Stjepan RAZUM: Borba za vjerodostojnu istinu

Stjepan RAZUM

Borba za vjerodostojnu istinu

Predstavljanje knjige: Pečarić, Josip i Razum, Stjepan. Razotkrivena jasenovačka laž. Nakl. Družtvo za iztraživanje trostrukog logora Jasenovac. Zagreb, 2018., 508 stranica.[1]

         Poštovani prijatelji, ljubitelji knjige i istine. Predstavljamo knjigu dvojnoga sročiteljstva, akademika Josipa Pečarića i mene, koja je pred nama i koju će mnogi od vas rado pročitati. Na početku se nalazi pregledno kazalo, pomoću kojega se može vrlo lako i brzo upoznati s njezinim sadržajem. Stoga ne ću trošiti ove naše trenutke zajedničtva za iznošenje ustroja, poglavlja i naslova pojedinih štiva u knjizi, već vas želim upoznati sa širim i daljim događajima koji su predhodili ovoj knjizi.

         Krajem lipnja 2012. sudjelovao sam na znanstvenom skupu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na okostnicu (temu) o događajima u Glini u ljetu 1941. Svojim sam predavanjem razočarao priprematelje i neke pozvane goste, tako da mi je, sada već pokojni, Đuro Zatezalo rekao: “Gospodine Razum, Vi ste me svojim predavanjem dotjerali korak do groba! Ali ništa zato! Mi smo svoju istinu proširili po svietu, i na englezkom jeziku, pa vi ne možete sada tu više ništa promieniti!” Neki supredavači su mi čestitali na hrabrosti suprotstavljanja nametnutim tvrdnjama, a čestitali su mi, također sada već pokojni Živko Juzbašić i Predrag Matvejević. No, priređivačima toga skupa nije se svidjelo moje predavanje, pa, predpostavljam, da upravo zbog njega, nije još uviek objavljen, premda najavljen, zbornik radova s toga skupa.

         Nakon toga razmišljao sam, kako je to moguće, da jedan Đuro Zatezalo, koji je bio dugogodišnji ravnatelj Državnog arhiva u Karlovcu, promiče u svojim djelima i po svietu neku “istinu”, za koju on kaže, da je “naša”, a istinu, koju sam ja na tom skupu iznio na temelju arhivskih izvora, nije s njegovoga stajališta bila “naša”, već “njihova”. Tko se krio iza tih “naših” i “njihovih” istina, nije nikakva tajna. Žalostno je bilo to, da je jedna narodnostna manjina, kojoj je Hrvatska vlastita domovina, imala potrebu promicati neku vlastitu istinu, koja je bila na štetu matičnoga hrvatskoga naroda. Svima nam je znano, da se tu nije radilo samo o nekoj abstraktnoj istini, već o politici te narodnostne manjine, koja je u povezanosti sa svojim matičnim narodom u Srbiji, dovela do napadačkoga rata. Ta “naša”, odnosno Zatezalina  istina bila je pokretač, gorivo agresivnoga ponašanja i agresivnoga rata.

         Temeljito iztraživši arhivsko gradivo o događajima u Glini u ljetu 1941., došao sam do spoznaje, da sve ono što je u službenoj hrvatskoj i jugoslavenskoj povjestnici pisalo o tim događajima, ne može izdržati povjestničko-znanstvenu provjeru, jer je bilo napisano s promičbenom svrhom, a samim time daleko od istine. Sročitelji radova i knjiga, u kojima su promicali neku “našu”, t.j. Zatezalinu istinu, trenutačno su postigli neki uspjeh, jer su s tim promičbenim štivima, odnosno lažima, skrenuli pozornost svjetske i hrvatske javnosti s vlastitih, odnosno partizansko-četničkih zločina, koje su učinili nad hrvatskim narodom na ozemlju Nezavisne Države Hrvatske u doba Drugoga svjetskoga rata, te su onemogućavali hrvatskomu narodu tiekom poratnih desetljeća, da gradi vlastiti politički, gospodarski i sveukupno narodnostni život u ravnopravnim odnosima s drugim narodima u tadašnjoj zajedničkoj državi. No, unatoč nanesenoj šteti, hrvatski je narod smogao snage, što nije bilo bez Božje pomoći, i tiekom Hrvatskog obranbeno-osloboditeljskoga rata stao na vlastite noge, odupro se i laži i agresiji, te je omogućio nama povjestničarima i svim drugim znanstvenicima i iztraživačima, proučavati izvore, kako bismo došli do pune spoznaje, do vjerodostojne istine o događajima iz doba Drugoga svjetskoga rata.

         Kako sam se ja kao bogoslov i crkveni povjestničar počeo baviti zbiljom i mitom logora u Jasenovcu? Moj prvi ozbiljan susret s tom okostnicom bio je na samom kraju godine 1989., kada sam kupio knjigu dr. Franje Tuđmana “Bespuća poviesne zbiljnosti”, koju je te godine objavio Nakladni zavod Matice Hrvatske zahvaljujući hrabroj Mariji Peakić-Mikuljan. Tada sam bio mladi svećenik i tek sam započeo studij crkvene poviesti, a Tuđmanovu sam knjigu pročitao na dah. U narednom razdoblju pratio sam što je o toj okstnici pronašla i objavila vrlo zaslužna Ljubica Štefan. A onda sam krajem godine 2008. pročitao neveliku, ali prevažnu knjigu Vladimira Mrkocija i dr. Vladimira Horvata “Ogoljela laž logora Jasenovac”, koju je iste godine objavila Naklada Emila Čića. Iz te se knjige nameću sljedeće tvrdnje, koje su daljnjim i svim dosadašnjim iztraživanjima potvrđene kao istinite: 1. sabirno polje ili logor Jasenovac bio je radni logor, a ne logor uništenja; 2. logor Jasenovac bio je prielazni logor, za logore i tvornice u Njemačkoj i Austriji; 3. za množtvena ubijanja u logoru Jasenovac u doba Drugoga svjetskoga rata nema nikakvih dokaza; 4. od svih nacionalnosti najbrojniji su logoraši bili sami Hrvati, protivnici ustaškoga režima; 5. u logor nije doveden nijedan Srbin samo zato što je bio Srbin, a kamo li da bi bio ubijen samo zato jer je bio Srbin (kao što je to više puta iztaknuo Igor Vukić); 6. točan broj žrtava logora Jasenovac niži je od najniže službene komunističke procjene.

         Kad je rieč o brojkama, što je sudobnom čovjeku najzanimljivije uslied dosadašnjega licitiranja napuhanim i ničim podkriepljenim brojkama, onda moramo biti zahvalni hrvatskom ustaši Iliji Barbariću, koji je kao očevidac (bio je član Prvog ustaškog obranbenog zdruga i logora Jasenovac) u svojoj knjizi “Nezavisna Država Hrvatska – bilo je pravo ime”, tiskanoj godine 2010., posvjedočio, da je u ratni logor Jasenovac ušlo 18.600 ljudi. Dobro je podsjetiti, da je ratni logor Jasenovac postojao manje od četiri godine, t.j. oko tri i pol godine, od kolovoza/studenoga 1941. do kraja travnja 1945. Osam godina kasnije Barbarićevu je brojku potvrdio iz sasvim drugog izvora Roman Leljak. On je u beogradskim arhivima također našao podatak, da je u ratni logoru Jasenovac ušlo sveukupno 18.600 logoraša. A našao je i drugi važan podatak, osobito stoga jer se u komunističkoj povjestnici stalno provlači tvrdnja, da svi koji su u logor ušli, u njemu su završili svoj život. Sada nam je Leljak objavio, da je od 18.600 logoraša, njih 1.360 završilo u tom logoru svoj zemaljski život, i to bilo prirodnom smrću, bolešću, zarazama i neizhranjenošću, ili pak ubojstvom i smaknućem nakon presude zbog kršenja propisa. Dakle, ako netko želi pamtiti brojke, u logoru Jasenovac životom je stradalo 1.360 ljudi. To je uistinu mnogo, no, nemojmo zaboraviti, da je to bilo u doba rata, kada život vriedi puno manje, nego li u doba mira. Kao što je odgovornost tadašnjih državnih vlasti za gubitak života tih 1.360 ljudi, istu takvu odgovornost imaju oni, koji tadašnjoj vlasti, a preko nje cielomu hrvatskomu narodu nameću teret navodnih preko 83.000 žrtava. Pitam se, po čemu su bolji ovi koji izmišljaju ljudske žrtve (njih oko 81.800), od onih koji su odgovorni za stvarnih 1.360 žrtava!?! Ovo je samo retoričko pitanje, jer odgovor je jasan; ovi koji izmišljaju ljudske žrtve u Jasenovcu, nisu ostali samo na izmišljanju, već su tim lažima pokrenuli novi rat, koji je iza sebe ostavio puno više od tadašnjih 1.360 žrtava. Dakle, odgovornost podržavatelja lažnih žrtava i jasenovačkoga mita, ne samo teoretski, već i u stvarnosti puno je veća, nego li odgovornost tadašnjih hrvatske vlasti, koje su odgovorne za stradanje 1.360 ljudi.

         Kratko nakon održanoga znanstvenoga skupa na Filozofskom fakultetu o Glini iz tiska je izišla knjiga Tomislava Vukovića “Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini …)” u nakladi Glasa Koncila, u kojoj je Vuković izvrstnim svojim novinarskim iztraživačkim perom razobličio velikosrbske mitove povezane s tima trima mjestima: Srbom, Jasenovcem i Glinom. Imao sam čast predstaviti tu knjigu 27. srpnja 2012. pred novinarima u sjedištu nakladnika, a nazočni novinar “Slobodne Dalmacije” prenio je moje izlaganje na senzacionalistički način, što je izazvalo široko zanimanje hrvatske javnosti. To je bio povod subesjede novinarke tadašnjega “Hrvatskoga lista” Andreje Černivec sa mnom, objavljene 9. kolovoza 2012., što je izazvalo u hrvatskoj javnosti, s jedne strane veliko odobravanje, a s druge strane buru prosvjeda i prietnji. Ne mogu zaboraviti dirljivi dolazak jednoga starijega svećenika iz Staračkoga doma u Varaždinu k meni u Zagreb samo zato, da bi mi rekao hvala za objavljenu istinu u toj subesjedi, koju je čekao, kako je rekao, cieloga života. To je bio, vjerujem mnogima poznati, dr. Vjeko Božo Jarak, svećenik Mostarske biskupije. I mnogi drugi pojedinci izražavali su zadovoljstvo i čestitke zbog objavljenoga razgovora U svim tim susretima osjetio sam kod svojih sugovornika, kako je iz njih izišao neki zatomljeni teret osude i neke iracionalne krivnje, koju sada konačno možemo zbaciti sa sebe, jer možemo slobodno govoriti i slobodno pisati o svojoj vlastitoj hrvatskoj poviesti. U toj subesjedi objavljenoj u “Hrvatskom listu” nije ništa bolje ili više ili točnije ili znanstvenije rečeno, nego li u dotadašnjim izvrstnim knjigama Ljubice Štefan, Vladimira Mrkocija, akademika Josipa Pečarića, dr. Josipa Jurčevića, mr. Mladena Ivezića, Tomislava Vukovića, koji su o jasenovačkom mitu već napisali i objavili knjige. Novost je bila u tome, što je ova subesjeda bila objavljena u novinama, t.j. u tjedniku, koji ima puno veću nakladu od bilo koje knjige, pa je ta subesjeda došla do puno većega broja čitatelja. Kad se tome doda, da su subesjedu u cielosti preuzeli mnogi mrežni objavnici ili portali, tada joj je bio osiguran put, da ona dođe do krajeva kruga zemaljskoga, do svakoga Hrvata u domovini i izseljeničtvu.

         No, u isto doba digla se oluja prosvjeda. Gotovo da nije bilo novinara iz nenarodnoga postroja, koji me nije napao, obtužio, etiketirao i zahtievao kažnjavanje i progon. Pa i sam tadašnji predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović prosvjedovao je protiv objavljene subesjede, što je učinio, po svemu sudeći, po nalogu veleposlanika Republike Srbije. Neki Margelov institut zahtievao je kazneni progon. A tadašnje vodstvo Hrvatskoga državnog arhiva, u kojem sam zaposlen, poduzimalo je spletke oko razvrgnuća ugovora između Zagrebačke nadbiskupije i arhiva o pohrani arhivskoga gradiva. No, sve je to bila hajka u pokušaju zastrašivanja, koja im nije uspjela.

          Nije im uspjela, jer su u obranu istine, a samim time i u moju obranu, ustali mnogi hrvatski umnici, pisci i znanstvenici, kojima ovom prigodom javno zahvaljujem. To su: nazočni akademik Josip Pečarić, Mate Ćavar, Anđelko Kaćunko, Stipe Vuković, Vlado Čutura, Tomislav Vuković, dr. Mato Artuković, a nadasve Ivica Marijačić, urednik “Hrvatskoga lista”, t.j. današnjega “Hrvatskoga tjednika”, kojemu želim posebno zahvaliti, što je objavio tu subesjedu i što je spoznao, da je jasenovački mit mač nad našim hrvatskim glavama, kojega treba maknuti, pa je otvorio stranice svoga tjednika za svako štivo, kojim će se dodatno razobličiti taj mit i ta neizmjerna laž.

         Tu subesjedu Andreje Černivec sa mnom uvrstio je akademik Josip Pečarić u svoju knjigu “Zabranjeni akademik”, te se ona našla ponovno pretisnuta na početku ove knjige, koju večeras predstavljamo. S njome, dakle, započinje sadržaj ove knjige, koji je nastajao tiekom šest godina, od godine 2012. do 2018. U njoj su sabrani pisani radovi, t.j. novinski članci, subesjede, osvrti, prikazi knjiga i slično, koje smo napisali akademik Josip Pečarić i ja, a dodani su radovi i nekih drugih pisaca.

         Knjigu smo zamislili kao podporu knjizi Igora Vukića “Radni logor Jasenovac”, objavljenoj u svibnju prošle godine u Nakladi Pavičića, koja je također izazvala puno oduševljenja, ali i buru protivljenja. Bilo je zamišljeno da iz tiska iziđe već u ljetu 2018., ali zbog određenih okolnosti izišla je tek pred Božić. U međuvremenu je i Roman Leljak objavio svoju knjigu i svoj film o jasenovačkom mitu, pa je tako ciela prošla godina izprepletena koristnim štivom za upoznavanje naše povjestnice XX. stoljeća.

         Imajući izkustvo rada u civilnim udrugama, već sam godine 2012. shvatio da bi radi razobličavanja jasenovačkoga mita trebalo osnovati posebnu udrugu. Razgovarao sam o tome s pojedinim ljudima. Uz neka odobravanja za taj podhvat naišao sam na više neodobravanja i upozorbi na možebitne loše posljedice, na progone i slično. Stoga sam tu zamisao stavio postrance, ali ubrzo je došlo doba, da nas se je okupilo dovoljno odlučnih, da smo bez straha 6. lipnja 2014. održali osnivačku skupštinu Družtva za iztraživanje trostrukog logora Jasenovac u domu našega člana dr. Vladimira Horvata na Jordanovcu. Velika količina objavljenih članaka u ovoj knjizi nastala je u okviru toga Družtva, kao što je to Družtvo i nakladnik ove knjige. Imao sam čast u prvom četverogodišnjem razdoblju biti predsjednik toga Družtva. Na kraju prošle godine održana je izborna skupština, na kojoj smo za novoga predsjednika izabrali Igora Vukića, koji je najmarljiviji u radu našega Družtva i najtemeljitiji iztraživač jasenovačke zbilje i mita.

         Nadam se, da ne će trebati proći novih osam godina, kako bi naše Družtvo objavilo novu knjigu radova o jasenovačkoj zbilji i mitu.

         Toliko od mene ovom zgodom i zahvaljujem na pozornosti!

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2019/01/18/predstavljena-knjiga-razotkrivena-jasenovacka-laz-najveci-revizionist-im-je-tudman/

Hrvatsko nebo