Putinov „nebesni narod“ okružen članicama NATO saveza čeka „drugo poluvrijeme“

Usprkos gorkim povijesnim lekcijama, „nebeski narod“ i velika Srbija“ ostaju opijati kojima se Srbijanci stoljećima sustavno samoobmanjuju. Uzastopni porazi i povijesna sramota neprestano ih demantiraju, ali ni to ne pomaže.

Njihovi dačići i svi drugi politički guslari nikako da shvate da neće dočekati to toliko iščekivano “drugo poluvrijeme” ni s Hrvatima, ni s Albancima na Kosovu”, ni sa kime, jer za gubitnike i političke „lažove“ nema „drugog poluvremena“, za takve ne postoji ni produžena nastava niti popravni ispit.

Srbijanci stalno igraju prvo poluvrijeme šamaranja i poniženja. Mržnja ne smije biti hrana ni ljudima ni narodu, a to se upravo dogodilo u Srbiji, Srbima i Srbijancima. Mržnja ne vodi u građanski život, ona prlja i ono malo obraza i loša je za suživot sa susjedima. Upravo je ta mržnja u samo tri dana likvidirala osam tisuća dječaka i muškaraca u Srebrenici i to je srpsko-srbijanska osobna iskaznica. To je modus operandi za sve koji ne poštuju srpsko-srbijansku mitomaniju i pravo na „ostatak sveta“.

Vladimir Putin se okrutno igra sa srbijanskom nadom, ali to sebi može priuštiti, cijeli ga igrokaz ne košta previše, zapravo ne košta ga uopće, a dobiva podanike za sitna obećanja koja ionako ne namjerava održati. On samo šuti i osmjehuje se i Srbijanci misle da govori ono što oni žele čuti. Ne žele se prisjetiti NATO-va bombardiranja kad su iz Rusije stizale riječi podrške, ali je svaki oblik ruske pomoći tada izostao. Danas kao i onda, Srbijanci mogu biti potapšani od Rusa i bratska im Rusija može prodati staru vojnu sovjetsku skalameriju i ništa preko toga.

Ne pomaže ni odlazak u hram svetog Save u Beogradu, Vladimir Putin je okorjeli ateist kao i njegov domaćin, i sve je to samo loša predstava za domaću publiku. Srbijanska snishodljivost je odavno pročitana, jalova, zločinačka i kratkog dometa. Uvredljiva za sve s kime dođe u dodir, a Vladimir Putin je političar s nemalim problemima u svojoj zemlji, a da pada na svetosavski tamjan i đulovske štoseve beogradske čaršije, poduprte za tu prigodu Pupovcem i Dodikom.

Ruskoj pravoslavnoj crkvi je jasno da svetosavlje nije kršćansko pravoslavlje i zato nema braće po pravoslavlju. „Nas i Rusa trista milijona“ je srbijanska poštapalica, ali ne i ruska. Lekcija Ukrajinske pravoslavne crkve, tj. carigradsko priznaje iste dovoljno jasno pokazuje i sovjetskim Rusima i Vladimiru Putinu da se pravoslavlje još nije dokraja posložilo unutar svog zemljovida i da se autokefalnosti ne mogu silom držati pod jednom mitrom Trećeg Rima. Poruka je to Vladimiru Putinu da još nije savladao svjetsku povijest i visoku crkvenu politiku. Sad je shvatio zašto je papa Franjo u rujnu 2014. putovao u Carigrad.

Putinov beogradski doček i od vlasti organizirana parada podsjeća na ne tako davne „jogurt“ pobjede poslije kojih su tek uslijedili pravi vojno-politički porazi i nacionale sramote. Nitko se više sa Srbijancima ne želi „ćerati“ i dati im priliku za „druga poluvremena“, dosadio je „nebeski narod“ i Bogu i vragu, nisu više čak ni vrijedni sažaljenja. Pjesma Matije Bećkovića „Ćeraćemo se još“ je besmislena, bila i ostala, nitko se sa Srbijancima i Srbima neće „ćerati“, oni su nevažni.

Vladimir Putin je iz Beogeada otputovao istoga dana i posjet Srbiji ostao je „prolazna stavka“, kojoj se više ne želi vraćati. Zašto bi Ruski vladar gubio vrijeme na prijetvornike i gubitnike kad ga čeka ozbiljan posao u novoj europskoj geopolitici u kojoj Srbija potpuno zaokružena članicama NATO-a svakim danom postaje sve manje značajna, smještena u magareću kupu. Ta „Ruska Srbija“ koja je u posljednjih trideset godina Jugoslaviju pretvorila sedam neovisnih i suverenih država, doživjela teški vojni poraz od Hrvatske, izgubila Kosovo, izgubila „oko u glavi“, Crnu Goru na koju je Rusija računala kao izlazom na toplo more, a u Bosni je zaradila stigmu agresora?

Kome ovakva Srbija treba nije retoričko pitanje. Jer ona treba isto koliko i u najstrože čuvanim laboratorijama uzročnik velikih boginja, antraksa, ebole, lepre… Ako se jednog dana pojave opasni vanzemaljci, jedna doza političkih Srbijanaca bila bi dovoljna da bi se otklonila vanzemaljska opasanost.