Studija OECD-a “Učenici, računala i učenje – stvaranje veze” dokazuje da stihijsko uvođenje računala i Interneta u škole ne dovodi do boljeg znanja učenika, naprotiv

Eksperimentalna faza reforme obrazovanja, nazvana “kurikularnom reformom”, od početka školske godine provodi se u sedamdesetak škola u Hrvatskoj. Naravno da je prerano govoriti o tome kakvi su njeni učinci, iako je iz Ministarstva znanosti i obrazovanja Vlade Republike Hrvatske jasno poručeno kako od iduće školske godine reforma ulazi u sve škole, i to u one razrede u kojima je ove godine bila u eksperimentalnoj provedbi, dakle u prve i pete razrede osnovne škole, u prirodoslovne predmete u sedmom razredu, odnosno u prve razrede srednjih škola općeobrazovnog usmjerenja.

Pri zagovaranju reforme iz Ministarstva/Vlade se opetovano čuje kako nam je potrebna škola za novo, digitalno doba, pa je važna sastavnica reforme daleko šire uvođenje informacijsko-komunikacijske tehnologije (ICT) u nastavu, što uključuje računala i pristup Internetu. Kako bi se osigurala jednakost svih učenika, svi bi učenici zahvaćeni reformom dobili računala (tablete) kao važno, ako ne i ključno učilo.

Detaljna studija o uvođenju novih informatičkih i komunikacijskih tehnologija u školstvo dostupna je od 2015.

Posve je razumljivo da nas je zanimalo kakva su iskustva drugih država s uporabom ICT-a u obrazovanju, o čemu se nije moglo ništa ili gotovo ništa pročitati ili čuti u našim medijima. Stoga smo zavirili na Internet, i tamo naišli na studiju. Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) pod nazivom; “Učenici, računala i učenje – stvaranje veze” (U izvorniku: OECD: Students, Computers and Learning – Making the Connection), objavljenu 15. rujna 2015. u sklopu programa OECD-a za međunarodno vrjednovanje učenika (Programme for International Student Assessment, PISA).

Studijom su obuhvaćene sve države članice OECD-a, kao i one pridružene, te one koje su u fazi pristupa, pa tako i Hrvatska. Radi se o istraživanju, objavljenom na 204 stranice, prvom i do sada jedinom koja na izrazito temeljit i sveobuhvatan način proučava vezu između uporabe ICT-a, dakle računala i Interneta, u školama i njihovog učinka na proces učenja, tj. obrazovanja učenika.

U uvodu te studije stoji:

• Postoje li računala u učionici? Je li to važno? “Učenici, računala i učenje – stvaranje veze” ispituje kako se pristup učenika uređajima informacijsko komunikacijske tehnologije i njihova uporaba razvijala posljednjih godina, i istražuje kako sustavi obrazovanja i škole uključuju ICT u iskustvo učenja učenika. Na temelju rezultata programa PISA 2012, ovaj izvještaj diskutira razlike u dastupnosti i uporabi ICT-a – što se u cjelosti naziva “digitalna razdjelnica” – povezane s učeničkim društveno-ekonomskim statusom, spolom, zemljopisnim položajem i školom koju pohađaju učenici. Izvještaj naglašava važnost poticanja sposobnosti učenika za navigaciju kroz digitalne tekstove. Isto tako on ispituje vezu između dostupnosti računala u školama i uporabe računala u učionici s rezultatima učenika na provjerama u sklopu programa PISA. Kao što to izvještaj jasno potvrđuje, svi učenici moraju najprije savladati osnovne vještine pismenosti i matematičke pismenosti kako bi mogli cjelovito sudjelovati u hiperpovezanim digitalnim društvima 21. stoljeća.

Među poglavljima nalazimo ova: Kako se učenička uporaba računala razvijala posljednjih godina, Uključivanje ICT-a u podučavanje i učenje, Glavni rezultati provjere programom PISA 2012. temeljene na računalima, Važnost navigacije za online čitanje: razmisli, pa tada klikni, Nejednakost u digitalnim vještima: premošćivanje razdjelnice, U kakvoj su vezi računala s uspješnosti učenika, Utjecaji digitalne tehnologije na politiku i praksu obrazovanja.

Kako je nastala studija “Učenici, računala i učenje – stvaranje veze”

U studiji se detaljno raščlanjuju veze između novih informatičkih i komunikacijskih tehnoligija i procesa obrazovanja, pri čemu se uzimaju u obzir mnogobrojni čimbenici, kao što su dostupnost računala i Interneta učenicima, kako u školi, tako i kod kuće, vrijeme koje učenici provode uz računala, kod kuće, u školi, koliko od tog vremena je posvećeno zabavi, a koliko učenju, itd. Posebice je značajno da je problemu pristupljeno na dinamički način, podatci su skupljani godinama, višekratno, što je neophodno za praćenje stanja koje se, pojavom i uporabom novih tehnologija, te njihovim uvođenjem kako u svakodnevni život ljudi tako i u proces obrazovanja, stalno mijenja.

Drugu skupinu podataka čine rezultati redovitih testiranja u sklopu programa PISA OECD-a koja se periodički provode u državama obuhvaćenim ovom studijom. Tim testovima (kako digitalnim, tako i “analognim”, dakle klasičnim) testira se znanje učenika iz čitanja, odnosno razumijevanja teksta na materinjem jeziku, matematike, te prirodnih znanosti (posljednje dvoje je ono što se često naziva STEM područjem).

Te se dvije skupine podataka zatim uspoređuju, dakle, okvirno govoreći, uspoređuje se uporaba moderne informatičko-komunikacijske tehnologije u nastavi s rezultatima obrazovnog procesa, dakle s uspješnosti učenika u savladavanju znanja i vještina, kako onih digitalnih, tako i onih, nazovimo ih, analognih. Rezultati te temeljite usporedbe obrađeni su dosljednom primjenom matematičke statistike i prikazani u mnogobrojnim tablicama i predočeni grafikonima.

Iznijet ćemo sada tek neke rezultate i zaključke ovog istraživanja.

Kvaliteta učeničkog čitanja digitalnih sadržaja nije razmjerna vremenu učenja uz računala u školi, naprotiv

Među mnogobrojnim podatcima su i brojke prema kojima je 2012. 96% 15-godišnjaka u državama OECD-a posjedovalo računalo kod kuće, ali ih je samo 72% koristilo stolno računalo, prijenosno računalo ili tablet u školi. Zanimljivo je da, primjerice, u Koreji samo 42% učenika, a u kineskom Šangaju tek 38% učenika rabi računala u školi, a upravo su ti učenici bili su u samom vrhu uspješnosti u digitalnom čitanju i matematici temeljenoj na računalima na testovima programa PISA OECD-a iz 2012. Nasuprot tome, u državama u kojima je uporaba računala pri učenju u školama uobičajenija, uspješnost učenika u digitalnom čitanju se u prosjeku smanjila između 2000. i 2012.

U studiji se na temelju takvih mjerljivih podataka zaključuje:

• Činjenice, koje se temelje na analizi podataka programa PISA govore da usprkos raširenosti informacijskih i komunikacijskih tehnologija u svakodnevnom životu, te tehnologije još nisu toliko široko uključene u formalno obrazovanje. Međutim, tamo gdje se koriste u učionicama, njihov je učinak na uspješnost učenika u najboljem slučaju dvojben. Zapravo, rezultati testiranja PISA-e ne pokazuju nikakvo mjerljivo poboljšanje uspješnosti učenika u čitanju, matematici ili prirodnim znanostima u državama koje su značajno investirale u ICT za obrazovanje.

Jedan od istaknutih zaključaka jest i onaj da se temeljne vještine neophodne u digitalnom okruženju mogu i moraju naučiti, pa tako u studiji stoji:

• Čitanje “on line” zahtijeva iste vještine kao i čitanje tiskane stranice – iz važan dodatak sposobnosti navigacije kroz i između stranica/zaslona teksta i filtriranja važnih i vjerodostojnih izvora unutar ogromnog obilja informacija. Koreja i Singapur, dvije vodeće države po uspješnosti digitalnog čitanja, a koje su i među državama čiji su učenici među najboljima u navigaciji webom, imaju odličnu širokopojasnu infrastrukturu, i 15-godišnji učenici u tim državama s lakoćom rabe računala u svakodnevnom životu. No, učenici u tim državama nisu izloženi Internetu u školi više od učenika iz drugih država OECD-a.

• To ukazuje da se mnogo vještina procjene i upravljanja zadaćama koje su ključne za online navigaciju mogu isto tako naučiti i kroz uobičajene, analogne pedagogije i metode.

Tradicionalne metode učenja neophodne su za smanjivanje procijepa između uspješnih učenika i onih neuspješnijih

Što se tiče ujednačavanja rezultata obrazovanja, odnosno smanjivanja procijepa između učenika koji su uspješniji u učenju i onih neuspješnijih, studija pokazuje da je za postizanje tog cilja, jednog od onih koji bi morali biti temeljni i ključni u svakom obrazovnom sustavu, važnije poboljšati uspješnost neuspješnijih učenika podizanjem razine njihove uspješnosti u čitanju i matematici, nego povećanjem dostupnosti informatičke i komunikacijske tehnologije takvim učenicima:

• U većini država razlike u dostupnosti računalima između učenika u povoljnijem položaju i onih u nepovoljnijem položaju su se smanjile između 2009 . i 2012. – niti u jednoj državi se procijep između njih nije povećao. No, rezultati PISA testiranja temeljenih na računalima pokazuju da kad se jednom premosti tzv. “prva digitalna razdjelnica” (pristup računalima), preostale razlike, između društveno-ekonomskih skupina, u sposobnosti uporabe ICT alata za učenje su u ogromnoj mjeri, ako ne i u potpunosti, objašnjive razlikom opaženom u tradicionalnijim akademskim sposobnostima. Dakle, kako bi se smanjile nejednakosti u mogućnosti da se učenici okoriste digitalnim alatima, države moraju najprije poboljšati ujednačenost u obrazovanju. Osiguravanjem da svako dijete dosegne osnovnu razinu uspješnosti u čitanju i matematici više će učiniti za stvaranje jednakih mogućnosti u digitalnom svijetu nego što se to može postići proširivanjem ili sužavanjem dostupnosti visokotehnološkim napravama i uslugama.

U studiji se raščlanjuju i moguće negativnosti uporabe Internata i ukazuju na to da škole moraju obrazovati djecu tako da ona postanu kritični konzumenti internetskih usluga i elektroničkih medija, naučiti ih razumno birati sadržaje na Internetu i izbjegavati online ugroze.

Ističe se i utvrđena činjenica da su učenici koji tijekom radnog tjedna provedu više od šest sati dnevno online izvan škole daleko skloniji da se žale kako se osjećaju usamljeni u školi, da zakašnjavaju u školu ili izostaju iz nje.

Izrijekom se naglašava uloga roditelja, koji “mogu pomoći djeci pri uravnoteženju uporabe ICT-a za zabavu i opuštanje s vremenom za druge rekreacijske aktivnosti koje ne uključuju zaslone, kao što su športovi, ili, što je jednako važno, san.”

Sredstva uložena u informatičku i komunikacijsku tehnologiju za obrazovanje nisu povezana s poboljšanim postignućem učenika u čitanju, matematici ili znanosti

Izvještaj OECD-a jasno naglašava da je u svijetu u kakvom živomo neophodna računalna pismenost, ali da pri tome treba biti mudar i oprezan:

• Veze između učenika, računala i učenja nisu ni jednostavne ni čvrste, i stvarni učinci koje ICT može činiti na podučavanje i učenje tek trebaju biti shvaćeni i uporabljeni. No, dok god računala i Internet nastavljaju imati središnju ulogu u našim osobnim i profesionalnim životima, učenici koji ne steknu osnovne vještine u čitanju, pisanju i snalaženju u digitalnom okruženju naći će se u poziciji da ne mogu cjelovito sudjelovati u gospodarskom, društvenom i kulturnom životu oko sebe.

• Sredstva uložena u informatičku i komunikacijsku tehnologiju za obrazovanje nisu povezana s poboljšanim postignućem učenika u čitanju, matematici ili znanosti.

• I dok rezultati PISA-e sugeriraju da ograničena uporaba računala u školi može biti bolja od nikakove, njihova je uporeba u većoj mjeri od sadašnjeg prosjeka OECD-a povezana sa značajno lošijim rezultatima učenika. IC tehnologija povezana je s boljim rezultatom učenika samo u nekim kontekstima, kad računalni softver i internetska povezanost pomažu povećati vremensko trajanje i praksu učenja.

Za bolje obrazovanje u digitalnom dobu ključna je izobrazba učitelja, a ona zahtijeva vrijeme i mnogo uloženog napora

Studija jasno naglašava ulogu učitelja i nastavnika, posebice ističući vrijeme i napore potrebne za izobrazbu učitelja za korištenje novih tehnologija u obrazovanju:

• Neophodni su vrijeme i napori učitelja kako bi oni naučili kako rabiti tehnologiju u obrazovanju, ali treba ostati čvrsto usredotočen na učenje učenika. U međuvremenu online alati mogu pomoći učiteljima i upraviteljima škola da razmjenjuju ideje i međusobno se inspiriraju, transformirajući ono što je bilo indiviualni problem u proces suradnje.

• Tehnologija može pomoći odličnom poučavanju, ali odlična tehnologija ne može zamijeniti loše poučavanje.

Izvješće/studija OECD-a “Učenici, računala i učenje – stvaranje veze” iz 2015. sveobuhvatna je analiza uvođenja i uporabe novih informatičko-komunikacijskih tehnologija u škole. Ona jasno ukazuje i na dobrobiti i na mane uporabe računala i Interneta u procesu obrazovanja djece, i njen je nedvosmislen zaključak da suvremenu tehnologiju treba uvoditi i rabiti u nastavi, ali da to treba činiti studiozno i oprezno, kako njihova uporaba ne bi stvorila suprotan učinak, odnosno dovodila do lošijeg znanja učenika.

D. Lovrić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo