Hrvatska ‘desnica’ – endem u svjetskim razmjerima

Kad se netko nađe u velikoj nevolji, oslanja se na potporu najbližih – kuma, prijatelja, roda rođenog. I kad mu ponos ne da pomoć zatražiti, ipak se nada kako će mu ju netko od njih sam ponuditi. Ako ga bliska osoba napusti, ostane gorak okus razočaranja. Od onoga, pak, s kim je u zavadi nevoljnik se pomoći niti nada niti ju očekuje. Najviše čemu se od takvoga može nadati je da mu stanje ne pogorša.

“Dobri čovek Aca” i HTV-ov komšomol

A i to je previše očekivati kad je posrijedi odnos ljevice Hrvatske prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Oni su joj odvajkada bili trn u oku, iritantno strano tijelo, onako strano kako samo onomu što se svoga odriče strano može biti ono što svojim nastoji ostati. Stoga nema ničeg neobičnog u tome što iživljavanje Muslimana nad BiH Hrvatima podržavaju tradicionalni eksponenti tuđinskih interesa u Hrvatskoj (to je ujedno i jedina tradicija do koje drže) – soroščad jugo-komunističkih korijena. Čine to iz pragmatičnih razloga slijedeći smjernice tutora, za što su uglavnom i plaćeni, ali i vođeni sentimentalnim pobudama. Naime, u konceptu jedinstvene Bosne ne vide muslimansku polugu za ostvarenjem hegemonije, nego uspomenu na staru i zametak neke nove jugovine.

Pomalo neočekivano, jugo-ljevici se u šamaranju BiH Hrvata pridružuju i tzv. desničari. Žulja ih što im sunarodnjake u BiH podržavaju Srbija i politički predstavnici Srba u BiH – prva jer u njihovu položaju vidi primjer za rješavanje gorućeg joj pitanja Srba na Kosovu, a potonji prirodnog saveznika u opiranju centralizaciji BiH pod prevlašću bosanskih Muslimana. Vođeni samo njima znanom logikom domaći “desničari” od BiH Hrvata zahtijevaju da, našavši se u gadnoj gabuli, ne prihvate rijetku pruženu im ruku. Učine li to, izdajnici su.

Zato “desnica” predvođena tzv. domoljubnim kolumnistima i komentatorima, rame uz rame s acovima, šprajcovima i raznim drugim – suzdržat ćemo se od rime mada je u njoj sav smisao – mesićevštinom okuženim taliBancima, čitavom galerijom likova kakvih se ne bi posramila jedna cijela sezona serijala Zvjezdane staze, čereči vodstvo BiH Hrvata zbog dosljedne, razumne i odgovorne politike. Lukaviji među tom svitom spremni su ujesti čak i Željka Komšića, promicatelja emocija koje i sami baštine, sve kako bi izgradili ekvidistancu između njega i Dragana Čovića – ta dva, svaki na svoj način nevaljalca. No, na izostanak gostoprimstva Komšiću u nedjelju u 2, HTV-ov komšomol nije časio časa odgovoriti. Već iduće večeri u središnjem se Dnevniku, tijekom najave rukometnog sraza između Hrvatske i Njemačke, iza leđa izvjestitelja Edina Mahmuljina “slučajno” našlo veselo društvance sa zastavom NDH (dakle, ne samo s prvim bijelim poljem u grbu nego i s pleterom uokvirenim slovom “U” u gornjem lijevom kutu) i natpisom – RAMA! Eto, neka svi vide s kakvim se ustašama bakće njihov “zlatni ljiljan” Željko – i u ratu i u miru!

Muslimansko suho zlato

Spoznavši kako sami nisu sposobni artikulirati što žele, hrvatski su “desničari” zatražili pomoć od liberalnih intelektualaca, kao za inat baš onih (Ivo Banac i Slaven Letica) od samih početaka umočenih u podmetanje grijeha o podjeli BiH Franji Tuđmanu i Hrvatskoj. Ti su ih dovitljivci tako fino kalibrirali da su ovdašnji “desničari”, posve netipično za njihove kolege diljem svijeta, razvili široke multi-kulti poglede. Toliko široke da su ne samo de facto stali na stranu muslimana u sukobu protiv njihovog naroda, nego su u jednome od njih našli i vođu.

Tope se od miline kad mudri vođa prosipa omiljene mantre sarajevske čaršije dirljivo se brinući za prava svakog Hrvata na svakoj stopi BiH, na ime čega Muslimani biraju Hrvatima predstavnike tamo gdje ih nema dovoljno da bi si ih sami mogli izabrati. Pa to onda još koriste kao polugu za ovladavanje i onim Hrvatima koji su se uspjeli od njih obraniti u ratu. Čović je, naravno, sam kriv jer je zbližavanjem s Dodikom izazvao Muslimane da izaberu Komšića. Samo, zašto su ga onda izabrali prvi put, tamo još 2006. godine, kad Čović još nije bio neka faca, a kamoli Dodikov ortak? Tko imalo razumije mentalitet čaršije, zna da Hrvati Muslimane izazivaju već samim postojanjem i da bi ovi sotonizirali svakog hrvatskog vođu, kakav god bio, sve dok im se potpuno ne pokori.

Iz nekog se razloga o “desničaru” s multi-kulti pedigreom razvila fama kako je riječ o Hrvatu, i to ne nekom običnom, nego poprilično žestokom Hrvatu. Na stranu sad što je lakše pronaći u zmije noge nego prigodu u kojoj bi se on izjasnio Hrvatom. Štoviše, u jednom intervjuu govori o bošnjačkom narodu kao “našem narodu” iz čega bi se dalo zaključiti kako se osjeća Bošnjakom. No, sasvim je sporedno kojeg je dotični etničkog identiteta, puno je važnije što je on u političkom smislu. Već iz navedenog, a to nije sve, očito je kako se radi o Bošnjaku s dna kace, negdje u rangu “zlatnog ljiljana”. Ipak, njegov hrvatski identitet kojeg su maštajući izgradili zaslijepljeni mu poklonici ujedno je i snažan vjetar u leđa omiljenoj razonodi Muslimana da Hrvatima biraju predstavnike po vlastitoj volji. U tu svrhu sad više uopće ne moraju nametati kandidate čije ime i prezime zvuče kjafirski, elem nevjernički. Jer ako Zlatko iz Zagreba kao član medžlisa zagrebačke Islamske zajednice može biti Hrvat, onda što to ne bi bio i Razim iz Cazina, izabran u tamošnji medžlis? Razlika je tek u tome što Zlatko uopće ne mora lagati da je Hrvat, dok Razim, kako bi obnašao funkciju namijenjenu Hrvatima u Unsko-sanskoj županiji, to ipak mora. I tako Zlatkova reputacija Hrvata postaje Muslimanima suha zlata vrijedan hodajući argument za postavljanje novih “komšića” gdjegod im zatreba.

Kad “mutavi” progovore, a “drekavci” utihnu

Nemali propust bio bi ne osvrnuti se na (ne)reakcije na Čovićevo približavanje Dodiku dvojice vrlih “desničara”, zanimljivih ponajprije kao svojevrsnih paradigmatskih pojava na hrvatskom “desnilu”, zacijelo endemskom u planetarnim razmjerima. Dok je onaj – koji je, i kad je zboriti trebalo, uglavnom šutio tako da bi gdjetko pomislio da je mutav, a ono malo što bi govorio prerano je kukuriknuo pa skončao u loncu – ovaj put progovorio, dotle drugi, poslovično blagoglagoljiv, upadljivo šuti. Prvi – onaj kojeg je akademik Aralica ocijenio nedoraslim zadatku dok smo još mnogi, zaslijepljeni plemenitim ciljem, naivno vjerovali kako je kadar razmrsiti lustracijski čvor – oglasio se potpuno na fonu svog ministra kulture. I to pismom upućenim, kako Ivo Lučić reče – džematskom portalu (džemat je pandan župe u teritorijalnoj organizaciji islamske zajednice).

U njemu se založio za nepriznavanje Republike Srpske unatoč tome što su ju u Daytonu potpisom priznali i Franjo i Alija. Ležerno je smetnuo s uma da ako ne priznaješ Republiku Srpsku kao daytonsku realnost zato što je “genocidna tvorevina”, time i drugima omogućavaš da ne priznaju prava Hrvata određena tim istim Daytonom (recimo, uz obrazloženje kako su ostvarena “udruženim zločinačkim pothvatom”). Iskazao se i mudrovanjem o štetnoj nazočnosti hrvatskih predstavnika na obilježavanju navodno neustavnog praznika Republike Srpske, u zemlji u kojoj je kreativno tumačenje Ustava i ignoriranje odluka Ustavnog suda raširena praksa. Tako Muslimani odluke i preporuke Ustavnog suda koriste kao švedski stol. Kad im nisu po volji, žestoko im se protive pa već 10 godina nisu održani lokalni izbori u Mostaru, a ne birajući sredstva podrivaju i odluku Ustavnog suda kojom je biranje malih komšića ocijenjeno neustavnim. Ustav ih nije spriječio ni da na razinu Federacije, na kojoj im je Hrvate lakše preveslati, što su dvaput već i učinili, prebace resore znanosti i obrazovanja za koje Ustav predviđa nadležnost županija. Uzevši ovo obraćanje u obzir, ne doima se više tako velikom nesrećom što autor pisma nije dobio priliku zasjati punim sjajem na hrvatskom političkom nebu.

Drugi “desničar”, onaj koji je svojedobno čak i kajkavcima uspijevao objasniti implikacije etničke slike Kalesije na Hrvatima nametnuti izbor Komšića, sad je nekako ostao “sotto voce”. Je l’ mu ponestalo sape ili espressa, ostaje zagonetkom. Kako god bilo, dok je član medžlisa Islamske zajednice u Saboru izlagao političku platformu bosanskih Muslimana pod firmom borbe protiv Srba sve do zadnjeg Hrvata u BiH, vrsni je poznavatelj prilika u BiH smogao snage tek pohvaliti njegov neslomljivi karakter i moralni integritet u kontekstu napuštanja vladajuće većine u zagrebačkoj skupštini – jer nije on ni Tresiglav, ni Guzica, ni Podoben! Hm… znači li to da je čitavu godinu i pol dok je podržavao gradonačelnika Bandića, sve to bio, a hagiograf mu sve vrijeme o tome solidarno šutio?

Kako prepoznati izdajnika?

E da, nije lako biti “trockist” u Sekti po zavičajnim pitanjima, napose kad se oko njih žestoko lome koplja, no očito nije baš toliki problem ni prijeći preko njih radi viših ideja. Tada je lakše i zdrav razum ostaviti postrani, nego ispasti Tresiglav i sve ostalo. A zdrav razum pokazuje da Hrvati u BiH jedinog kakvog takvog saveznika imaju u tamošnjim Srbima, što je prilično nezgodno reći sad kad je Sekta označila Srbe nekom vrstom zlog sunca kao orijentira za ravnanje. Pa tako, ako Srbi usred ciče zime kažu da je hladno, hrvatski “desničari” traže od BiH Hrvata da smjesta stave kratke rukave i hlačice, pa i pod cijenu smrzavanja. To im uopće nije teško jer ne će se smrznuti oni, nego sunarodnjaci im ostavljeni na vjetrometini. Slično, kad Srbi iz svog računa i vlastite koristi pozdrave ideju trećeg entiteta, “desničari” vođeni uvjetnim refleksom zaključe kako to sigurno ne može biti dobro. Da bi saznali što je za njih dobro, Hrvati jednostavno moraju u Sarajevo. Tamo to najbolje znaju. Ako tako kaže lider hrvatske “desnice” koji nije Tresiglav, za razliku od Stipe Mesića koji to jest čak i kad govori isto, onda nema što drugo biti nego tako. Rješenje je u Sarajevu – gradu u kojem pojava jakne s hrvatskim “kockicama” u tramvaju posije takvu paniku kao da je u njega ušetao sam treći entitet.

Sekti se nije uputno zamjeriti jer ona postavlja mjerilo za prepoznavanje nacionalnih veleizdajnika. Kriterij je odnos prema povjerenstvu osnovanom dok se Sekta još sladila vlašću. Radi se o valjda jedinom povjerenstvu za koje ne vrijedi ona – ako ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo! Jer da nije tako, netko bi pomislio kako je utemeljenje tog povjerenstva predstavljalo samo alibi za prikrivanje prešutne suglasnosti Srbiji da može otvoriti pregovaračko poglavlje o pitanjima pravosuđa. Naravno, bez povlačenja spornog zakona o univerzalnoj jurisdikciji kojim si uzima pravo suditi za djela nastala u vrijeme rata i u drugim državama.

Inače, ta ista Srbija već 5 godina nije zatvorila nijedno pregovaračko poglavlje s Europskom Unijom, unatoč tome što ćatolička hrvatska Vlada, napose ministrica Pejčinović Burić, nesmiljeno radi u njezinom interesu. Što bi tek bilo da joj tako revno ne pomaže, teško je i zamisliti. Najvjerojatnije bi već bila primljena – u Polineziju! Spomenuta Pejčinović Burić je već jednom izdala Hrvatsku pomažući Srbiji na putu u EU kao privatna osoba. Znak izdaje nepogrešivo je prepoznat u činjenici što se ministrica obratila Srbima na srpskom jeziku, spominjući neki rok do juna. Nipošto to nije učinila zato što je Srbi jednostavno ne bi razumjeli kad bi rekla – do lipnja. Da se, pak, odlučila za neutralnu formu – šesti mjesec – kakvu rabe Ivo Josipović i bratija mu poispadala iz jugo-mantila, i to bi bila potvrda izdaje. Iz odnosa prema čudotvornom povjerenstvu još kako tako, ali iz “lavirinta jezičnih ćorsokaka” teško se izvući neokrznut biljegom izdajnika.

Kad “desnica” prolijevi

Zauzeti djetinjim etiketiranjem drugih, koje su im smislili treći, “desničari” ne nalaze vremena svrnuti pogled u vlastito dvorište pa neće naći ništa neobično ni u tomu što im se stajalište (a i argumentacija) prema politici vodstva Hrvata u BiH poklapa s onim slijednika jugo-komunističkih struktura. No, je li pitanje BiH Hrvata jedino u kojem vlada idila između ljute “desnice” s halal certifikatom i “ljevice” zakrite Soroševim skutima i zasute škudama iz istog izvora?

“Desnica” je gorljivo angažirana i u promociji prijedloga izbornog zakona nastalog pod paskom Josipovićeva stručnjaka Podolnjaka, lijevijeg i anarhičnijeg čak i od GONG-ovog, koji Hrvatsku onako baš suverenistički dijeli po izbornim jedinicama sukladno povijesnim pokrajinama potičući nimalo bezazlene dezintegracijske procese, S druge strane, mudri vođa “desnice” ni za kakvo teritorijalno cijepanje izbornih jedinica u BiH ne želi ni čuti, ponajmanje ono koje bi Hrvatima napokon omogućilo da sami biraju svoje predstavnike. Ma jasno… pa nije on Tresiglav …

Suradnja saborske Sekte i zvijezde “desnice” izabrane u medžlis Islamske zajednice datira još od pripreme zakona o otvaranju arhiva u čijem se središtu našlo pitanje produljenja razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiran demokratski izabran Sabor) na 22.12.1990. (donesen Ustav RH). U okolnostima kad strukture naslijeđene iz komunističkog totalitarizma nadziru medije jasno je kome to najviše odgovara. Usmjeravanjem fokusa na “skandalozne makinacije zločinačke Tuđmanove Hrvatske” prikrili bi ključne protagoniste i čari komunizma tijekom “zlatnih” 45 godina. A i ovako im je uspjelo iskoristiti vrijeme dok je Sektin zakon bio na snazi, kako bi najvećim grješnicima prikazali (navodne) doušnike. Oni koji su ih vrbovali, držali na vezi, donosili ključne odluke i bili stupovi totalitarnog komunističkog sustava, ostali su netaknuti i dalje uživaju glas uglednih građana.

Možda je došlo vrijeme konačno se zapitati po čemu je to uopće takva “desnica” desna kad u svim političkim pitanjima prvog reda drži stranu svojih navodno najvećih protivnika – baštinika tekovina jugo-komunizma. Doći do odgovora na to, čini se, ne zahtijeva pretjerani napor. Naime, kad netko izgleda kao patka, hoda kao patka, gače kao patka,… najvjerojatnije je u pitanju ipak samo – patka!

Je li pačje geganje “desnice” tek posljedica lošeg vina, razvodnjenog espressa ili nečeg trećeg, tko će ga znati. Štogod bilo, poznato je da spomenuta pića mogu imati jak laksativni učinak. Izgleda toliko jak da i najljuće desničare lako potjeraju da prolijeve… No, čak i ako im navedeno pričinja gušt, previđaju kako Hrvatima, ma gdje bili, to baš i ne miriše na dobro…

Grgur S./Kamenjar.com/https://kamenjar.co/Hrvatsko nebo