Razgovor s Julienne Bušić

Premda je prevoditeljica i književnica – autorica tri romana i dobitnica nekoliko književnih nagrada – ­Julienne Bušić uglavnom se povezuje s otmicom američkog zrakoplova, koji je 1970-ih godina otela grupa hrvatskih rodoljuba tražeći da najpoznatije svjetske novine objave proglas o lošem položaju Hrvata u Jugoslaviji. Iako je kao književnica proteklih petnaest godina održala brojna predavanja u školama i na fakultetima, nedavno joj je zabranjeno predavanje u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. To je i povod ovog razgovora.

Jullienne Bušić nedavno je zabranjeno predavanje u zagrebačkoj školi / Snimio Mirko Cvjetko

Gospođo Bušić, jeste li teroristkinja, kako vas opisuju i doživljavaju lijevi mediji?

Nije baš točno da me svi lijevi tako opisuju, jer jedan je moj lijevi prijatelj prije nekoliko dana lijepo obranio viši cilj, zdrav razum, i usput mene, dok su neki na “drugoj“ strani odabrali šutnju. Ne tražim da me itko brani, mogu se sama obraniti, ali bilo je zanimljivo vidjeti tko se javio i tko nije. Inače je rasprava tko jest, a tko nije terorist, posve besmislena, jer definicije danas služe ponajviše za promicanje individualnih ili kolektivnih političkih ciljeva, bez rasvjetljavanja bitnih pitanja koja treba riješiti. A korištenje “terorizma” za promicanje političkih ciljeva kontraproduktivno je, ukoliko nema definicije koja se dosljedno primjenjuje. A takva definicija ne postoji.

Pa što onda definira terorizam?

Kako naglašava Michael Kinsley, urednik časopisa Slate, „većina terorističkih djela prilično su malih razmjera u usporedbi sa smrću i razaranjem uzrokovanima službenim postupcima nacionalnih država“, pri čemu su Hirošima i Dresden dva primjera. Može li onda “terorizam” značiti nasilna djela u svrhu političkih ciljeva kad ih ne čini neka vlada? Što je s američkim nacionalnim herojima, našim radikalnim precima u Američkoj revoluciji, koji su pljačkali, otimali i uništavali kuće svojih sugrađana odanih Britaniji? Jesu li oni bili teroristi? Može li se terorizam definirati kao odvratna djela koja su uvijek neprihvatljiva, bez obzira tko ih čini? Bivši američki predsjednik Reagan proglasio je Afrički nacionalni kongres terorističkom skupinom nedugo prije nego što je njegov vođa, Nelson Mandela, dobio Nobelovu nagradu za mir, iako je bio osuđen za više od dvjesto terorističkih djela i u 1960-ima otvoreno zagovarao nasilje. Pokojni spisatelj i kolumnist Christopher Hitchens jednom je javno izazvao Terrella Arnolda, direktora Instituta za terorizam, da smisli definiciju koja nije klišej, i Arnold je nije mogao smisliti.

Zašto nije?

Zato što, prema istraživanjima, stručnjaci koriste 109 različitih definicija terorizma. John Bartels, sudac koji je predsjedao našim suđenjem, čuo je sve svjedoke i vidio sve dokaze, i na izricanju presuda, koje je bilo otvoreno za javnost, izjavio da nas ne smatra teroristima, ali to neće promijeniti umove onih kojima su umovi zatvoreni.

Mislite da je zato njima neprihvatljiv vaš, a prihvatljiv terorizam, Mandele, Che Guevare, Tita…?

To je psihološko pitanje. Zamislite da se cijeli život držite istih političkih uvjerenja i ideologije kao pijan plota. Zapravo, identiteta koji je izgrađen oko tih uvjerenja. Potrebna je velika hrabrost da priznate kako ste živjeli u obmani.

Unatoč tomu ipak su vas iznenadili napadi zbog zabranjenog predavanja?

Naravno, jer sam u zadnjih deset, petnaest i više godina držala predavanja u nekoliko škola, veoma uspješno i bez ikakvih problema, čak i na američkom privatnom sveučilištu u Dubrovniku, na poziv dr. Lynne Montgomery, supruge bivšeg američkog veleposlanika.

Volite takva predavanja?

Da. Bilo mi je drago kad su me te škole pozvale, jer naša priča predstavlja barem jedan mali dio hrvatske povijesti. Puno sam naučila iz svojih iskustava i pogrešaka, i uvijek sam ih spremna podijeliti s drugima, pogotovo s mladima. Na kraju sam zahvalna novinarima koji su mi željeli uskratiti slobodu govora – i bivši zatvorenici imaju svoja prava! – kao da još uvijek žive u Jugoslaviji, jer su time pobudili veliko zanimanje za ovo i slična pitanja. Umjesto pred trideset studenata, kako je bilo predviđeno u toj školi pa otkazano, u srijedu 12. prosinca na poziv Udruge hercegovačkih studenata, s potporom drugih studentskih udruga u Zagrebu, održala sam predavanje pred nekoliko stotina ljudi, nakon kojeg je odigrana predstava Tko je ubio Zvonka Bušića? Imam ponude i za dalja gostovanja. A razlog otkazivanja dogovorenog predavanja još čekam od ministrice Divjak. Neću odustati.

Nećete?

Pa gdje bismo mi bili da su zatvorenici odabrali šutnju? Kakav bi to bio gubitak za društvo? A posebno za književnost! Svatko tko provede duže vrijeme u zatvoru složit će se da je to plodno tlo za kreativnost i samoispitivanje. Neka od najboljih književnih i filozofskih djela nastala su u uvjetima zatočeništva i egzila. Većina utjecajne judeo-kršćanske literature napisana je u takvim uvjetima.

Primjerice?

Biblija je prvi primjer, kao i Boethiusova Utjeha filozofije, Bunyanovo Hodočasničko postajanje i Platonovi dijalozi, posebno Kriton i Apologija, koji se bave Sokratovim suđenjem, zatvaranjem i pogubljenjem. Arthur Koestler, kojeg su fašisti zarobili tijekom Španjolskoga građanskog rata, kasnije je po svojim sjećanjima na Staljinove čistke raskrinkao totalitarističke ideje u Pomrčini u podne. Solženjicin se pisanjem razračunao sa sustavom koji ga je zatvorio na osam godina jer je Staljina nazvao „gazdom“ u svojim djelima: Jedan dan Ivana Denisoviča i Arhipelag Gulag. Popis se nastavlja: Vaclav Havel, Moć nemoćnih i Pisma Olgi, Victor Serge, Ljudi u zatvoru, Dietrich Bonhoeffer, Oscar Wilde, De Profundis, Lav Trocki i Rosa Luxemburg… Ušutkati ijednu diskriminiranu manjinu, a bivši zatvorenici su itekako to, nedopustivo je u zdravoj demokraciji.

Takva je i hrvatska demokracija?

U današnjoj bi Hrvatskoj i predavanje roba i velikog filozofa Epikteta bilo otkazano! Sokratovo također, jer je bio optužen da svojim idejama truje mlade duše i zbog toga je osuđen na smrt.

O tome ste htjeli govoriti na zabranjenom predavanju?

I o tome. Nedavno sam s jednim mladim prijateljem u Muzeju za umjetnost i obrt posjetila izložbu Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost. Bilo je veoma zanimljivo usporediti mladež u Americi i mladež u Jugoslaviji u tim godinama, jer su razlike velike.

U čemu su najveće?

U Americi smo glasno i jasno tada kritizirali vladu, establišment, a mladi u Jugoslaviji bili su politički konformisti. Čini mi se da se njihovo buntovništvo ograničilo na glazbu, modu, itd. Nije bilo aktivizma i spremnosti na žrtvu, što smo mi imali. O tome sam ponovno željela govoriti. Željela sam govoriti o slobodi govora, temelju demokracije, i kroz vlastiti primjer usporediti stanje slobode govora u bivšoj Jugoslaviji s razinom slobode u Americi. Govorila bih i o razornom utjecaju tehnologije na današnju mladež; dakle o pasivnosti, o manjku mašte, o ovisnosti o uređajima itd. Nije slučajno naslov najnovijega svjetskog bestselera Digitalna demencija.

Mislite li doista da je, kako ste nedavno napisali u Večernjem listu, „u vrijeme sveprisutne prijevare izricanje istine revolucionaran čin“, kako je napisao George Orwell?

Da! Šutnja je ubitačna. Šutnja je smrt jer kad šutimo o nepravdi, o korupciji, o licemjerju, o laži, već smo postali suučesnici. Tad više nema mjesta za ideale. Ali moramo biti izbirljivi. Trebamo odrediti prioritete i usredotočiti se na područja na kojima možemo najviše pridonijeti. I to je jedna od tema predavanja.

Kajete li se katkad zbog svega što ste učinili za Hrvatsku?

Ne, jer sam to učinila za plemeniti cilj. Ali zauvijek ću se duboko kajati zbog policajčeva izgubljenog života i ozljeda koje je naše djelo uzrokovalo, za razliku od recimo Mandele, koji je zagovarao i primjenjivao nasilje.

Je li razlog napada na vas i sloboda kojom Hrvati ne znaju raspolagati?

Kao što je veliki Dostojevski – još jedan zatvorenik – napisao u Braći Karamazov, čovjeku i ljudskom društvu nikad ništa nije bilo nesnosnije od slobode. Jedva čekaju da se oslobode tog tereta, odriču ga se prvom prilikom: „Vidiš li ovo kamenje u ovoj goloj i vreloj pustinji? Pretvori ga u kruh pa će ljudi pohrliti za tobom kao stado, zahvalno i poslušno, iako će vječito strepjeti da ćeš im ustegnuti svoju pomoć i uskratiti im kruh. Ali ti nisi htio čovjeku oduzeti slobodu i odbio si taj prijedlog, jer si ovako umovao: kakva je to sloboda ako je poslušnost kupljena kruhom?“

Je li vas razočarala hrvatska sloboda?

Hrvati veoma dugo nisu imali slobodu i čini mi se da je često previše jeftino prodaju. Ili misle da sloboda dolazi bez odgovornosti. To je moje zapažanje kao Amerikanke. U svakom slučaju, moj odgovor na napade je: „Ako netko ružno govori o tebi, ali govori istinu, popravi se. Ako laže, nasmij se tome.“ Veoma mi se sviđa taj citat, mislim da je i on Epiktetov. Nastojim ga se držati i često se smijem.

Osjećate li se strankinjom u Hrvatskoj, kao što očito žele oni koji vas napadaju?

Još jedno psihološko pitanje. U nekim glavama netko uvijek mora biti Drugi. Samo se tako te “glave” osjećaju nadmoćno, zaštićeno, normalno. Antički Grci smatrali su potrebnim vidljivo označiti “devijantne”, za kaznu, i obično su tu oznaku stavljali na lice, da je svi vide. Baš čitam zanimljivu knjigu Hiding from Humanity: Disgust, Shame, and the Law – Skrivanje od čovječanstva: zgražanje, stid i zakon, američke intelektualke i filozofkinje Marthe Nussbaum. Kritizira uloge koju stid, zgražanje i osobito zakon igraju u našim pojedinačnim i društvenim životima, i posebno u zakonodavstvu. Danas, tvrdi Nussbaumova, “nenormalni” ugrožavaju osjećaj sigurnosti u kojem “normalni” uživaju i oni koji stigmatiziranje drugih smatraju potrebnim oni su koji ne mogu preboljeti gubitak nadzora nad posvemašnjom “dobrotom” koju su imali kao djeca. Zato ga nastoje iznova steći posramljivanjem, osuđivanjem i proganjanjem drugih koji su “loši”. „Infantilni narcisizam”, tako to definira Nussbaumova.

Zanimljiva teorija.

Da, iako sam je ja pojednostavnila. Uostalom, što se dobiva sramoćenjem drugih? U odnosu na starost svemira svi ćemo brzo biti pod zemljom i naš položaj, obrazovanje, ugled, bogatstvo bit će beznačajni, pa zašto onda ne bismo pokušali razumjeti druge ljude i suosjećali s njima?

I, osjećate li se strankinjom?

Osjećam se takvom, ali jednako se osjećam i u Americi, jer već 23 godine plovim između dvije kulture i dva jezika, koji zajedno sačinjavaju cijelu mene. Uostalom, nije tako loše biti autsajder, jer to zahtijeva mnogo samoispitivanja, a samoispitivanje je uvijek dobro.

Andrija Tunjić/Vijenac/http://www.matica.hr/Hrvatsko nebo