(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV D.Dijanović: U geopolitičkom paklu treba tražiti mjesto gdje je manje vruće

Polustoljetno nadmetanje Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, poznatije kao “Hladni rat“, u potpunosti je obilježilo međunarodne odnose u svijetu nakon Drugoga svjetskog rata.

To nadmetanje, koje je u korijenu imalo sukob kapitalizma i komunizma, nije uključivalo samo utrku u gospodarstvu, naoružanju i tehnologijama između dvije supersile, nego su žrtve takva rivaliteta često bile i treće države u kojima se događala borba za interesna područja.

U novome “Hladnom ratu“ imamo gotovo identičan scenarij, bilo da je riječ o proxi ratovima u Siriji i drugdje ili o borbi Washingtona i Moskve za utjecaj u drugim dijelovima svijeta.

Balkan kao “bure baruta“ jedno je od važnijih područja u kojemu se i danas odvija borba za utjecaj pomorske prekooceanske i kopnene euroazijske sile. Ta se borba, dakako, odvija i na medijsko-propagandnome planu.

Proteklih tjedana tako smo u američkim medijima mogli pročitati dva iznimno zanimljiva članka u kojima se problematizira širenje ruskog utjecaja u zemljama tzv. zapadnog Balkana, ali i u Hrvatskoj.

Riječ je o sada već uobičajenom narativu o američko-ruskome geopolitičkom suparništvu odnosno o “malignome ruskom utjecaju“, tj. radi se o neohladnoratovskoj retorici koja karakterizira zapadne, ali i ruske medije od Putinova münchenskog govora 2007. godine, a osobito posljednjih nekoliko godina nakon ruske okupacije Krima.

Rusija kao posrednik u rješavanju regionalnih sukoba na Balkanu?

U članku za “New York Times“, pod naslovom “Putinovo sljedeće igralište, ili posljednja moralna odgovornost Europske unije“, šef Centra za liberalne strategije u Sofiji, politolog Ivan Krastev ustvrdio je da Europu ne bi trebalo iznenaditi ako Rusija uskoro napravi vlastitu “mapu puta“ normalizacije srpsko-albanskih odnosa.

Prema Krastevu politika EU prema Balkanu više je vođena ideologijom nego u bilo kojem drugom dijelu svijeta i upravo ta ideološka rigidnost Europe odgovorna je za paralizu regije. Svojim rigidnim stavom i praktično odbijanjem da podupre dogovor o “korekciji granica“ EU je, smatra Krastev, otvorila prostor da ruski predsjednik Vladimir Putin i Rusija stupe na scenu i preuzmu posredničku ulogu između Beograda i Prištine. Krastev smatra da su izgledi za sporazum Srbije i Kosova danas mnogo slabiji nego prije nekoliko mjeseci, a rizik od etničkih sukoba veći.

Konfrontacija Zapada i Rusije na Balkanu prema ocjeni Krasteva se mijenja, kako po karakteru tako i po intenzitetu. U posljednjih nekoliko godina Rusija je aktivno branila svoju gospodarsku i kulturnu nazočnost u regiji, ali nikada nije otvoreno osporavala hegemoniju NATO-a i EU-a.

To se sada mijenja i premda ruske snažnije ambicije na Balkanu mogu djelovati nerealno takvo je mišljenje – upozorava Krastev – možda pogrješno: dok EU u zemljama kao što je Ukrajina smatraju simbolom promjena, na Balkanu je vide kao nosioca statusa quo, koji je možda na putu da propadne.

Usprkos tome što se raspoloženje u regiji promijenilo, EU nije, upozorava Krastev, spremna promijeniti pristup prema njoj, što zbog birokratske inertnosti i nedostatka političkog interesa što zbog straha da će bilo kakva promjena politike na Balkanu djelovati kao izdaja principa.

U prazan prostor uskače Rusija, pa se je Putin tako u studenom prošle godine sastao s kosovskim predsjednikom Hashimom Thaçijem iako Rusija ne priznaje Kosovo, čime Moskva šalje poruku da se ne vidi samo u ulozi zaštitnika Srbije, nego i kao moguća posrednička sila. Rusija očito želi zamijeniti EU u ulozi posrednika u rješavanju regionalnih sukoba, kao što nastoji zamijeniti SAD u ulozi posrednika na Bliskom istoku.

Ostvarivanje Putinove strategije u Hrvatskoj?

Autor drugoga članka pod naslovom “Uđe li Hrvatska u eurozonu, Rusija će dobiti najsnažnije oružje u Europi“ je dr. Theodor Karasik, a članak je objavljen na stranicama “Euronewsa“. Na ovaj je članak upozorila vanjskopolitička analitičarka Višnja Starešina pa je isti ipak dobio određenu pozornost u Republici Hrvatskoj.

Osnovna teza članka, čijeg pak autora Starešina označava kao neizravnog glasnika američke duboke države, je da u Republici Hrvatskoj postoji “prijateljsko ozračje za Rusiju“, pa su tako Rusi preuzeli Agrokor, a Hrvatska je potpisala desetogodišnji ugovor s ruskim Gazpromom o isporuci prirodnog plina što ju je udaljilo od energetske alternative preko LNG-a na Krku.

“Putinova strategija ostvaruje se u Hrvatskoj, u kojoj korupcija u pravosuđu otvara put ruskoj financijskoj i energetskoj dominaciji“, konstatira Karasik u navedenom članku.

Bez upuštanja u dublju analizu stvarne prisutnosti ruske moći u Hrvatskoj, iz geopolitičkih događanja posljednjih godina vrlo se lako može zaključiti da Rusija vodi sve aktivniju vanjsku politiku ne samo na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, nego i na području tzv. zapadnog Balkana, ali i u Hrvatskoj.

Koliko god to zvučalo na prvu paradoksalno, Rusija je zainteresiranija za Hrvatsku, nego za Srbiju. Naime, Srbi su i ovako u većini proruski orijentirani, dok se za Hrvatsku naklonost Moskva treba boriti. Logično je stoga da Rusija više napora mora uložiti u ostvarivanju utjecaja u Hrvatskoj, nego u Srbiji. U konačnici, ne zaboravimo da je sovjetski obavještajni centar bio daleko snažniji u Zagrebu, nego u Beogradu.

Neohladnoratovske tenzije u budućnosti će nedvojbeno sve snažnije obilježavati i balkanski prostor

Sjedinjene Države mogu biti zadovoljne širenjem svoga geopolitičkog utjecaja na Balkanu – nakon Hrvatske, Albanije i Crne Gore stvorene su pretpostavke i za ulazak Makedonije u NATO savez, a uskoro će na red doći i Bosna i Hercegovina No, niti Rusija na Balkanu ne sjedi skrštenih ruku tako da će neohladnoratovske tenzije u budućnosti nedvojbeno sve snažnije obilježavati i balkanski prostor.

U vezi s time, zanimljivo je za spomenuti da je u najnovijem izvještaju američke Nacionalne obavještajne agencije koji je ovih dana razmatran u američkom Senatu spomenut rizik od nasilja niske razine i mogućega otvorenog vojnog sukoba tijekom 2019. na području tzv. zapadnog Balkana.

Najrizičnije je svakako na Kosovu gdje postoje neslaganja samoga kosovskog državnog vrha glede mogućeg “razgraničenja“ sa Srbijom: dok spomenuti Thaçi piše Donaldu Trumpu i izražava želju za kompromisom, kosovski premijer Ramush Haradinaj oštro je protiv bilo kakvog dogovora s Beogradom.

U složenim geopolitičkim i sigurnosnim okolnostima u svome balkanskom okruženju, Hrvatska treba jačati vojnu silu i obrambene kapacitete pri čemu je odluka o novim borbenim zrakoplovima najurgentnija točka. Kao mala država Hrvatska se ni u kom slučaju ne treba gurati u prve redove sukoba velikih sila i služiti kao “korisna budala“ bilo koje strane.

No, ako smo izabrali biti dijelom euroatlantskih integracija onda s obzirom na ograničenja koje to članstvo donosi moramo – ako ne želimo proći kao bosi po trnju – dobro znati gdje nam je mjesto, posebno u sadašnjim okolnostima kad “veliki“ gledaju poštuju li “mali“ gdje im je mjesto i spremni su daleko moćnije države od Hrvatske “pozvati na red“ (nakon izlaska nuklearne sile Francuske iz vojnog krila NATO-a, podsjetimo, Charles de Gaulle je – reći ćemo “slučajno“ – dobio 1968. godinu, a Macron nakon najave osnivanja vojske EU-a tzv. žute prsluke).

Odluka Vlade o financiranju LNG terminala na Krku, koji je kompatibilan s američkim strateškim i energetskim interesima, utoliko predstavlja ispravan potez u tom smjeru. U geopolitici, naime, postoje isključivo interesi, a kad je čovjek je geopolitičkom paklu – onda mora tražiti mjesto gdje je manje vruće.

Davor Dijanović/Direktno hr/https://direktno.hr/Hrvatsko nebo