ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA
Vrijeme:7 min, 21 sec
Evanđeoski tekst o susretu Elizabete i Marije čita se i o blagdanu Pohoda Blažene Djevice Marije, na kraju svibanjskih pobožnosti, ali tada se ovom tekstu (Lk 1,39-46) dodaje i tekst Marijinog Veliča (Lk 1,39-57).
Uvod u pokajnički čin
Sama pomisao da stoji pred Bogom u vjerniku budi snažan osjećaj nedostatnosti, jer osjeća svoju bijedu i nemoć uspoređujući je s Božjom svemoći i dobrotom. Snaga Duha u vjerniku u prisutnosti živoga Boga budi kajanje zbog učinjenih grijeha i propuštenih prilika za iskazivanjem ljubavi. Dok se kaje zbog uzaludnih misli, riječi kojima je povrijedio bližnjega i zatajio Boga, djela učinjenih iz sebičnih interesa i propuštenih mogućnosti zbog svoje lijenosti, vjernik osjeća snagu Duha koja u njemu prebiva. Duh Sveti dopunja što nedostaje ljudskoj nemoći, daruje oslobađajuću snagu oproštenja i premošćuje udaljenost grešnika od Boga. Sve je to plod milosrđa Božjega. Zato, milosrđe je više od sućuti i oproštenja grijeha, to je istovremeno i ljubavno osluškivanje potreba drugih i pružanje utjehe nesretnima kojima treba pomoć. Milosrđe obiluje u svemu, ali u pravilu, mora mu prethoditi kajanje jer kajući se pripravljamo put milosrdnoj Ljubavi koja nas oslobađa i uvodi u zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga.
Razlozi izostavljanja u ovonedjeljnom čitanju Marijina odgovora Elizabeti mogu biti različiti, ali nisu niti toliko bitni. Možda je mogući odgovor da je priređivač čitanja htio u središte našega razmišljanja staviti ženu, o kojoj manje razmišljamo, a bez koje bi govor o Isusovu djetinjstvu i kasniji odnos Isusa s Ivanom Krstiteljem bio nepotpun. Svi evanđeoski likovi, pa i svetački izvan biblijskih tekstova, služe, s jedne strane, kako bismo upoznali Božji pohod narodu u jednom povijesnom trenutku, a, s druge strane, u tim likovima prepoznajemo specifičan oblik svetosti i iščitavamo koje odlike možemo primijeniti u svom duhovnom životu.
Besprijekorna žena
Elizabetin lik u Evanđelju prikazan je kao uzoran lik koji je predstavlja kao ženu svećenika Zaharije. Kao žena svećenika, prema Levitskom zakonu (usp. Lev 21,1a.7) morala je biti uzorna jer svećenicima se nije bilo dopušteno ženiti nečasnim ženama, s obzirom da bi kao takve uprljale muževljevu službu. Njih dvoje „živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim“ (Lk 1,7). Dostignut ideal vjerničkog života upravo je živjeti besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim, ispunjavati ono što traže vjerski propisi služenja. Besprijekorno služenje je samo služenje iz ljubavi učinjeno Bogu na slavu. I to služenje uvijek je kušano trpljenjem.
Kod Elizabete i Zaharije to trpljenje bilo je i u činjenici da nisu imali djece i već su ostarjeli. Ali, „Bogu ništa nije nemoguće“(Lk 1,37) rekao je anđeo Mariji, pa i to da starica rodi. Sve da bi Bog pripravio za ispunjenje svoga plana spasenja. I, to je ono što vjeru lomi ili je učvršćuje. Vjera da je Bogu sve moguće unatoč zakonima ljudske logike. Za razliku od Zaharije, koji ljudskom logikom ulazi u dijalog s Bogom kako starac i starica mogu donijeti novi život, Elizabeta zahvaljuje za primljenu milost „Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima“ (Lk 1,25). U starom Izraelu neplodnost se smatrala sramotom pa čak i kaznom. Bog čini i daje kada se njemu sviđa, odnosno kada ljudske snage izgube moć tada snagom vjere Bog djeluje i govori i čini da bude ono što je naumio.
Elizabeta nas uči biti zahvalan Bogu i biti strpljiv čekajući da Bog sam izvede velika djela u našem životu kad On hoće, a ne kada mi mislimo da je najbolje vrijeme. Ispunjenje naših želja i uslišanje molitava nisu prema zakonu ljudskih mjerila, nego prema savršenom planu Boga čiji zahvat u naš život, ma kako mali i neznatan bio mijenja svijet, jer mijenja nas. Uslišana Zaharijina molitva dolazi u vrijeme kada ljudsko tijelo više ne stvara život.
Skroviti život vjere
Elizabetin primjer pokazuje kako Božji zahvat u ljudski život biva sakriven pred očima svijeta i kako se čuva to jedinstveno i teško iskazivo iskustvo Božjeg interventa. „Krila se pet mjeseci govoreći: ‘Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima’“ (Lk 1,24-25). Mnogo je onih kojima se varljive želje i umišljene sanje učine stvarnim i plodovima duha, pa žure razglasiti na sve moguće načine to što im se učinilo kao da se stvarno dogodilo. Kako su uvjerili sebe tako uvjeravaju druge u snagu duha. Pravi pohod Duha kod osobe stvara zbunjenost i traži vrijeme koje utemeljuje sigurnost da je to što se dogodilo uistinu Božje djelo. Takvi kriju tu tajnu Božje prisutnosti u sebi dok god mogu, jer osjećaju da govor o toj tajni umanjuje snagu doživljaja Boga i radost zbog susreta. I otkrivaju ih samo onima koji će razumjeti njihov sveukupan doživljaj, od zbunjenosti do sigurnosti. A to su osobe koje život ravnaju po djelovanju Duha.
Marija i Elizabeta
Mariji je anđeo Gabrijel kao dokaz Božje svemoći istaknuo upravo da je Elizabeta, u poodmakloj dobi začela sina: „A, evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec“ (Lk 1,36). I Marija trudna, u blagoslovljenom stanju, kako naš narod naziva vrijeme trudnoće, odlazi na daleki put iz Galileje u Judejsko gorje posjetiti Elizabetu. Obje žene znaju za tajnu svoga poziva i susreću se kao vjernice, od Boga pozvane, i jedna drugoj priopćava iskustvo svoje vjere. U susretu osoba vođenih Duhom Svetim otkrivaju se tajne spoznatljive samo Duhu. Elizabeta, radosna jer k njoj dolazi majka njezina Gospodina izriče riječi koje će se ponavljati do svršetka svijeta: „Blagoslovljena ti nad sve žene, blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ Marija prvi put sluša taj pozdrav. Boga i njegove svete prepoznaju samo suradnici Duha, drugima to nije dano. Susret duhovnih je prepoznavanje sličnih u načinu razmišljanja i prosuđivanja duhovnim sredstvima. Marija je „milosti puna“ (Lk 1,28), a Elizabeta „napuni se Duha Svetoga“ i njihov susret je izricanje pohvale Bogu koji je zahvatio u njihov život i djeluje na cijelo njihovo biće, ali i na čedo koje prepoznaje svoga Gospodina i u majčinoj utrobi.
Duhovni blagoslivljaju i bivaju blagoslovljeni. A blagoslov je jedna od tajni vjere u kojoj se, možda najjasnije, očituje paradoks vjere, istovremeno radost i trpljenje. Malo je ljudi kod kojih se paradoks blagoslova tako jasno ocrtava kao paradoks blagoslova u Marijinu životu. Mariji je blagoslovljena i izabrana biti Majkom Sina Božjega. I zbog toga je njezino srce moralo biti ispunjeno čuđenjem i radošću. Veliki i čudesan privilegij – biti Majka sina svoga. Izabranje u sebi istovremeno nosi krunu radosti i križ boli. Istina je da Bog ne bira osobe za lagane i sebične radosti nego za zadaće koje će poduzeti da um, srce i tijelo ispune ono što Bog od njih želi. Bog bira ljude da po njima svijetu pokaže svoju ljubav. A ljubav nikada ne može biti lijena i sačuvana samo za sebe ili uski krug istomišljenika, nego teži svome ispunjenju.
Otvorenost Duhu
Život u Duhu i život po Duhu svijet i sve događaje prosuđuje i tumači porukom neba zemlji i svijet pretvara u kraljevstvo Boga i čovjeka, Isusa Krista. Marija je puna Duha Svetoga, a isti Duh nadahnuo je i Elizabetu. Ispunjenje zadatka ljubavi je živjeti u prisutnosti same Ljubavi i to iskustvo dijeliti svima koje susrećemo. Zato kršćansko načelo nije „nikome neću nanijeti nepravde, ali ni s kim ne želim imati posla“. Tko se vodi takvim načelom, ne može shvatiti poklik radosti koji ispunja izvješće o susretu Marije i Elizabete. Biti otvoren ljudima i susretati ih u snazi Duha vjernika oslobađa od straha, jer nikada nije sam. Ne samo da je Bog uvijek uz njega, nego mu Bog u pomoć šalje čovjeka koji ga razumije. Bog svojih prijatelja ne ostavlja bez potpore prijatelja, čineći ih da budu više od prijatelja, da budu braća i sestre u vjeri i Duhu. Marija je odmah čim je „osjenjena Duhom Svetim pohitila u Gorje“. Duh ne trpi odgode. On hiti k Gorju u kome će naučiti što to znači živjeti „radujući se s radosnima i plačući sa zaplakanima“ (Rim 12,15).
Od Elizabete nam je učiti kako besprijekoran život po Božjim zapovijedima plod donosi u svoje vrijeme. I kako nas otvorenost duha čini sposobnim prepoznati kada nam Bog dolazi u susret. Prepoznati ga u liku Njegove Majke koja ga nosi, u liku kruha i vina i u liku onih koji trpe. Oni najmanji s kojima će se poistovjetiti Sin Božji kada bude položen u jaslice. Njega neka dočekaju svi i uče susresti se s njime u susretu s bližnjima.
I ne samo majke nego i očevi koji svojoj djeci trebaju biti prvi učitelji ljubavi. U nekim krajevima Bosne i Hercegovine danas je dan očeva – Očići želim im sretan njihov dan. A svima za koji dan neka je čestiti Božić i sveto Isusovo porođenje.
Zvonko Martić
KT/nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo
