Režim sve češće koristi medijske batine i batinaše

Kao na tekućoj traci Jutarnji, Večernji i HRT u tri uzastopna dana ispratili su prošli tjedan istaknuvši se tipičnim režimskim uradcima. Zadatak im je otupiti oštricu kritike obnove velikosrpskih pozicija, nametnuti tezu da aktualni režim nema alternativu i disciplinirati Hrvate zdrave pameti i nezaboravljene p-rošlosti. U glavnim ulogama Jurica Pavičić, Darko Pavičić i Aleksandar Stanković. Sva tri dolaze iz skupine glavne medijske struje. Dvije novine su u privatnim rukama, dok je HRT nominalno javna televizija, međutim, sva tri medija kao da su uređivana iz istoga središta, suvremenoga Izvršnoga komiteta Centralnoga komiteta.

Program hrvatsko-srpske koalicije bratstva i jedinstva

Stanković i njegovi gosti govorili su na HTV-u o hrvatskim predrasudama glede Vukovara. Istaknuli su „pravu sliku“: Labudove na Dunavu i kafiće u suvlasništvu Hrvata i Srbina. Razvukli sagu o vukovarskoj idili u kojoj se ljudi ljube, vole i zajedno putuju. Nijedan naglasak već godinama dosadnoga Stankovića o tome da u Vukovaru mirno žive počinitelji zločina koji ne zastarijevaju, da „komšije“ znaju za neotkrivena grobišta ali šute o njima, da u gradskim i državnim službama rade osobe koje su sudjelovale u agresiji na Hrvatsku i radile za okupatorski režim. Ili o tome da djeca srpske nacionalne manjine nisu integrirana u hrvatski obrazovni sustav. Naprotiv, vidjeli smo lakiranje Vukovara u režiji režima.

Cijela emisija izravno je protekla na tragu Plenkovićeve i Pupovčeve kritike gradonačelnika Penave zbog toga što ovaj ukazuje na objektivne probleme u Vukovaru. Unatoč lakiranju stvarnosti u Vukovaru su počinjeni zločini koji ne zastarijevaju, no, polako odlaze u zastaru. U vukovarskom kraju i preko Dunava žive neosuđeni počinitelji zločina koji ne zastarijevaju. Rodbina hrvatskih žrtava već skoro tri desetljeća uzalud traži pravdu. Stvaranje umjetnoga bratstva i jedinstva ne spada u programska načela javne televizije, niti u „zaštitu dostojanstva svake osobe“. Ali spada u program hrvatsko-srpske koalicije.

Od poželjnoga Porfirija do suhoga zlata

Pavičić iz Večernjaka brani neobranjivo. Mitropolit Porfirije nedvojbeno je pjevao četničke pjesme. Četnici su bili i ostali sredstvo beogradske hegemonije, dakle, višestruki okupatori Hrvatske, koji su u svojim nasrtajima počinili zločine koji samo u Hrvatskoj mogu zastarjeti. Zašto brani Porfirija i od njega radi lakiranu sliku? Nema drugoga zdravorazumskoga odgovora negoli da je dobio takav zadatak, koji uključuje batinom izbaciti zdravu pamet i u usaditi mozak i dušu slobodarskoga i naprednoga Beograda, gdje se i nalazi sjedište crkve kojoj pripada Porfirije.

U svakoj uređenoj nebatinaškoj državi osoba koja se pjevanjem poistovjećuje s okupatorskom vojskom dobila bi javni ukor s najviših mjesta demokratske vlasti, stranke bi zauzele negativan stav i takva bi osoba doživjela javni prijezir. U poretku bratstva i jedinstva D. Pavičić je novinstvo zamijenio propagandom poraženih snaga u Domovinskome ratu. On sigurno ne bi branio katoličkoga biskupa da zapjeva ustašku koračnicu, pa niti domoljubni repertoar Marka Perkovića Thompsona. Kamoli Nijemca da pjeva antisemitske pjesme. Pravo je pitanje komu pakira Darko Pavičić, kad poziva Hrvate da ne pakiraju Porfiriju? On se sam spakirao u negativni kontekst. Njega se može braniti tako i jedino tako, da i Hrvatska, poput Srbije, četništvo proglasi antifašizmom. Što je možda već i odlučeno, ali još nije objavljeno u Narodnim novinama i Nacionalu.

Vrhunac je ipak dosegnuo Pavičić iz Jutarnjega. Sve čimbenike hrvatske političke scene popljuvao je ili omalovažio, jedino je postojeći režim dobar, da ne velim „suho zlato“ (M. Pupovac). Njegov vazelinsko-režimski članak ne zavrjeđuje dvije rečenice komentara.

Dostojanstvo svake osobe uključuje sve osobe

Vlada je objavila Priopćenje pod naslovom „Zaštita dostojanstva svake osobe zajednički je zadatak i obveza prema svim žrtvama Holokausta“. Pod „svakom osobom“ trebao bi se podrazumijevati i svaki Hrvat. Kako je u Hrvatskoj zaštićeno dostojanstvo bleiburških žrtava? Ili žrtava četničkih pokolja u proteklih stotinu godina? Žrtava, kojima je jedini krimen bio to što su bili Hrvati, što nisu pristali biti Srbima „katoličke vere“, ili Karađorđevićevim i vukdraškovićevim jugoslavenima?

U vladinom priopćenju stoji: „Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda iz 2005. godine, 27. siječnja proglašen je Međunarodnim danom sjećanja na žrtve Holokausta, kojim se obilježava uspomena i odaje počast stradalima u genocidu u kojem je ubijeno oko šest milijuna Židova. Kroz svoje članstvo u Međunarodnom savezu za sjećanje na Holokaust (IHRA) i kroz sudjelovanje u brojnim drugim inicijativama, Hrvatska aktivno djeluje na području obrazovanja i istraživanja o Holokaustu, kao i u pogledu komemoracije tog najstrašnijeg zločina u povijesti čovječanstva“.

Može li se iskreno komemorirati bilo čije žrtve, a istodobno pod tepih gurati vlastite, ili ih komemorirati u Austriji umjesto doma, arhive učiniti nedostupnim ili djelomično dostupnim, te etiketirati neovisne istraživače pogrdnim etiketama ideološke mržnje? Iako se u priopćenju spominje 117 hrvatskih dobitnika izraelskoga priznanja Pravednik među narodima, priopćenje je propustilo ukazati na usporednice tragične povijesti židovskoga i hrvatskoga naroda. Ono je bilo prigoda da vlada snažno skrene pozornost na pozitivnu ulogu nadbiskupa Alojzija Stepinca u spašavanju Židova. Svaka hrvatska vlada neopterećena kompleksima jugoslavenske mitologije to bi učinila, posebno u okolnostima kad srbijanske vlasti kontinuirano ulažu napore u sprječavanju njegove kanonizacije.

Prenosivi grijesi otaca i djedova?

U povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta nadbiskup je Bozanić pred katedralom održao govor pred malobrojnim skupom okupljenim pod nerazmjerno velikim banerom okačenim o toranj Stepinčeve katedrale. Kardinal, kao ni vlada, nije spomenuo Stepinca. Najviše mu se približio rečenicom: „Ovdje se, svima je poznato, i u doba Holokausta čuo jasan glas i vidjelo živo svjedočanstvo koje je ustalo i protiv zatiranja židovskoga naroda“. Za više od toga treba imati kršćanske hrabrosti i ljubavi za istinu.

Ništa novoga Nadbiskup rekao, osim ovoga (što bi moglo dobiti političku težinu kao i svojedobni „grijeh struktura“): “Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom“. Čini se da treba podsjetiti kako se sakramentom krštenja kršteniku brišu svi grijesi, počevši od prvoga, istočnoga grijeha. Ako pak nije riječ o prijenosu grijeha s koljena na koljeno (što je to negoli nametanje krivnje nevinima), onda nije jasno zbog čega bi djecu trebalo pročišćavati.

Unatoč mogućim nesporazumima oko navedene rečenice, slažem se s Kardinalom ako će istu rečenicu dosljedno ponavljati (a „grijeh struktura“ nije dosljedno ponavljao) u zgodno i nezgodno vrijeme, primjerice, kad budemo komemorirali i hrvatske žrtve stradale od srbijanskih agresora u kontinuitetu od prije, tijekom i poslije Drugoga svjetskoga rata, pa do najnovije agresije. I agresori na Hrvatsku imaju djecu i unučad (koja danas ne ustaju na hrvatsku himnu, a sutra će tako odgojena i obrazovana ustati na hrvatsku državu). Tko će djecu i unučad obilježenu četničkim zločinima otaca i djedova „pročistiti istinom“? Stanković i Pupovac, večernji Pavičić i Porfirije, jutarnji Pavičić i Plenković?

Jednodimenzionalne, crno-bijele poruke režima djelomično nabrojene u člančiću, odmah je u djelo počeo provoditi Milorad Pupovac. U ovotjednom intervjuu dodaje gas i traži politički obračun s vukovarskim gradonačelnikom, spominje „aspekte kaznene odgovornosti“… I tu je režimski krug bratstva i jedinstva zatvoren – tehnička pitanja represije s razine IK CK prepuštena su „organima gonjenja“. Režimski krug treba otvoriti i izaći iz njega, te spremno ući u hrvatsko proljeće. Taj se izlazak ne postiže soliranjem ili pristajanjem na sfrkani stav „glavu dolje, ruke na leđa“, već zajedničkim snagama s pouzdanjem u pomoć Božju i zagovor svetoga Alojzija Stepinca.

PS

Kao vjernik Zagrebačke nadbiskupije predlažem i očekujem o blagdanu Stepinčeva na nezauzetom tornju zagrebačke katedrale veliki baner sa Stepinčevim likom i natpisom „Santo subito“. Izvrsno bi korespondirao s već postavljenim banerom na desnom tornju. U tom pogledu voljan sam dati skroman, ali od srca namjenski milodar. Realizacijom Stepinčeva banera Nadbiskupija bi pridonijela promicanju svetosti, pravednosti, duhovnosti i ljubavi Alojzija Stepinca, kao i iskazanoj težnji vlade o zaštiti dostojanstva svake osobe, pa onda i Stepinčeve, koju kontinuirano ugrožava velikosrpska i komunistička ideologija, u Hrvatskoj neometano poticane i prenošene s koljena na koljeno. K tomu Stepinčev baner potaknuo bi poljuljano dostojanstvo hrvatskoga naroda. Stepinčev baner sigurno bi razveselio i kardinala Bozanića, pa i papu Franju, budući da bi pridonio „pročišćenju istinom“ one djece i unučadi čije su živote očevi i djedovi obilježili zločinima i mitovima suprotivim Stepincu i hrvatskom narodu u cjelini.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo