Kako je počeo proces dekonstitucija hrvatskoga naroda u BiH?

Treći dio

Dugo sam dvojio, objaviti ovo ili ne? Međutim aktualni događaji su me ponukali na to. ne očekujem da ću promijeniti svijet, tek, nadam se da će netko ovo čitati i SHVATITI gdje smo griješili. Rugali su mi se zbog ovoga, i sličnih upozorenja. uradili su suprotno od onoga što sam preporučao. Ignorirali su upozorbe. Na žalost, nije mi ništa lakše zbog činjenice da mi je nedavna povijest dala za pravo.

Ovo je prijepis dokumenta kojega sam tvorac i koji posjedujem u izvorniku.

 

Ministarstvo Obrane federacije BiH
Broj 19-10/99 od 27.siječnja 1999.

Raščlamba provedbe Aneksa 1.B i mogućih, netransparentnih , ciljeva međunarodne zajednice, dostavlja,

Ministru obrane

Poznato Vam je da je Aneks 1.B, kao sastavni dio DS usvojen „u paketu“ sa svim ostalim aneksima pod nazivom „Sporazum o stabilizaciji regije“.

Aneks 1.B su, kao ravnopravne strane potpisnice, potpisale: RBiH, RH, SRJ, FBiH i RS.

Transparentni ciljevi ovog Sporazuma su javno definirani u članku 1. Aneksa 1.B i oni determiniraju ukupan proces stabilizacije u regiji, po fazama, što je u izvornom tumačenju, u trenutku potpisivanja Sporazuma, bilo prihvatljivo za sve strane potpisnice.
Naime, Aneks 1.B (tumačeći ono što piše u njemu) je zamišljen kao projekt koji će u tri koncentrična kruga stabilizirati regiju u vojnom smislu.

Pojam „regija“ je i u vrijeme početka pregovora bio problematičan, budući da nije bio definiran, ni u preambulu Sporazuma, niti u njegovom članku 1.

Većina zainteresiranih je pojam „regija“ tumačila u svjetlu odredaba članka V., gdje je kao krajnji cilj navedena «regionalna ravnoteža u bivšoj Jugoslaviji i oko nje».

U tumačenju ovoga pojma se otišlo i korak dalje, pa su mnogi ovu frazu tumačili kao: „regionalna ravnoteža između država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije i njima susjednih država“.

a) prvi od koncentričnih krugova (članak II. Aneksa 1.B), koji ujedno (nedvojbeno) locira i epicentar nestabilnosti odnosi se na Bosnu i Hercegovinu i ima za cilj stabiliziranje krize u žarištu.

b) drugi od koncentričnih krugova (članak IV. Aneksa 1.B), označava drugi pojas nestabilnosti koji je uzročno-posljedičnim vezama vezan za žarište krize.

Ovaj koncentrični krug je proširenje (prvog) na SRJ I RH, i za potrebe ovog sporazuma nazvan „sub-regijom“ (podregijom).

c) treći od koncentričnih krugova (članak V. Aneksa 1.B) označava treći, najširi pojas nestabilnosti, koji je svojim užim dijelom definiran pojmom „u bivšoj Jugoslaviji“, no svojim širim dijelom, koji je definiran pojmom „oko nje“ (bivše Jugoslavije) ostavlja prostora za (više-manje) slobodne procjene koliko daleko doseže val nestabilnosti koji se širi iz epicentra.
Strane potpisnice Aneksa 1.B su razumjele da će stabiliziranjem krize u epicentru i (članak II) i subregiji (članak IV) stvoriti uvjete da se kroz članak V. Aneksa 1.B, ravnopravno uključe u europsku sigurnosnu arhitekturu (CFE I WD94).
Ovo očekivanje nije daleko od istine, ali je pogrešno u smislu razumijevanja pristupa u „četvrti koncentrični krug“.
Naime, strane potpisnice su očekivale da će, položivši ispit, po članku II i Članku IV Aneksa 1.B, svaka za sebe, nastaviti put integriranja u strukture europske sigurnosne arhitekture, a međunarodna zajednica na čelu sa SAD želi ih sve u paketu, tako da drugi koncentrični krug, umjesto da bude prijelaz u širi prostor (kako žele strane potpisnice), postaje neraskidiv okov (koji ih veže u neku vrstu zajednice niže razine u odnosu na „širi prostor“) iz kojega mogu izaći samo zajedno i pod uvjetima koje će diktirati okolina (SAD i sateliti).

Ovo se nedvojbeno vidi iz „Mandata za pregovore po članku V. Aneksa 1.B“, točnije:

– u preambuli „Mandata“ gdje se kao cilj Sporazuma po članku V. Aneksa 1.B navodi „promicanje ciljeva mira i stabilnosti u Jugoistočnoj Europi“ (pojam jugoistočna Europa treba sagledati u svjetlu „regionalnog pristupa“),

– u zaključku poglavlja „Svrha i ciljevi“, u izjavi: „Države sudionice izjavljuju da bi jačanje i konsolidacija sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji trebalo omogućiti tekući proces integracije svih zemalja regije u europsku sigurnosnu arhitekturu u razvoju“), međutim,

-u poglavlju „Načela“ u 5. navodu kaže se: „Pregovori i Sporazum neće mijenjati , ni dodavati, niti oduzimati od, bilo kojih prava ili obveza, uključujući ograničenja u postojećem sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja (po članku IV. Aneksa 1.B Daytonskog/pariških sporazuma), također poznatog kao „sporazum iz Firence“, u daljem tekstu članak IV. Sporazuma) ili u Sporazumu o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (u daljem tekstu CFE Sporazum)“, a u navodu 6. kaže se : „Sporazum neće ni na koji način prejudicirati tekući proces adaptacije CFE Sporazuma, niti će utjecati na prava i obveze, uključujući ograničenja koja proizilaze iz Sporazuma, uključujući one koje su rezultat njegove adaptacije“, iz čega se nedvojbeno vidi da je tvorac „Mandata“ zamislio ulazak članica „subregije“ u paketu u europsku sigurnosnu arhitekturu“, kako je navedeno u izjavi koja predstavlja sažetak poglavlja «Svrha i ciljevi».

Autor scenarija je vjerojatno bio svjestan otpora koji će pružiti strane potpisnice Aneksa 1.B (svaka iz razloga zaštite svojih interesa).

– RH zbog toga što ne želi ulaziti u nikakve „balkanske asocijacije“, niti za pristup europskim i euroatlantskim asocijacijama želi biti tretirana „u paketu“,

– SRJ zbog toga što zadržavanjem razine vojnih potencijala iz Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja ulazi u vrlo neravnopravan odnos sa susjedima, što će je staviti u vrlo tešku poziciju sa aspekta vlastite sigurnosti.

– BiH želi vratiti izgubljenu poziciju u pitanjima obrane u odnosu na FBiH i RS (naravno pod pojmom BiH koji je uporabljen u ovom kontekstu misli se na bošnjačku unitarnu koncepciju koja je do sada plasirana kroz institucije Daytonske BiH)
pa je radi povećanja izgleda za realiziranje krajnjeg cilja, odgađao početak pregovora po članku V, stvarajući uvjete za anuliranje otpora Strana, što se ogleda u nekoliko procesa:

– neprekidni pritisci na RH, koji imaju za cilj unutarnju destabilizaciju i dovođenje RH u poziciju da bez otpora provodi diktate „međunarodne zajednice“,

– otvorena potpora unitariziranju BiH, uz primjenu neviđene demonstracije (i primjene) moći, i u praksi (de facto), redefiniranje Daytonskog sporazuma po mjeri SAD, kroz institucionaliziranje Vijeća za implementiranje mira (PIC), kao foruma čije „želje“ i „preporuke“ postaju ne samo obvezujuće, nego svaki korak koji odstupa od slijepog i poslušnog provođenja ovih „želja“ i „preporuka“ predstavlja najveće svetogrđe i u pravilu biva vrlo oštro sankcionirano.

Pozicija Vijeća za implementaciju mira instrumentalizirana je kroz povećanje ovlasti Visokog predstavnika čije se razmjere više ne mogu uspoređivati sa pozicijom nijednog suverena u suvremenom svijetu, budući da raspolaže vojnom potporom najmoćnije svjetske vojne asocijacije.

– doziranim upravljanje krizom na Kosovu sa ciljem dovođenja SRJ u poziciju „discipliniranog“ partnera (budući da metode sankcija, diplomatski, političkih i vojnih pritisaka i prijetnji nisu dale željene rezultate).

Kada se ni ovo nije pokazalo dostatnim, kriza na Kosovu je „spontano“ eskalirala , što će za posljedicu vjerojatno imati novu rezoluciju VS koja će dati mandat međunarodnim mirovnim snagama (naravno pod okriljem NATO-a i SAD) na temelju

Poglavlja VII Povelje UN, a to znači da za takvu „mirovnu misiju“ neće biti potrebna suglasnost SRJ.

Naravno da ne dvojim da je „međunarodna zajednica“ u potpunosti svjesna „nerješivosti“ krize na Kosovu, te da je ovaj proces vrlo teško držati pod kontrolom.

Naime, poznato je da Albance na Kosovu ne zanima i ne zadovoljava nikakva autonomija unutar Srbije i SRJ (1968.godine neredi i demonstracije na Kosovu su imali za cilj odcjepljenje Kosova od Jugoslavije, no tadašnji režim je pronašao snage unutar albanskog naroda koji su se zadovoljili širom autonomijom, formalno, unutar Srbije, pod nazivom „Socijalistička autonomna pokrajina Kosovo i Metohija“, koja je uspjela prigušiti separatističke težnje Albanaca do ožujka 1981.godine, kada je ponovo došlo do nereda i demonstracija pod parolom „Kosovo Republika”), a međunarodna zajednica im neće i ne može ponuditi više od toga zbog principa „nemjenjanja granica“ i opasnosti koju u sebi nosi njegovo narušavanje, bez „ozakonjenja procesa u UN“.

Zašto mislim da je kriza na Kosovu dozirana i vođena iz jednog središta moći?

1. Prvo zbog toga što je organizirani iredentistički pokret pod nazivom «Balli Kombtar» praktično djelovao od početka ovog stoljeća do kraja II SR i ostao duboko ukorijenjen u svijest naroda, a već skoro 30 godina je pod nadzorom vanjskog dijela obavještajno sigurnosnih agencija jedne velesile.

2. Nakon takvog povijesnog nasljeđa i krvavih 1968. i 1981., u vrijeme „povijesne prigode” (raspada Jugoslavije) za sve narode koji su ju doživljavali tamnicom, albanski narod slijedi gandijevsku metodu otpora Ibrahima Rugove.
A nije da nisu imali motiva i da nisu bili izazivani.

– 1989.godine ukida se autonomija osigurana Ustavom 1974.godine, albanci šute.

– iste godine ukidaju se ostala prava (školovanje na materinjem jeziku, sveučilište, pravo okupljanja…)

3. Za vrijeme rata 1991.-1995.godine u RH, i BiH , Albanci Kosova u uvjetima opće obespravljenosti i terora strpljivo podnose sve nedaće i čekaju.

4. U prvoj fazi provedbe Daytonskog sporazuma 1996.-1997-godine, kada SAD i saveznici operacionaliziraju svoje planove, a Milošević značajne količine naoružanja iz vojske prebacuje u MUP, očigledno se pripremajući za unutarnje nerede, Albanci šute.

5. U 1998.godini, kada je po zamisli SAD i saveznika trebalo napraviti odlučujuće iskorake u svezi (pravcu) unitariziranja BiH, (te u svezi s time) i discipliniranja RH i SRJ, događa se:

a) orkestrirani napadi na RH sa ciljem izazivanja unutarnje krize, dolazi do neprirodnog ujedinjenja oporbe (sponzorirano iz Washingtona) i žestokih pritisaka OESS-a, produženjem mandata UN promatračima na Prevlaci, do izravnog nasrtaja SFOR-a na teritorijalni integritet RH,

b) u BiH Visoki predstavnik Carlos Westendorp dobiva do tada neviđene ovlasti, SFOR osniva snage za djelovanje protiv civila i u svakoj prigodi (često i bez povoda) demonstrira neprimjerenu silu.

– Bošnjaci podupiru ovakav slijed događaja nadajući se (kao i uvijek) da će drugi umjesto njih realizirati njihove ciljeve (a nažalost nisu daleko od toga da budu u pravu),

– Srbi, smatrajući da je RS prevelik zalogaj za međunarodnu zajednicu, a djelomično pokolebani izostankom pomoći iz SRJ, izbjegavaju izravno suprotstavljanje i kupuju vrijeme izmišljajući „domaće izdajnike“ (Plavšić, Dodik…)

– Hrvati u BiH, kao najmalobrojniji narod dugo vremena (istina uz značajnu potporu RH) odolijevaju i ne dopuštaju ubacivanje u svoje redove. Na sreću, pucanjem jedne karike (Zubak), nije se potvrdila ona narodna : „da je lanac jak onoliko koliko je jaka najslabija karika“, i vrlo brzo dolazi do ponovnog zatvaranja kruga. No pokazalo se da su se neki i za tako kratko vrijeme uspjeli prodati (čemu je trebalo posvetiti posebnu pozornost).

c) SRJ je izložena „bombardiranju leteće diplomacije“ koja nudi, obećava, prijeti, tražeći potporu svojih ciljeva u BiH, a nakon toga regionalnom pristupu (Srbi ne žele drugu Jugoslaviju nego veliku Srbiju) u politici rješavanja balkanske krize. Nakon niza neuspjeha „leteće diplomacije“ počinje se komplicirati stanje na Kosovu, Rugova „gubi“ političku (i operativnu) kontrolu, a odmah nakon toga događa se „spontana revolucija u Albaniji“, gubi se kontrola nad vojskom i vojnim potencijalima, u zemlji vlada kaos, a iz njega se rađa organizirana, uvježbana i dobro opremljena „Oslobodilačka Vojska Kosova“, koja nije pod „političkom kontrolom“, ne zna se tko je odgovoran za njene postupke.

Ne zna se niti tko je u Albaniji odgovoran za naoružavanje i pripremu OVK.

(Naravno da se ne zna kada je u zemlji vladao kaos).

Ne zna se tko stoji iza cijelog plana???

Vraćajući se na početak ove misli, ne mogu se oteti dojmu da je došlo „podudaranja previše slučajnosti“.

I zadnja slučajnost vezana za Kosovo. Dva dana prije službenog početka pregovora po članku V, kriza eskalira, događaju se masakri, Srbi ostavljaju desetke leševa (uredno složenih, sa vidljivim tragovima egzekucije, misiju OESS-a vodi amerikanac koji je naravno istog trena bio na licu mjesta, slijedi odmazda OVK zarobljavanjem civila koje, naravno, američki „Rambo diplomacije“, uspješno oslobađa.). Dakle, opet scenarij iz „američkih filmova“.

No u pozadini svega ovoga priprema se nova Rezolucija Vijeća Sigurnosti UN, koja će vjerojatno pokrenuti novi kontigent mirovnih snaga (naravno NATO-a) u skladu s poglavljem VII Povelje UN.

Bojim se da u dubokoj pozadini svih ovih događaja ne stoji projekt reintegriranja “Jugoslavije“ (naravno bez Slovenije, ali, možda, sa Albanijom, kao „rješenje svih rješenja“.

Nažalost, ma koliko se činilo suludim, ovaj scenarij postaje moguć ako:

– u SRFJ uđu respektabilne međunarodne snage čiji bi mandat izvirao iz poglavlja VII Povelje UN (dakle bez suglasnosti SRJ) koje bi misiju provodile iz Makedonije i Albanije.

– u BiH Westendorp uz pomoć SFOR-a, provede svoju nedemokratsku misiju unitariziranja BiH i,
-ako u RH bude izazvana parlamentarna kriza i kriza vlasti (što će se dogoditi ako ne pobijede koalicijske snage na idućim izborima).

Stoga, po mom mišljenju, mi Hrvati u Bosni i Hercegovini bi trebali biti krajnje zabrinuti poodmaklom revizijom Daytonskog sporazuma i poduzeti žurne mjere za njeno zaustavljanje i to:

1. Izraditi i javno obznaniti „Programsku deklaraciju“ (hrvatskog naroda u BiH ) za očuvanje i zaštitu legitimnih prava i interesa hrvatskog naroda u BiH ili neki sličan dokument.

U izradi ovog dokumenta treba reafirmirati_

a) rezoluciju 1031 VS UN

b) Daytonski sporazum i njegova izvorna načela

c) Legitimno pravo hrvatskog naroda u BiH na očuvanju svojih nacionalnih interesa

2. Izvršiti raščlambu dosadašnje provedbe DS i njegovih Aneksa te precizno utvrditi koliko je i u čemu odstupljeno od izvornih načela (dokumenata).

3. Napraviti prosudbu trenutačnog stanja, kao i prosudbu stupnja ugroženosti hrvatskog nacionalnog interesa u BiH.

4. Odrediti kratkoročne i dugoročne ciljeve.

5. Izraditi Plan djelovanja za očuvanje i zaštitu hrvatskih interesa u BiH i dati smjernice za njegovu provedbu.
Mišljenja sam da je raščlamba provedbe članka V. Aneksa 1.B DS dobar povod da preuzmemo inicijativu i pokušamo proces provedbe DS vratiti izvornim načelima a međunarodnu zajednicu svojim djelovanjem prinuditi na priznanje da je jedini prihvatljivi cilj njihove nazočnosti i djelovanja u BiH stvaranje samoodrživog mira i da raspoloživim metodama (ne izlažući se izravnim udarima „međunarodne zajednice“) pokušamo preispitati:

– ovlasti Visokog predstavnika sa aspekta njihove utemeljenosti na Rezoluciji 1031 VS UN od 15. prosinca 1995.godine, i Aneksa 10. DS

– Legitimitet Vijeća za implementaciju mira sa aspekta odluka Konferencije za implementaciju mira održane u Londonu 08. i 09. prosinca 1995. godine (Londonska konferencija) (S/1995/1029), poglavito odluku o uspostavi Vijeća za implementaciju mira i njegovog Upravnog odbora.

– misiju SFOR-a u svjetlu poglavlja VII, članak 39-51 Povelje UN-a, nakon toga rezolucije 1031 VS UN-a, a tek tada Aneksa 1.A DS i Apendiksa B uz Aneks 1.A

dostaviti: uz izvješće o statusu pregovora po članku V. Aneksa 1.B DS
IV./VL.

Tipkano 1×4

brigadir Ilija Vincetić

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2019/01/14/ilija-vincetic-kako-je-zapoceo-proces-dekonstitucije-hrvatskoga-narodna-u-bih-prvi-dio/

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2019/01/16/ilija-vincetic-kako-je-zapoceo-proces-dekonstitucije-hrvatskoga-narodna-u-bihdrugi-dio-ovlasti-visokog-predstavnika-dio-pdio/

 

 

Brigadir  Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.