Hrvatska pred novim svrstavanjem na pogrešnu geopolitičku stranu

Kad je britanski „The Guardian“ pisao o „brutalnosti“ hrvatske policije spram „izbjeglica“, svi su mainstream mediji vrištali o tomu kako „ugledne“ engleske novine donose „istinu“ o brutalnim, fašistoidnim hrvatskim policajcima kojima je na čelu (pazi ironije!) ministar Božinović, isti Božinović koji je potpisivao „neobvezujuć“ dokument u Marakešu.

Domaćim protagonistima duboke države uvijek dobro dođe „ugledan“ list poput „Drvenjaka“ ili „Ekonomiste“, da prevedemo na jezik onoga koji tamo uvijek „gurne“ neku s Hrvatskom povezanu, uglavnom „ustašoidnu“ vijest, a to je Dejan Jović i krugovi oko njega.

Ovih dana je „Euronews“ objavio članak u kojem se tvrdi da bi hrvatsko uvođenje eura za Rusiju (!) postalo najjače oružje u Europi. Članak je prilično suvislo obrazložen s obzirom na rezultantu slučaja „Agrokor“ i još uvijek nerazjašnjene okolnosti MOL-ovog preuzimanja INA-e. Ali o tomu u mainstream medijima ni riječi, nekmoli prilog na hrvatskoj televiziji. Inače, „Euronews“ je televizijska mreža sa sjedištem u Plenkoviću toliko dragoj Francuskoj, a većinski je vlasnik iste ljevičarima, „progresivcima“ i „liberalima“ toliko omiljeni „Arapin“, dakle jedan od onih koje bismo trebali primiti iz „humanitarnih“ razloga.

Budući se to ne slaže s malobrojnim, ali dominantnim (što je za demokraciju suludo) shvaćanjem „hrvatskih“ elita, tomu se u hrvatskom medijskom prostoru nije posvetilo ni slovo. U tom smislu treba čitati najave iz hrvatske vlade (i Bruxellesa) glede „obračuna“ s lažnim vijestima, ali i opstrukciju referenduma o promjeni izbornog zakona t.j. donošenje nekakvog zakona o referendumu koji bi propisivao što, kada i pod kojim uvjetima može biti predmet referenduma kao najneposrednijeg oblika demokracije. Kao što su se pravila o referendumu mijenjala kako bi Hrvatska sigurno ušla u EU (s bijednim izlaskom manjim od 30%), slično će se pokušati radi uvođenja eura, što će, na stranu s geopolitičkim posljedicama, ekonomski i gospodarski dotući Republiku Hrvatsku.

U tom kontekstu valja spomenuti i totalno imbecilnu „hrvatsku“ monetarnu politiku, odnosno ponašanje Hrvatske narodne banke kao krovne državne institucije, te njezine čelnike: bivšeg i sadašnjeg. Mjesečnik „The Banker“ (dio grupe „Financial Times“) je dodijelio guverneru Hrvatske narodne banke, Željku Rohatinskom, dva priznanja za 2008. godinu – priznanje za najboljeg guvernera Europe i najboljeg centralnog bankara godine 2008. u globalnim razmjerima. Prošle je godine Boris Vujčić proglašen najboljim guvernerom u srednjoj i istočnoj Europi u 2018. godini. Ovo je priznanje „hrvatskom“ guverneru dodijelila publikacija „GlobalMarkets“ koja prati rad godišnjih skupština Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, kao i brojnih drugih međunarodnih financijskih institucija.

Ne pokušavajući ovdje potpirivati pernarovsku retoriku, no s kontroverznim se živozidašem možemo složiti da se interes banaka ne poklapa s interesom nacionalnih država; naprotiv! Banke su, uz multinacionalne (čitaj: multikulturalne) korporacije temelji ideologije globalizma koja nastoji zatrti svaki oblik nacionalizma, suverenizma, domoljublja i patriotizma. I kad banke dodijele nagrade dvama hrvatskim guvernerima, onda se moramo zabrinuti – a u svakoj bi normalnoj zemlji dodjeljivanje međunarodnih (nadnacionalnih, globalnih) nagrada guvernerima narodnih banaka „upalo u oko“ sigurnosnim službama kojima je dužnost i obveza štititi nacionalni suverenitet, odnosno narodno vrhovništvo.

Kad smo kod Ivana Pernara, koji neskriveno odlazi po (političke) savjete u rusko veleposlanstvo, valja podsjetiti i da je Pernar upravo Milijana Brkića optužio za „razaranje“ Živoga Zida (ŽZ), a spomenuti je potpredsjednik Sabora jedini visoki dužnosnik koji ne skriva privrženost američko-izraelskim, a podredno tomu europsko-višegradskim političkim asocijacijama. Dakle, Pernar optužuje ne Plenkovića, ne Šeksa, ne Božinovića, nego baš Milijana Brkića, valjda uz Krstičevića i Medveda jedinog protu-briselski i proturuski orijentiranog političara u Hrvatskoj.

Priča je definitivno višeslojna i komplicirana, no uvijek se može svesti, govorili mi o „lokalnom“, „regionalnom“ ili „globalnom“ događaju, na svjetonazorske, odnosno geopolitičke blokove. Geopolitička priča o „multipolarnosti“ svijeta je toliko točna koliko i netočna. Kol’ko god čovjek nastojao svijet objasniti složenim mehanizmima i pojavama, toliko ga se može svesti na binarne opozicije. Ako netko smatra da je Bruxelles t.j. EU (Francuska i Njemačka) nešto treće ili neutralno u odnosima SAD-a i Rusije, gadno se vara. Ovakva Europska unija koju naša vlast, nažalost, svesrdno podupire (i o njima ovisi), nedavnom najavom osnivanja „europske vojske“ [ni manje ni više nego u Aachenu, gdje je 800. godine okrunjen Karlo Veliki kao suveren Franačke (Francuska + Njemačka) i to od strane Pape (trenutni je Papa na pozicijama Sorosa, Merkel i Macrona) – nije ništa drugo do li dugoročno (30 godina, 50 godina, 100 godina, 200 godina … nebitno) približavanje Moskvi, što je, uostalom, stari nedosanjani san i Nijemaca i Francuza, kako Napoleona, tako i Hitlera. Dakle, Englezi nisu slučajno napustili EU…

Sagledamo li globalnu političku pozornicu iz očišta kakvog objektivnog filozofa, ne možemo zanijekati da živimo u najzanimljivijem razdoblju u povijesti čovječanstva, toliko složenom i razgranatom, s tako finim manipulacijama, poluistinama i podmetanjima, što bi pak Kinezi, sudeći prema njihovoj staroj narodnoj, smatrali – najgorom kletvom – dao Bog da živiš u zanimljivom vremenu!

Ma koliko širili priču, sve to ima odraza, javnog ili tajnog u jednoj (maloj) hrvatskoj politici. Svi se sjećamo nesuđene Glavne tajnice UN-a Vesne Pusić. Ona bi čak i bila izabrana da je bila u stanju obaviti ono što je trebala – u ime Hrvatske priznati Palestinu i time nepovratno uništiti hrvatske odnose s Izraelom, to znači s Amerikancima. Sad nam se druga ministrica vanjskih poslova sprema za „uvaženo“ mjesto glavne tajnice Vijeća Europe. Šuška se po kuloarima da je „cijena“ ista – hrvatsko priznanje Palestine. Ako je to točno, onda propali posao s izraelskim zrakoplovima, kao i uporno istrajavanje oporbe na istrazi, dobiva sasvim novu dimenziju.

Priča s eurom, koja Hrvatskoj tek predstoji, nije, dakle, priča o tečaju, kamatama i ekonomskom prosperitetu, što će poslušnici na vlasti nastojati tako prikazati u javnom prostoru, već priča o konačnom geopolitičkom svrstavanju Hrvatske na ovu ili onu stranu, a ako ćemo toliko daleko, možda čak i priča o odabiru između Dobra i Zla. Nakon svega; nakon eura, banaka, Pernara, Jovića, zrakoplova, Brkića, izbornog zakona ( i izbornog zakona u BiH), Palestine, Vesne Pusić, Moskve i Theodora Karasika (autora članka „Euronews“-a), moramo shvatiti da je sve međusobno povezano.

Toliko smo se puta u nedavnoj povijesti svrstavali na gubitničku stranu, kako često vole napominjati „antifašisti“, ali sad smo pred još jednom takvom odlukom, i opet smo na gubitničkoj strani, ako ćemo suditi prema čelnim ljudima države. Može svatko reći da se radi o jednom svjetonazorskom pitanju, što je, naposljetku, istina, i to je na svoj savršeni primitivistički način sažeo Zoran Milanović: „Mi ili oni!“ No, kad (hrvatski) demos kaže „Mi“, a političari vele: „Oni“, onda dolazi do propasti i nestanka tog (hrvatskog) demosa.

Josip Gajski

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo