Hrvatski se narod ubraja među najraseljenije narode svijeta, ali je Hrvatska na kraju 2018. i dalje nedovršena i apsurdna država

Mnogo je uzroka zbog kojih je Hrvatska na kraju 2018. godine nedovršena država, a nema nikakve sumnje kako je odnos prema izvandomovinstvu na vrhu liste tih uzroka.

Hrvatski narod, opće je poznata činjenica, zasigurno se ubraja među najraseljenije narode svijeta. Ne postoje pouzdani podatci o broju Hrvata izvan hrvatskoga etnografskog prostora (Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina, istočni Srijem, sjeverna Bačka, Boka kotorska), no prema nekim podatcima izvandomovinska Hrvatska broji možda i više ljudi nego domovinska. Razlozi hrvatskoga rasuća tijekom stoljeća bili su različiti. Tijekom 15. i 16. st. to su bila osmanlijskaosvajanja tijekom kojih Hrvatsku napušta trećina njezinih stanovnika, a kad se tomu dodaju odvođenja u ropstvo, dolazimo do toga da je Hrvatska u tom razdoblju demografski prepolovljena. Sljedeći veliki val iseljavanja Hrvatsku je pogodio krajem 19. st. (tada živući legendarni Matoš: Jer rodna zemlja sinu je tuđina/A Hrvatska je strancu domovina!) kad se u prekomorske zemlje trbuhom za kruhom iseljava oko pola milijuna Hrvata. Iseljavanja se nastavljaju i tijekom 20. st., što iz političkih, što iz ekonomskih razloga (teror prve Jugoslavije, Bleiburg, tzv. privremeni rad u inozemstvu od šezdesetih godina).

Tijekom komunističke Jugoslavije čitavu se emigraciju i iseljeništvo prozivalo i paušalno klevetalo kao ‘ustaško-terorističku emigraciju’. Mišljenje komunističkih vlasti o emigraciji najizravnije je izrekao i najpreciznije formulirao istaknuti komunistički dužnosnik Vladimir Bakarić. On je na 10. sjednici CK SKH, održanoj od 15. do 17. siječnja 1970. u Zagrebu, govoreći o emigraciji rekao: ‘Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju. Najveću po broju, pa kad izuzmemo staru emigraciju, imade najveću političku emigraciju iz vremena ovoga rata. I najgoru po tome što nitko nije tako surov, tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija kao naša emigracija prema Jugoslaviji’.

Dominantno protujugoslavenska orijentacija, protivljenje Jugoslaviji kao negaciji hrvatskih interesa, učinilo je hrvatsku emigraciju, uz Katoličku crkvu, jednim od najvećih neprijatelja komunističke Jugoslavije.

Emigraciji je bila namijenjena uloga ‘bankomata’

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u svom je programu za stvaranje samostalne i neovisne Republike Hrvatske kao jedan od ključnih ciljeva u gotovo svakom svojemu govoru isticao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. Na tom je programu i stvorena Republika Hrvatska. I premda je emigracija odigrala jednu od ključnih uloga u hrvatskom osamostaljenju, na političkom, diplomatskom, lobističkom, informativno-propagandnom i financijskom planunjezina se uloga u hrvatskom političkom životu i tijekom Domovinskoga rata nastojala što je moguće više suzbiti i ograničiti.

Emigraciji je bila namijenjena uloga ‘bankomata’ (sjetimo se samo Mesića i legendarnogamuvinga s čekovima), ali joj politika nije dopuštala da proporcionalno financijskom sudjelovanju participira i u političkom životu zemlje. Tuđman je imao najbolje namjere da izvandomovinstvo aktivno uključi u politički život države, no snaga kadrova naslijeđenih iz Jugoslavije, kadrova odgojenih na narativu o ‘najgoroj emigraciji’, bila je oko Tuđmana jednostavno prejaka. Dio povratnika uključio se u politiku i diplomaciju, no danas, 27 godina nakon hrvatskoga osamostaljenja, i politika i diplomacija vjerno su zrcalo hrvatske države: premrežene ex-komunističkim i ex-udbaškim kadrovima, s utjecajem povratnika svedenim na minimum.

Nakon trećejanuarskogthermidora, odnos prema izvandomovinskoj Hrvatskoj ponovno se vraća gotovo na predratne pozicije. Ukida se Ministarstvo povratka i useljeništva, a o Hrvatima izvan Hrvatske u političkim i medijskim krugovima od tada se ponovno govori (ako se uopće išta govori) na diletantski, stereotipni i nekulturan, upravo bakarićevski način. ‘Odakle dijaspori pravo da nam biraju zastupnike ako ne plaćaju porez u Hrvatskoj’. Ova i slične budalaštine godinama su se ponavljale, a i danas se ponavljaju od strane naprednih lijevih i pseudoliberalnih političkih i medijskih udarnika, a sve s ciljem medijsko-političke topničke pripreme za potpuno ukidanje prava glasa iseljenika. Naravno, pritom naprednjake ne zanima kakva rješenja imaju neke druge države s jakom iseljeničkom zajednicom. Činjenica da izvandomovinski Talijani, Portugalci ili čak Francuzi također biraju svoje zastupnike u tamošnje parlamente, ne zanima mnogo pristaše velikih EU-nijskih ideja.

Naprednjaci, duhovna i politička djeca slavnoga predšasnika Vladimira Bakarića, najgoroj bi emigraciji najradije potpuno ukinuli pravo glasa, baš što se u doba feudalizma pravo glasa uvjetovalo plaćanjem poreza. Pritom se mahom radi o ljudima koji će Sjedinjene Američke Države, uz ostale države, isticati kao uzor demokratskoga svijeta. Naravno, pritom naprednjaci ne će znati ili će prešutjeti da u 24. Amandmanu na Ustav SAD- aiz 1964. vrlo jasno stoji sljedeće: ‘Odjeljak 1. Glasačko pravo građanina SAD-a da glasuje na izborima bilo za predsjednika ili potpredsjednika, za senatora ili kongresnika, ne će biti zanijekano ili uskraćeno od strane Sjedinjenih Država, niti bilo koje (savezne) države, zbog razloga neplaćanja bilo kojega poreza.’

Uvjetovanje prava glasa plaćanjem poreza pripada nekim drugim vremenima i u potpunoj je suprotnosti s duhom hrvatskoga Ustava. A kad već govorimo o porezima, tj. o novcu, onda se rijetko ističe činjenica da bi bez doznaka iseljenika Hrvatska već odavno bankrotirala. Prema podatcima HNB-a iseljenici su prošle godine uplatili rekordnih 15,75 milijarda kuna, 2,1 milijardu eura. Usporedbe radi, strani su investitori u 2016. u RH donijeli 158 milijuna eura. Posljednjih desetak godina prema podatcima Svjetske banke doznake iz inozemstva daleko nadmašuju izravna strana ulaganja u Hrvatsku. Iznos ovih sredstava u 2016. godini činio je 4,47 BDP-a. Ako se tomu dodaju prihodi od turizma (hrvatski BDP enormno i nenormalno ovisi o turizmu), u kojemu značajno sudjeluje i izvandomovinska Hrvatska, lako je zaključiti u kakvoj bi se situaciji Hrvatska našla bez omražene emigracije.

Sve navedeno nije spriječilo bakarićofilne političke nomenklature da od 2000. broj od 12 zastupnika –koliko se do 2000. biralo u dijaspori i BiH za Hrvatski sabor – do 2010. (Kosoričina vlada) bude smanjen na tri zastupnika. Usporedbe radi, isti broj zastupnika fiksno je zajamčen srpskoj nacionalnoj manjini, što samo po sebi ne bi bio toliki problem (iako tako dolazimo do zastupnika koji dobivaju nekoliko stotina glasova, a kasnije odlučuju o opstanku vlade) kad se pritom dobrim dijelom ne bi radilo o članovima stranke čiji su istaknuti dužnosnici aktivno sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Ne jednom vidjeli smo primjere da se na izborima plaćaju autobusi izbjeglim krajiškim traktoristima kako bi mogli glasovati u Hrvatskoj. To ne smeta dežurnim dušobrižnicima koji s druge strane žustro prosvjeduju protiv glasovanja iseljenika koji ne žive u Hrvatskoj i ‘tamo ne plaćaju porez’. Posebna je to vrsta psihopatologije kad samomrzeći Hrvati preziru svoje sunarodnjake koji su aktivno pomagali Hrvatskoj u vrijeme rata, a nemaju baš nešto za reći kad se izbjegli (potencijalni) zločinci dovode kako bi utjecali na rezultate izbora u Hrvatskoj.

Strah homo balcanicusa od povratka iseljenika

Financijska, lobistička i ina pomoć hrvatskog izvandomovinstva devedesetih bila je nesebična i velika, no iseljenički predstavnici u startu su (lako je biti general poslije bitke, premda je i to za Hrvatsku upitno) učinili krivi korak što tu pomoć nisu uvjetovali proporcionalnim sudjelovanjem u vlasti i lustracijom jugoslavensko-komunističkih kadrova. Ovako je izvandomovinstvo s vremenom gotovo potpuno istisnuto iz hrvatskoga političkog života, a od strane starih-novih struktura koje se boje da bi značajniji povratak iseljenika mogao dovesti do tektonskih promjena na političkoj sceni. Naime, ne radi se tu samo o demografskom bazenu (a time i o biračkom), nego i mnogim bogatim iseljenicima čija bi ulaganja u Hrvatsku u perspektivi mogla oslabjeti ekonomske monopole bivših struktura, a promjene na ekonomskoj razini, naravno, reflektirale bi se i na političke procese. Hrvatsko izvandomovinstvo za Hrvatsku ima velike demografske, ekonomske, ali o diplomatsko-lobističke potencijale koji postaju posebno bitni u današnjemu visokoglobaliziranom svijetu.

Domaći politički primitivci, mediokritetska trčkarala, homo balcanicusi, boje se ljudi odraslih i odgojenih u demokratskom svijetu koji bi svojim znanjima (veliki broj doktora znanosti, inženjera i managera), iskustvom i kapitalom mogli Hrvatsku s vremenom pretvoriti u prosperitetnu državu. Koga, međutim, briga za državu i društvenu zajednicu, kad bi u tom slučaju njihove pozicije i sinekure mogle doći u pitanje ili bi se moglo postaviti pitanje kako mnogi u političkim i upravnim strukturama zarađuju svoju plaću. Svaki primitivac i inferiorni mediokritet boji se konkurencije, a posebno mrzi one bolje i uspješnije od sebe. I zato su jugoidni političari napravili sve da migraciju isključe iz donošenja važnih odluka, prema onoj Boljkovčevoj iz ranih devedesetih: ‘Političkoj emigraciji čast, ali ne i vlast’.

Već je rečeno da je Tuđman imao najbolje namjere uključivanja dijaspore u politički život Hrvatske, no homo jugoslavensis raspoređen po svim ministarstvima i općenito mjestima kreiranja političkih odluka, kao mediokritetsko biće svjesno vlastite inferiornosti za djelovanje u novom demokratskom sustavu (od bivšega komunista nikada pravog demokrata), učinio je sve kako bi povratnike izgurao iz sudjelovanja u donošenju važnih odluka i zadržao svoju sinekuru stečenu u vrijeme bivšega režima.

Mr. sc. Antun Babić, kao istaknuti povratnik iz Australije, prvi glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova 1991. i kasniji generalni konzul, svjedoči kako su sve inicijative koje su išle za integracijom iseljeništva u hrvatski politički život namjerno sabotirane. O pokušajima ekonomskih ulaganja u Hrvatsku bolje je ne govoriti. Dobar dio investitora iz iseljene Hrvatske bio je namjerno sabotiran (suluda birokracija i ispodstolne provizije) i prevaren, a uspjeli su tek rijetki poput obitelji Lukšić koja nije eliminirana jer je financijski ipak preteška.

Hrvatsku državudo svake pore kontaminiranu duhom prevrtljivosti, klanskoga mentaliteta, korupcije, nepotizma i kriminala, njezino drugo, izvandomovinsko plućno krilo očito ne zanima. U svijetu postoji 30-ak država s velikom iseljeničkom zajednicom koje imaju ministarstvo iseljeništva. Imaju ga čak i mnogoljudna Kina i Indija. Kina je upravo u sinergiji sa svojih 50 milijuna iseljenika napravila ekonomski iskorak i postala druga ekonomija svijeta. U Hrvatskoj takvoga ministarstva nema (što govori o ozbiljnosti odnosa prema izvandomovinstvu), a kad bi i bilo osnovano, radilo bi se o mjestu za zbrinjavanje partijskih trčkarala.

Svaka imalo ozbiljnija država, naravno, iskoristila bi potencijale hrvatskoga izvandomovinstva za prevladavanje sada već permanentne krizei postizanje ekonomskoga i demografskoga oporavka. Činjenica da se ti potencijali ne koriste, jasno ukazuje da Hrvatsku svih ovih godina vode ili potpuno nesposobni upravljački kadrovi (i)li njezini neprijatelji. Tko ne želi bolje odnose s izvandomovinskom Hrvatskom- Hrvatskoj ne želi dobro. Dva i dva su četiri, čak i u Hrvatskoj.

Problemi iseljenika

Za dobivanje hrvatskoga državljanstva u hrvatskim diplomatskim predstavništvima ponekad je potrebno i po nekoliko godina. Slično vrijedi i za dobivanje domovnice. Hrvatska je jedna od rijetkih država koje zakonom ne predviđaju dopisno i elektronsko glasovanje za parlamentarne i predsjedničke izbore. Gotovo milijun hrvatskih državljana (nakon recentnih iseljavanja) s pravom glasa koji žive izvan RH teško mogu sudjelovati na izborima. Najprije se moraju predregistrirati, a nakon toga putovati stotine i tisuće kilometara (na svoj trošak, za razliku od krajiških traktorista) kako bi sudjelovali na izborima. Iseljenici egzistencijalno ne ovise o partijama (Hrvatska, naime, nema višestranački, nego višepartijski sustav jer gotovo sve stranke funkcioniraju kao kopije nekadašnje svemoćne Partije) pa je jasno da velikim strankama, koje ovise o partijskim vojskama glasačauhljeba, ne odgovara da glasuju u većem broju.Suvišno je napominjati da je i hrvatski školsko-obrazovni sustav gotovo potpuno lišen sadržaja o hrvatskom iseljeništvu, pa učenici tako ne mogu doznati, primjera radi, činjenicu da porijeklom Hrvati drže sam vrh čileanske književnosti. Prof. dr. sc. Ante Čuvalo, bivši profesor povijesti u SAD-u, prošle je godine objavio knjigu Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), u kojoj govori o istaknutim Hrvatima koji žive izvan zemalja koje smatramo hrvatskim maticama.

U situaciji dok država ne čini ono što bi trebala glede integracije domovinske i iseljene Hrvatske(neovisno o postojanju Državnoga ureda za Hrvate izvan RH) – a što je posebno bitno danas kad svjedočimo formiranju novoga naraštaja ekonomskih migranata koji bi mogli postati nepovratno izgubljeni za našu državu i gospodarstvo ako se nastavi dosadašnja politika – individualne inicijative (kao što je objavljivanje Čuvalove knjige) očito postaju jedina alternativa.

Treba u tome kontekstu spomenuti i inicijativu ‘Cronnect.me’ mladoga poduzetnika Ante Lučića, u okviru koje se nastoji sustavno i strateški povezati hrvatske start-up tvrtke s investitorima iz dijaspore, kao i prijedlog Udruge Obnova na čelu s predsjednikom Markom Paradžikom, iznesen na 3. Hrvatskom iseljeničkom kongresu ove godine, o povezivanju mladih iz domovine i iseljeništva.

U visoko globaliziranom, informatičkom i digitalnom svijetu, postoje brojni načini kako se iseljenike, pa i one koji se ne namjeravaju vratiti u zemlju svojih predaka, može aktivno uključiti o politički, gospodarski, znanstveni i kulturni život svoje domovine. Hrvatsko izvandomovinstvo, a posebno ono koje je aktivno pomagalo Hrvatskoj u vrijeme Domovinskoga rata (i koje je primjeru svjetskim okvirima rijetko viđenoga nesebičnoga i nekalkulantskog domoljublja) predstavlja najvažnijega (potencijalnog) partnera Republike Hrvatske u ostvarivanju njezinih političkih i gospodarskih ciljeva.

Usudio bih se reći da jedino aktivno uključivanje iseljene Hrvatske u hrvatski politički i gospodarski život može Hrvatsku izvući iz blata u kojemu se trenutačno nalazi. Jedino sinergija domovinske i iseljene Hrvatske može od Hrvatske napraviti prosperitetnu državu. Ako u sljedećim godinama Hrvatska nastavi okretati leđa svojim iseljenicima, njezina budućnost bit će već viđena prošlost balkanske krčme. Bez pružanja ruke izvandomovinstvu – Hrvatska na kraju 2018. godine jednostavno ne može naprijed.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo