit,

-zbog kriminala koji je napravio kao vozač u poduzeću 29. novembar u Orašju, kazneno je odgovarao a ne znam na koliko je osuđen,

– i brat mu se bavio kriminalom i objesio se u zatvoru,

-Marko Benković Cole je bio sklon kocki, u velike iznose,

-Tunde je upoznao kao „prijateljicu noći“i oženio se njome,

-od 1981. – 1983. nalazi se u Mađarskoj, gdje (također zbog kriminala) služi zatvorsku kaznu,

– po izlasku je zbog nevjere divljački pretukao voljenu Tunde, te ga je njen otac „iskasapio nožem“ (rane koje su prikazane u novinskom članku i tv prilogu, tako kontekstualizirane da čitatelji i gledatelji steknu dojam da su posljedica „torture“ u Vojnoj policiji HVO-a), svjedok događaja je bio njegov rođak „Ripi“

-u prilogu Tunde tvrdi kako je „silovanjem“ zatrudnjela, no ne podastire nikakvog medicinskog dokaza,

-isto tako imam informaciju da „madam“ nije mogla zatrudnjeti već od ranih 80-ih zbog čestih abortusa jer je kao „prijateljica noći“ često ostajala trudna. Ovo na žalost ne mogu dokazati, jer nemam uvid u medicinsku dokumentaciju. Ali, nadam se da će moj odvjetnik pronaći načina i uvjeriti sud da istu zatraži putem instituta uzajamne pravne pomoći.

-Tunde također, krajnje patetično implicira da joj se zbog prekida te navodne trudnoće „nije ostvarila želja imati dijete s Coletom“, no zaboravila je navesti da Cole (zbog steriliteta koji je ustanovljen u postupku pobijanja očinstva) nije mogao imati djecu. Naime, prvoj ženi Marka Benkovića Coleta je dijete napravio Stevo …. Tadašnji direktor poduzeća u kojemu radio. Kada je to saznao pokrenuo je postupak pobijanja očinstva u kojemu je dokazano da je … STERILAN,

-1986./7. Cole se vraća kući i 1990.otvara striptiz bar u Bosanskom Šamcu u centru „Mitar Trifunović – Učo“, a poslije i bordel u Ugljari kod Orašja. Dokazano je i nakon pokolja Muslimana putovao u Bijeljinu i Bosanski Šamac nakon srpske okupacije.

-bio je nasilan prema ocu i bratu, brata bi često znao pretući. Mnogi kažu da je od posljedica batinjanja umro 2014.godine, iako je bio 1962.godište.

-nakon što je 1992.godine otišao u Mađarsku, mještani su mu, po nalogu jednog seoskog moćnika, zapalili bordel.

-u Mađarskoj je isto otvorio dva ugostiteljska objekta, no to je neslavno završilo.

-2002.godine zbog šverca droge uhićen je i osuđen u Austriji.

-pod nikad razjašnjenim okolnostima u Mađarskoj je ubijen Ivica Benković Džajo (susjed i rođaka Marka Benkovića Coleta), 1960.godište, i bačen u bazen.

-Džajo je navodno bio Tundin ljubavnik, a po informacijama kojima raspolažem, ubili su ga tjelohranitelji drugog njenog ljubavnika, čiju je zaštitu uživala za vrijeme rata.

I po činjenici da je uživala zaštitu visokopozicionirane osobe na širem području županjske, vinkovačke i osječke Slavonije, gotovo je nevjerojatno da se netko usudio „prstom taknuti“ a kamo li silovati sa tako visokog mjesta štićenu osobu.

To je, u najkraćem, slika „uspješnog poduzetnika, brižnog supruga u idiličnoj ljubavnoj priči“ Marka Benkovića Coleta.

Pritvaranje i navodna „tortura“

Istina je da je Marko Benković Cole priveden u vojnu policiju 106. brigade HVO, ali ne od vojne policije, nego od Marka Benković zvanog Balkan, zapovjednika 106. Brigade HVO, pod optužbom da je surađivao sa četnicima iz Bijeljine, te da je u svojoj kući skrivao četnika (ime i prezime sam zaboravio), švercera oružja iz Bijeljine, koji je uspio pobjeći u preko Save u Županju, i dalje u Mađarsku, a uz pomoć Coletovih veza iz Mađarske u Srbiju.

Marko Balkan je Coleta uhitio prigodom pokušaja prebacivanja automobila marke Mercedes, u vlasništvu odbjeglog četnika, preko Hrvatske u Mađarsku. Pri tome im je Tundin visokopozicionirani ljubavnik trebao omogućiti prolaz kroz Hrvatsku, a njeno mađarsko državljanstvo i veze kroz Mađarsku do Srbije. No, osujećeni su u tom pokušaju i uhićeni u navedenom automobilu na skelskom prijelazu Domaljevac.

Nakon privođenja u vojnu policiju, Marko Benković Cole je više puta saslušavan na okolnosti zbog kojih je uhićen, od strane stručne osobe, bez primjene sile i nakon dvadesetak dana, zbog nedostatka dokaza pušten. Za vrijeme pritvora je vojnim policajcima i posjetiteljima kuhao kavu.

Odmah nakon puštanja iz pritvora otišao u Mađarsku.

Ni jednog jedinog dana nije bio pripadnik HVO-a kako se predstavlja.

Što se tiče optužbe za silovanje njegove partnerice, ona je … monstruozna.

Tu ženu jedva i poznajem, vidio sam ju prilikom davanja iskaza nakon što je zajedno s Coletom privedena i nakon toga je odmah puštena.

Možete li ukratko opisati općenito ratna zbivanja u tom dijelu bosanske Posavine za onaj dio naših čitatelja kojima taj dio Domovinskog rata nije poznat?

Kao 23-godišnji mladić, obnašao sam dužnosti koje su postavljene pred mene kako sam (po meni iz tadašnje perspektive) znao i mogao.

Danas bi mnoge stvari učinio drugačije, „pametnije“, kao uostalom i svi „generali poslije bitke“, no to je bilo vrijeme koje je tražilo rješenja „SADA I ODMAH“.

Načelnik kriznog štaba i zapovjednik obrane općine Orašje su me zamolili da preuzmem zapovijedanje nad prvoosnovanom postrojbom, (vod vojne policije), što sam vrijeme će pokazati) na svoju štetu i prihvatio.

Bila su to teška vremena, civilna policija nije bila ni opremljena ni osposobljena uredovati prema naoružanim vojnicima i poluvojnim skupinama koje bile nazočne u prvim mjesecima rata.

Mnogi su izgleda zaboravili, no u to vrijeme, ako si želio osigurati kakav – takav mir, morao si, doslovno, biti fizički jači od najjačeg, luđi od najluđeg, sposobniji od najsposobnijeg, imati svakodnevno „glavu u torbi“, razdvajati naoružane posvađane skupine vojnika na rubu oružanog sukoba, otimati bombu iz ruku unezvijerenog, pijanog vojnika, i još puno… puno sličnih situacija.

Vrijeme za koje me ovo dvoje monstruma optužuje je upravo to vrijeme.

Vrijeme u kojemu vojna policija nije imala ni trenutak odmora.

Početak rata, masovna granatiranja iz zraka, pješački napadi, topnički udari

.Već u tijeku ¸1992.godine vojnoobavještajne i sigurnosne službe VRS intenzivno su prikupljale podatke, poglavito od Srba koji su razmijenjeni, i konstruirali monstruoznu optužnicu.

Pobunjenike koji su zarobljeni s oružjem u ruci za potrebe te optužnice tretiraju kao civile.

Naime, dana 09.05.1992.godine između predstavnika HDZ-a i lokalnih Srba iz sela Bukova greda (oko 75% srpskog življa) je bila dogovorena predaja oružja, a ja sam dobio zapovijed da sa postrojbom vojne policije preuzmem to naoružanje. Mi smo raspolagali točnim obavještajnim podacima o broju i vrsti naoružanja kojim je tadašnja JNA naoružala lokalno srpsko stanovništvo.

Naravno da sam kao odgovoran zapovjednik poduzeo nužne mjere osiguranja a ja sam se s nekolicinom vojnih policajaca zaputio prema dogovorenom mjestu. Naravno, u dogovoreno vrijeme.

Predstavnici lokalnih Srba su nas već čekali, s zanemarivo malim brojem naoružanja

Suočio sam ih s činjenicom da raspolažem s točnim podacima o naoružanju koje imaju, dao im rok da ga donesu, inače ću u suprotnom pristupiti detaljnom pretresu.

Oni su obećali da će „porazgovarati s mještanima i nagovoriti ih (ako netko ima još oružja) da ga predaju“.

No, umjesto toga, na moje ljude je otvorena rafalna paljba (puškomitraljez M-53 i bačeno nekoliko bombi).

Samo zahvaljujući prisebnosti pripadnika vojne policije nije došlo do masovnog  stradanja najvećeg broja pobunjenika, nego je većina zarobljena živa, a pretresom je pronađeno 126 (ili slično, ja ne znam točno) komada pješačkog oružja, između ostalog minobacač i bestrzajni top.

U toj akciji poginulo je — pobunjenika, i NITI JEDNOG nije ubila vojna policija pod mojim zapovijedanjem.

O tome tko je to učinio ću na sudu.

Svi zarobljeni su predani civilnoj policiji, kriminalistički su obrađeni, i protiv svakog je pokrenut kazneni postupak zbog oružane pobune protiv Republike BiH.

Prve noći u improviziranom pritvoru pod nadzorom civilne policije se „SAM“ objesio gosp. kom sam zaboravio ime („grizla ga je savjest zbog suradnje s istražiteljima“) u sobi prepunoj svojih sumještana. Objesio se za radijator. Naravno da nitko nije u to povjerovao, ni ništa se nije moglo dokazati.

Toliko o slučaju „Bukova Greda“.

Nakon pada Bosanskog Broda general Petar Stipetić je prinudio Đuru Matuzovića i Iliju Vincetića da preuzmu sve pritvorenike s područja Bosanskog Broda, što su ovi nakon žestokog opiranja na kraju morali prihvatiti. Koliko me sjećanje služi, preko 100 osoba.

Većina njih je, ubrzanim postupkom razmijenjena za Hrvate i Muslimane (gotovo bez izuzetka civile) koji su bili u zarobljeništvu na području pod kontrolom VRS.

Svi zatočenici, bez obzira na to u kom su statusu bili, su smješteni u uvjetne, suhe i grijane prostorije, imali su na raspolaganju sanitarne prostorije prema potrebama a ne po nečijem odobrenju, osigurano kupanje i toplu vodu, krevete, prostirke i pokrivače, medicinsku skrb, hranu iz iste kuhinje iz koje se hranila i vojska 106. Brigade HVO, i od prvog dana su bili prijavljeni predstavnicima Međunarodnog crvenog križa. S njima su razgovarali bez našeg prisustva, mogli su primati i slati poruke, te primati pakete.

Svi civili u izolaciji su bili smješteni u sportskoj dvorani, po danu su mogli slobodno izlaziti u dvorište škole a po noći su se mogli kretati unutar zgrade (spavaonica, sanitarni čvor).

Ratni zarobljenici i vojnici HVO su bili zaključani, u odvojenim dijelovima zgrade, a povremeno su u pritvoru bili i domicilni stanovnici čiji je režim kretanja ovisio o djelu zbog kojega su pritvoreni.

Napominjem da na cijelom području nije postojao pritvor niti zatvor za civilne osobe.

Sve je ovo poznato javnosti i može se dokazati.

Danas se vrlo malo govori o hrabrosti hrvatskih branitelja s područja Orašja i prešućuje se činjenica da usprkos brutalnoj agresiji to područje nikad nije okupirao od strane agresora. Smatrate li da je to ‘grijeh’ koji Vama i Vašim suborcima ne opraštaju?

U obranu Hrvatske priključili ste se kao dragovoljac, molimo Vas par riječi o Vama i Vašem ratnom putu.

Ništa u mojem životopisu prije početka Domovinskog rata nije zanimljivo, djetinjstvo i rana mladost kao i svako drugo.

Zato ću početi od Domovinskog rata

Kao dragovoljac koji je iz francuske Legije stranaca došao braniti napadnutu Domovinu došao sam 05.07.1991.godine, zajedno sa još nekoliko legionara

Odmah sam se uključio u postrojbu sam. boj. “Zrinski” a kasnije u 164. Brigadu HV, gdje sam bio zap. satnije i odakle sam, na vlastiti zahtjev upućen u svoju rodnu općinu radi uključenja u organiziranje obrane.

Imenovan sam zapovjednikom prvoosnovane postrojbe (vod vojne policije) i kao član HVO-a obnašao više dužnosti od kojih su najznačajnije Zapovjednik bojne Vojne Policije i pomoćnik Načelnika vojne policije HR H-B za 4. Operativnu zonu Bosanska Posavina.

Za kraj još samo par riječi za naše čitatelje i poruka za suborce koji su doživjeli slične sudbine poput Vaše.

Svima koji su optuženi i proganjani za djela koja nisu učinili, a posebno svom prijatelju Mati Baotiću koji je bez i jednog jedinog dokaza drakonski osuđen na kaznu od nevjerojatnih 13 godina zatvora, želim poručiti neka se uzdaju u dragog Boga i pravdu.

Pravdu koja je spora, ali „kad-tad „ stigne i krivce i krivokletnike“!!

Zahvaljujemo na razgovoru.