Uvijek nedjeljom Ivica Ursić: Samo jedna rečenica

Očekivanje nečega često zna biti puno bolje nego samo ostvarenje očekivanog. Koliko smo samo puta kao djeca s nestrpljenjem očekivali nekoga i iščekujući naša su iščekivanja rasla i rasla, a naša bi mašta stvarala prizore u kojima smo naprosto uživali. Ali onda bi se ta ili taj pojavili i mi bi se uglavnom razočarali.

Svi mi planiramo svoju budućnost, svoj život, svoju profesiju i sve to planiramo idealizirajući. I dok planiramo sve nam se čini i divno i krasno. Na našu žalost realnost zna biti puno drugačija, često razočaravajuća.

U današnjem čitanju Isusa nalazimo u sinagogi. Subota je i sinagoga je najvjerojatnije ispunjena ljudima koji su slični nama koji nedjeljom odlazimo na svetu misu. Jedni pozorno slušaju, a drugi prevrću neki svoj film.

Sve to pomalo sliči na Sv. Augustina, koji je u svojim mlađim danima dok je bio daleko od svetosti, znao moliti: „Gospode učini me čednim – ali ne sada.“

Publici u sinagogi ugodno je slušati Isusa koji čita da će Spasitelj, da će Mesija, doći kako bi donio dobre vijesti siromašnima, kako bi navijestio oslobađanje zarobljenima, povratak vida slijepima, slobodu potlačenima i sve to „jednog lijepog dana“ naravno u budućnosti.

Lijepo.

Nešto se očekuje i sada možemo pustiti svojoj mašti na volju, nema tu nikakvih trenutačnih zahtjeva, ne spominje se termin „sada“, sve je nekako kao u serijama „ … a u slijedećoj epizodi gledajte …“.

Ali tada Isus izgovara onu jednu jedinu rečenicu.

Rečenicu koja sve mijenja.

“Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” (21)

Svi su mu odobravali i divili se lijepim riječima što su izlazile sa njegovih usana dok je čitao iz Knjige proroka Izaije ali još do njihovog mozga nije doprla poruka da ono čemu se nadaju nije ni u kakvoj dalekoj budućnosti – nego je već tu.

Poruka koja mijenja sve.

Poruka koja kaže da prestanemo iščekivati nego da svoju odgovornost preuzmemo sada. Odgovornost za sebe i za svijet oko sebe.

Danas. Jer naša budućnost je već tu.

Ono je tu – i to sada.

Treba nešto učiniti – sada.

Danas.

Mi se ljudi molimo Bogu. Molimo ga neka dođe i neka nam podari idealan svijet u kojem ćemo biti zdravi i bogati. Ali Bog je tu i sada. On je tu u ovom našem svijetu, u našem realnom vremenu i u našem stvarnom svijetu.

I mi nikada ne ćemo pronaći Boga ukoliko nastavimo sanjati o danu kada će on doći i sve učiniti kako to nama odgovara.

Isus za svog boravka na zemlji nije učinio ono što je učinio ni za svoju majku Mariju, ni za svoje učenike i nije to učinio ni za sebe samog. On je bio nazočan u kaljuži ljudskih spletki, izdajstva, laži, sebičnosti i samoljublja, u svijetu koji se do danas, po tom pitanju, ni malo nije promijenio.

I Isus je u taj svijet ušao radi nas.

I ako mi želimo biti s Bogom onda mi moramo biti s Bogom koji je u sadašnjem trenutku, pa bio taj trenutak radosti ili trenutak boli.

Bog je tu. Bog je sada tu. Bog je sada tu i u dobru i u zlu.

Mi ne možemo promijeniti pravac kojim vjetar puše ali mi možemo prilagoditi jedra na pravi način kako bismo doplovili tamo gdje želimo.

Isusova rečenica s kojom on zaključuje svoje čitanje jest ujedno i program kojeg on iznosi pred javnost, program kojim on započinje svoju misiju na zemlji. Bila je to oštra i zapanjujuća najava njegovog poslanja. Poruka koja je postala politička.

Ono što je u ovoj poruci bilo zapanjujuće jest što ona uključuje u sebi siromašne i obespravljene. Oni su sastavni dio poruke. Ali Isus ne samo što uključuje sve te ljude s margine života nego ih on i privilegira. Isus njih ne uključuje samo zato što je on Mesija, nego je on Mesija jer je on Osloboditelj siromašnih i obespravljenih.

Siromašni i obespravljeni su kriterij Isusovog poslanja. Evanđelje nije samo radosna vijest koja uključuje one koji su na rubu ili na kraju društvene ljestvice, ono je radosna vijest jer baš ti dolaze na prvo mjesto. Dolaze na čelo stola, jer u Kraljevstvu Božjem zadnji su prvi.

I baš je to ono što se nama ljudima kod Isusa nikako ne sviđa. Ne to što bi on pomogao ljudima na margini (pa i mi to tako često znamo učiniti) nego što je on ljude s margine prihvatio kao svoje najbliže prijatelje.

Ukoliko želimo prihvatiti Isusa onda moramo s njim zajedno prihvatiti i njegove prijatelje. Mi moramo odabrati stranu. Odgovorno. Jer ovaj svijet je jako daleko od bilo kakve idealne sredine. Daleko je od bezbolnog svijeta kojeg mi molimo od Boga. Zato se mi tako lako i razočaramo kada se naša iščekivanja ne ostvare po našim mjerilima.

Ukoliko sebe držimo Isusovim sljedbenicima onda Isusov „politički program“ moramo prihvatiti kao svoj program. I mi možemo i moramo krenuti od Izaijinih riječi. I mi možemo kao svoj program prihvatiti donošenje radosne vijesti sirotinji, slobode potlačenima, vida slijepima, i mi možemo naviještati Godinu Božje milosti.

Možemo sve to činiti u skladu sa svojim mogućnostima, sposobnostima, talentima. Ali jedno je sigurno – mi možemo ljubiti Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim i možemo ljubiti bližnjega kao samoga sebe.

Ako prestanemo čekati, iščekivati, maštati, ako prestanemo tražiti ispunjenje svojih, najčešće, sebičnih iščekivanja i ako počnemo živjeti s Kristom danas, sada, ovdje, možda baš danas nekome donesemo Radosnu vijest, Riječ Božju, pa bi večeras mogli reći da se je „danas ispunila ova riječ Pisma.“

Ivica Ursić/https://ivicaursic.com/Hrvatsko nebo