ZORICA VUKOVIĆ: OJ ‘SATIRO’ LIJO BEZ PAMETI, NISKO PADA ‘KO VISOKO LETI…

Uoči obilježavanja godišnjice priznanja Republike Hrvatske i Mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, na konferenciji za novinare, gradonačelnik Vukovara profesor Ivan Penava, iznio je probleme koji proizlaze iz ove ‘mirne’ UN-ove ‘najuspješnije’ mirovne operacije, a to je da reintegracije, ustvari, nema i da je Vukovar „epicentar kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije“.

„Doći u Vukovar 17. studenog i pokloniti se bilo kome osim žrtvama velikosrpske agresije, a kojih je gotovo 4 000 ubijeno, a da ne pričam tu o silovanim, mučenim i ranjenim… Smatramo taj događaj neprihvatljivim ponašanjem i čistom provokacijom…  Je li došao u službi velikosrpskog programa pokušati podijeliti krivnju na taj dan? Može li se u Vukovaru dijeliti krivnja? Trebamo li prihvatiti tezu SDSS-a da u svakom ratnom sukobu stradaju dvije strane i da nitko nema ekskluzivitet na nevinost?“, upitao je Penava.

Njegove riječi izazvale su ‘zgražanje vjerodostojnih’ jer onda im propada ‘mirna reintegracija Krima Ukrajini’. Naime, uime EU-globalista, Plenković je sokolio Ukrajince, spominjući Podunavlje, a nije spominjao da je prije te reintegracije bio Olujni Bljesak, koji je poput munje gromovito sijevnuo i zagrmio cijelom Domajom.

Kaže Vjerodostojni: „Politika HDZ-a se temelji na ključnim temeljima politike dr. Franje Tuđmana, a to je mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja, suživot, pomirba, kažnjavanje počinitelja ratnih zločina, ali i nastojanje da u 21. stoljeću gradimo društvo u kojem se svi mogu osjećati dobro. On ima i posebne odgovornosti. Iz Vukovara ponekad izgleda drugačije nego iz Zagreba, ima situacija koje on doživljava kao svojevrsne provokacije, da li netko stoji ili ne stoji na intoniranju himne, što naravno, iz kuta Vukovara i je određeni problem. Politiku HDZ-a određuje vodstvo stranke, a gradonačelnik Penava se treba baviti temama koje su vezane za Vukovar.“

Penava se baš time i bavi.

Ali je odmah pozvan na ‘pranje mozga’ u središnjicu. „Penavi sam pojasnio što je to državna, a što lokalna politika i da je suradnja sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj ‘strateški interes’ HDZ-a… Razumio je, a trebao bi i bolje razumjeti,“ rekao je novinarima šef stranke, pa je ispalo kako je Penava, eto, nesposoban razumjeti globalističke floskule o suživotu.

Na zapadnom dijelu Lijepe naše jedan grad  je također teško stradao u Domovinskom ratu. To je Petrinja. Zbog toga su Petrinjci u jesen 2017. priredili u  Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar, izložbu o stradanju svoga grada.

Autori izložbe bili su hrvatski branitelji Domagoj Bernić, Hrvoje Bešlić, Zvonimir Martinović i Vladimir Krpan. Izložba je imala četiri dijela. U prvom je prikazan  početak Domovinskog rata, od rujanskih nemira u Petrinji 1990. godine do razaranja Petrinje u rujnu 1991. godine. Drugi dio je prikazao život u progonstvu i osnivanje postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske. Treći dio je prikazao pripremu i samu operaciju Oluja, oslobađanje Petrinje i ulazak u grad 6. kolovoza 1995. godine. Posljednji dio izložbe posvećen je poginulim i nestalim braniteljima  i civilima Petrinje.

U ime domaćina, Petrinjce su pozdravili Krunoslav Šerment i Tomislav Josić.

Otvorenje izložbe, svojim nastupom, su uveličali Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj i Folklornog ansambla Petrinjčica  iz Petrinje.

Domagoj Bernić je istaknuo kako osjećaju žal zbog toga što je Vukovar prepoznat kao žrtva na razini Hrvatske, pa čak i Europe i svijeta, dok je Petrinja po tom pitanju neprepoznata: „Petrinja je po veličini drugi grad koji je okupiran u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, grad koji je poslije Vukovara ima najviše žrtava u Domovinskom ratu, po razaranjima je također pri samom vrhu. Vukovar ima Muzej domovinskog rata, Memorijalno dokumentacijski centar, a Petrinja još uvijek nema ništa. Prilika je da, uz pomoć i Vukovara,  i mi pokažemo svijetu stradanja svog kraja. To ne znači da našu žrtvu kompariramo s Vukovarom i smatramo da su žrtve podjednake, samo ističem Vukovar je prepoznat, a Petrinja nije.“

U posjetu Vukovaru nije bio petrinjski gradonačelnik. To valjda nije njegov nivo, jer on je onaj koji ‘razumije stratešku politiku’.

Tako je ljetos Provokator sa sljedbom odlučio baš u Petrinji 25. kolovoza, organizirati festival ojkača, samo sa srpskim izvođačima. No, branitelji Petrinje nisu dozvolili zato što su ti dani izuzetno emocionalni u Petrinji.

„Ojkaču na Banovini pjevaju jedino i isključivo Srbi i to nije pjesma jednoga kraja, jednoga područja, nego je pjesma jednoga naroda koji sam sebe definira time, što ne samo da se ne smatra ni političkim pripadnicima Hrvatske, nego su dva puta u prošlom stoljeću zametnuli rat da ne bi postali čak ni državljani države koja nosi hrvatski ime,“ piše novinar Marko Marković.

Sadržaj tih pjesama je doista pun ‘suživota, pomirbe, kažnjavanja počinitelja ratnih zločina’ a slušali su ga Petrinjci u progonstvu. ‘Čestitke’ im je slao Srpski radio Petrinja:

Iz Petrinje trkom odlazili,

Al’ se u nju nikad ne vratili.

Kad zagrmi preko Siska grada,

Bježi Đuro i njegova garda.

U ‘mirno reintegriranim’ područjima još se može naći sadržaja punih ‘suživota, pomirbe, kažnjavanja počinitelja ratnih zločina’…

http://www.krajinaforce.com/forum/index.php?/topic/665-nekad-bilo-nesme-se-zaboraviti/

Kad zagrmi iz Borova sela,

Zaljulja se Slavonija cela.

Zaljulja se do Oseka grada

Beži Glavaš i njegova garda.

Oj ustaše šta ste naumili

U Borovo kad ste dolazili.

Iz Borova peške niste smeli,

Povezli vas vojni transporteri.

Nakon prosvjeda branitelja, Provokator Lažljivac piše pritužbe UNESCO-u. Jer gle čuda, to je uvršteno u UNSCO-vu kulturnu baštinu čovječanstva.

Naravno da to nije istina. No što o tome zna UNESCO? Možda ne znaju niti žele znati ni Obuljenke.

Jer u UNESCO-vu nematerijalnu baštinu uvrštena je hrvatska ojkavica, najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj, (rera, ganga) 2010. godine u Nairobiju i kao da su nam htjeli reći: „Hrvati, vaša ojkalica je čudesna, originalna i povijesno vrijedna baština.“ Pjesme su kratke, pjevaju se u raznim prigodama. Uz njih se rađalo, zaljubljivalo, kosilo i oralo, plakalo, a ponekad i bludničilo. Pjevali su i muškarci i žene, odvojeno, uglavnom u našim krškim krajevima (geni kameni): Lici, Dalmatinskoj zagori, Hercegovini. Često su nastajale spontano, a nekad su se pjevači i natjecali u pjevanju.

Najvridnije ostavljam ti, sine,

ojkavicu, lozu i masline.

Udat ću se i ja ove zime.

Neću čuvat ovce materine.

Dođi, mala, di su mladi momci.

Oni znaju što triba divojci.

Oj, Zagoro, kršna kamenita.

U tebi su dica plemenita.

Poznaje se k’o je zdravi pluća.

Kad zapiva čuje se do Muća.

Jedna ganga iz podbiokovlja govori o nostalgiji iseljenika.

Proklete su obje Amerike,

Satraju te gore od motike.

Nema sveca ni slobodni dana,

Ni derneka kod Svetog Ivana,

Ni bukare vina kraj komina,

Blagoslova nema materina.

Nemaš kada niti zaplakati,

A kamoli gangu zapivati.

U studenom 2011., u Nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva UNESCO-a, uvršten je i bećarac koji se pjeva uz tambure, najčešće u Slavoniji. Slično kao i kod ‘kamenih gena’ tako i kod ‘ravničarskih gena’ pjevanje bećarca je spontano, često puta uz nadpjevavanje, pa tko ima više smisla za slaganje rime, taj je u prednosti.

Sjećam se jednog takvog nadpjevavanja iz slavonskih svatova gdje je jedan pjevač počeo: „Žen’ me ćaća…“ onda mu je ponestalo inspiracije, ali je drugi odmah prihvatio: „Ženio b’ te mali da mi nisu prasci pokrepali.“

I tako je nastao bećarac:

Žen’ me ćaća…

Ženio b’ te mali

da mi nisu prasci pokrepali,

da mi nisu prasci pokrepali.

U čudnovatim okolnostima, jedan je bećar osuđen (pipl mast trast as) zbog uvrede ‘njene feminističke časti’, s debelim potpisom tankousne pravobraniteljice za nekakvu ravnopravnost. E, da znaju ‘pravobraniteljice’ što se sve pjeva u ojkavicama i bećarcima… Ili je to možda bacanje mućka na UNESCO-vu nematerijalnu baštinu Hrvata.

Obzirom da je jedna od temeljnih, u tekstualnom smislu, i najvažnija odlika ojkalica izričaj na ikavici, može se vidjeti na kojemu je području ojkalica izvorna i tradicionalna, a slijedom toga lako je raščlaniti i u kojoj mjeri ‘arlaukanje’ po imenu ojkača pripada, odnosno, ne pripada tom izrazito hrvatskomu muzikološkom i kulturološkom blagu zaštićenu pri UNESCO-u.

Tako su branitelji, ustvari, štitili izvornost ojkalice u skladu s UNESCO-ovim standardima, dok je kontradiktorno pismo Provokatora barbarski pokušaj križanja ojkalice s ojkačom, usmjerenom k nasilnom relativiziranju zaštićenoga kulturnoga blaga s izrazitim velikosrpskim političkim ciljem.

Darko Cigrovski: „Da na početku razjasnimo stvari, oni koji zlonamjerno dijele ljude po nacionalnosti, vjeri, boji kože ili nekoj drugoj orijentaciji strahovito su zločesti i teško se ljudskim imenom mogu zvati. Svatko se svojim rodom treba ponositi, ali mora imati poštovanje i prema drugima. Žao mi je što gospoda nisu razlučila tko je zlorabio ojkavice da bi onako pomalo po ‘geđovanski’  bocnuo ratne pobjednike: ‘nek se zna, evo vidite s kim imamo posla’. Još jednom kapa dolje poštenim Srbima u RH, ni više ni manje vrijednih od nas Hrvata. Pošteni ljudi imaju uvijek obzira prema susjedima, pogotovo ako su im oprostili nešto u što su ih gurnuli isti takvi, kakvi ih sada ponovo lukavo guraju u festival. Pa i malom Jovici je jasno da je to čista zloba.“

„Petrinja je slobodan grad, nitko se u njemu ne smije osjećati nesigurno i nedobrodošlo, posebice ne oni koji dolaze na festival pjevanja,“ ustvrdio je gradonačelnik Petrinje na ‘presici’.

Ivan Stubljar komentira njegovu ‘presicu’: „Darinko ne radi se tu samo o pjesmi, radi se o festivalu. E sad je pitanje čega? Rane su duboke. Tako si lijepo govorio. Voljeli bi da tako lijepo govoriš o ubijanima u Baćinu, Bjelovcima, Budičini, Glinskoj Poljani, Kostrićima itd., gdje su te pjesme razveseljavale zločince. Jer kako ih drugačije nazvati? Pjevalo se i skandiralo: ‘Ovo je Srbija.’ JNA je rušio naš grad samo zato što smo osjetili da se moramo braniti jer nitko od njih, tih dana, nije želio Hrvatsku ili Jugoslaviju već Veliku Srbiju. Zar je to bio građanski rat? To je bila okupacija teritorija što se potvrdilo i u Bosni i Hercegovini. Tamo su Hrvati sada na marginama baš zbog borbe za teritorij, a članovi tvoje bivše stranke (HNS) osuđivali su svoj narod i krivili za rat u Bosni. Zato smo tamo prošli kako smo prošli. Pusti ti festivale i pjesme. Nije ga bilo i prije. Vodite brigu o prioritetnim stvarima. Ne mora grad pola godine rješavati ojkače!“

No reformirani gradonačelnik Petrinje, Darinko Dumbović, diplomirani menadžer, se zdušno zalagao da se festival ojkača održi. I dogodilo se to 20. listopada u Hrvatskom kulturnom domu u Petrinji jer je Petrinja „otvoren, tolerantan i multikulturan grad“ kako je dotični drobio. Pročitao je i pismo potpore Nine Obuljenke koja tako ‘mudra i pametna’ ne zna propozicije za UNESCO-vu titulu nematerijalne baštine svijeta. Ona je ustvrdila da se „kultura, posebno nematerijalna kulturna baština, poput ojkanja, ne bi smjela miješati s događajima iz nedavne prošlosti“. Doista i ona koješta miješa.

Darinko Dumbović (1956.), prema imovinskoj kartici, nosi titulu diplomirani menadžer, a diplomu je dobio 24. 5. 2013. na Fakultetu za menadžment u Sremskim Karlovcima Sveučilišta ‘Union – Nikola Tesla’ Beograd, Republika Srbija.  Stvarno genije! Za dvije godine završi fakultet, radi kao gradonačelnik i saborski zastupnik. Jer fakultet je dobio dozvolu za rad 2011. godine, a on diplomirao dvije godine kasnije. Question? Vjerodostojnost? Nema veze, jer tip ‘razumije visku politiku’ (Pipl mast trast as).

A Teršeličkina zemljakinja Helenca, pravobraniteljica za djecu, zatražila je da se ispita Penava. I evo njega pred DORH-ovim ‘isljednicima’.

I novinara Marka Juriča pozvali na saslušanje. Jer je skrenuo pozornost na četnikovanje u Hrvatskoj prije tri godine. No nešto ‘opasno’ radi Marko Jurič: Projekt Velebit, a to ‘treba sasjeći u korijenu’.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2019/01/22/podcast-velebit-video-snimak-iskaza-marka-jurica-u-dorh-u/

I dok je rasplakani Provokator drobio o ugroženosti Srba, Predrag Peđa Mišić, hrvatski branitelj srpske nacionalnosti mu 19. 1. javlja:

„A ja ti poručujem govori u ime ono malo bijednika, zločinaca koji te slijede.
Nas ostale, a ima nas veliki broj, ostavi na miru.

Pusti nas da živimo u svojoj Domovini. Tebi i ostalima sretan put.

Nisi bio niti ćeš biti čovjek koji želi suživot i boljitak svima nama.
Ti si prijetnja nama i s tobom nikad neće biti mira. Dok obilaziš zločince i negiraš zločin, podržavaš zločin i ti si zločinac.

Ivan Penava i Marijan Pavliček su ono što se Vukovaru, a i Hrvatskoj, trebalo davno dogoditi.
I da umalo zaboravih kad drugi put ucjenjuješ moju glavu stavi pravu cijenu.

Dok su me četnici ubijali, Hrvati mi glavu sačuvaše kao i mnogim Srbima.“

Provokator tužika i prijeti pravosuđu: „Oni koji misle da se mogu pozivati na satiru i raditi ovakve stvari, jednom će za svagda naučiti, i suci i istražni organi, razliku između te dvije stvari.“

Ustavni sudac Miroslav Šumanović, je spasio obraz Ustavnom sudu, kad su ostali odlučili ‘da nisu nadležni’ jer su uzviknuli: „Pipl mast trast as…“ iliti, Kuščević je u pravu.

Opet se oglasio Peđa Mišić 23. 1.:

„Očito svima osim 400 000 ljudi u ovoj zemlji je dobro, izvrsno, ne žele nikakve promjene, niti žele sudjelovati u procesu demokracije.
Iz raznih razloga.
Idemo to primiti na znanje. Idemo pogledati i realnosti u oči i konačno sami sebi reći da nam je odlično, da bolje nismo zaslužili.
Da je bilo uzalud. Da smo manjina. Da pristajemo i predajemo se. Da smo izgubili…
Da smo predali krvlju obranjenu zemlju nazad u ruke onih protiv kojih su se naši muževi, braća i očevi borili.
Dignimo si dostojan spomenik. Ili fontanu.

Generacijo i djeco koju smo odgojili!
Ne želim tražiti oprost od poginulih.
Nismo ga zaslužili. Izgubili smo.
Jean Michael… izgubili smo.

A onda smo izgubili…

i sve je bio samo dobar san.“

Jesmo li izgubili?

Koliko god se činilo da jesmo, Žena odjevena suncem, nam je 1996. u Zagrebu, preko svećenika don Gobbija, ostavila poruku: „Ne boj se stado malo!“, a onih 8 postotaka ustavnog sudca Šumanovića neka bude zrno gorušičino.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo