ZORICA VUKOVIĆ: LJUBLJENI UČENIK

„Poslan bi anđel Gabriel
od Boga u grad Nazaret
k jednoj poniznoj Djevici,
i k pravoj Božjoj službenici…

…Sina ćeš ti poroditi,
Isus će se nazivati,
a plod tvoj bit će Božji Sin
i pravi Bog i Gospodin.“

Posljednjih dana godine, katolici se pripremaju proslaviti veliki događaj: spomen na dolazak samoga Boga, kao malenoga djeteta, na zemlju kako bi čovjeku svojom žrtvom otvorio vrata Raja. Teško shvatljiva ljubav. Ipak, provedena. Došao u krilu Bezgrješne, bio prognan, da bi se vratio u roditeljski zavičaj Nazaret, a onda navješćivao  Kraljevstvo Božje, okupio apostole, podnio žrtvu, uskrsnuo, uzišao na nebesa.

Učenici nastaviše širiti radosnu vijest, unatoč progonima i patnjama. Prvi koji je podnio mučeničku smrt bio je sveti Stjepan čiji blagdan slavimo odmah nakon Božića:  „Po njemu slijedi sv. Stjepan…“, pjeva puk hrvatski. A iza blagdana sv. Stjepana  proslavlja se blagdan sv. Ivana Evanđelista, najmlađeg Isusova učenika, jednog od dvanaest apostola.

Ivan je čuo Ivana Krstitelja kad je  rekao za Isusa: „Evo Jaganjca Božjega!“  Bio je tada s Andrijom, bratom Šimunovim. Nikada nije zaboravio taj susret. U svom evanđelju zapisao je čak i vrijeme susreta s Isusom: „Bila je otprilike deseta ura,“ odnosno četiri sata poslijepodne. Ništa nije rekao što su onoga dana razgovarali s Učiteljem, ali  znamo da ga od tada nikada nije napustio.

Ivan (rođen oko 15  ̶ te godine) je imao brata Jakova koji je isto postao Isusov učenik. Bili su sinovi Zebedeja i majke Salome. Ribari s Galilejskog mora. Ponekad su braća bila nestrpljiva. U Samariji su htjeli da oganj s neba spali selo u kojemu ih nisu primili.  Željeli su i prva mjesta u Isusovu kraljevstvu: jedan zdesna, a drugi slijeva! Zato ih Isus naziva Boanerges ̶ Sinovi groma!  Ovim epitetom Isus ujedno naglašava snagu njihova djelovanja bez straha od progona. Posebno je to izraženo kod sv. Ivana koji je u svojim spisima doista grmljavina u objavi najuzvišenijih misterija Kristova božanstva. Kad ih Isus pita mogu li piti kalež koji on pije, odgovaraju: „Možemo!“ Piti kalež,  prema Starom zavjetu, znači iskusiti gorčinu, patnju, bol…

S bratom Jakovom i Šimunom Petrom, Ivan je svjedok mnogim događajima doživljenim s Isusom: bio je svjedok prvom Isusovom čudu u Kani galilejskoj, svjedočio je uskrsnuću Jairove kćeri i susretu Isusa i Samarijanke na zdencu,  bio je prisutan Isusovu preobraženju na Gori.

S Petrom je pripremao Posljednju večeru, pashalnog jaganjca od godine dana kojemu ni jedna kost nije slomljena. Opisuje kako im je Isus oprao noge prije Večere da im pokaže kako i oni tako trebaju činiti jedan drugome.  Na Večeri njegovo mjesto je uz Krista gdje mu je povjereno: „Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati.“ (Mt 26:23) Bio je svjedok agonije u Getsemanskom vrtu. Uvodi Petra u dvorište velikog svećenika kad su sudili Isusu.

Jedini je učenik koji je stajao podno Križa na Golgoti s Blaženom Majkom Marijom. Trčao je s Petrom do praznog groba. Iako je bio brži, prepustio je prvenstvo Petru pri ulasku u praznu grobnicu. Prepoznao je Uskrsloga Gospodina na Galilejskom jezeru kad je Isus ostavio Petru u naslijeđe Crkvu: „Pasi ovce moje. Pasi jaganjce moje. Pasi ovce moje!“

Nakon silaska Duha Svetoga, sudjelovao je s Blaženom Djevicom i svetim Petrom u vođenju mlade Crkve. Za vrijeme prvog Apostolskog sabora u Jeruzalemu, oko 50-e godine, ubrojen je među stupove prvotne Crkve.

Njemu Isus s Križa povjerava svoju majku: „Sine, evo ti majke.“ Bila je to nagrada za Ivanovu postojanost i gorljivost u službi s  ljubavlju za božanskog Učitelja.

Majci Mariji predaje Ivana: „Majko, evo ti sina.“  „I od toga časa uze je učenik sebi.“

Kad se sv. Pavao obratio, otišao je u Jeruzalem gdje dobiva izvorna svjedočanstva o Isusu od Petra i Ivana. Tri godine kasnije,  u Jeruzalemu nalazi samo Petra i Jakova Alfejeva, dok je Ivan bio odsutan jer je vodio brigu za mladu Crkvu u Maloj Aziji. Predaja, koju je prenio sv. Jeronim,  kazuje da je tamo osnovao sedam crkava: u Efezu, Smirni, Filadelfiji, Pergamu, Tijatiri, Sardu i Laodiceji kojima u „Otkrivenju“ piše da čuvaju vjeru, hvali njihova nastojanja, ali i upozorava na nepravilnosti.

Ivan je u Maloj Aziji živio u Efezu. Tamo je bila i Majka Isusova. Ovu činjenicu je po svom viđenju prenijela blažena Ana Katarina Emmerick  (1774. ̶  1824.) u knjizi „Život Majke Božje“. Godine 1881. francuski svećenik Abbé Goyet pročitao je knjigu ove stigmatizirane njemačke redovnice. Otputovao je  u Tursku provjeriti istinitost vidjelice. Obratio se katoličkom nadbiskupu Smirne  (Izmir) i molio ga da mu preporuči pouzdanog vodiča. Biskup mu je našao vodiča i Goyet je krenuo u potragu.

Ubrzo je javio nadbiskupu: „Našao sam kuću. Ona postoji.“ Nažalost, nitko nije bio zainteresiran za otkriće.

Deset godina kasnije u Izmir je došla poglavarica redovnica Kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskog, bolničarka francuske ratne mornarice, Marija de Mandat -Grancey. Jedne večeri sestra je zamolila svećenika iz Reda sv. Vinka Paulskog, koji se nalazio u posjetu zajednici, da odabere tekst za duhovno čitanje tijekom večere. Svećenik je pročitao  odlomak iz „Života Presvete Djevice“ u kojem se opisuje kuća Djevice Marije u Efezu. Zaključili su: „Efez nije daleko. Svakako bi bilo vrijedno otići tamo pogledati.“ I pošli su 27. 7. 1891.: otac Eugen Poulin, lazarist, dužnosnik upravitelja Francuskog kolegija Presvetog Srca u Smirni, svećenik Henrik Young i njihova dva prijatelja arheologa.

Vrativši se u Izmir, obavijestili su nadbiskupa i časne sestre o pronađenoj Marijinoj kući na brdu kraj Efeza gdje su 23. kolovoza 1891. prikazali sv. misu nakon mnogo stoljeća.

U knjizi Katarine Emmerick  piše: „Blažena Djevica Marija je u svojoj kući kod Efeza živjela sama s jednom mlađom osobom, svojom sluškinjom, koja je donosila ono malo što trebahu za hranu. Življahu uistinu tiho i u dubokom miru. U kući nije bilo nikakva muškarca. Katkad bi ih pohodio neki apostol ili učenik na proputovanju.

Najčešće je k Djevici Mariji dolazio apostol Ivan, koji ni u Jeruzalemu, niti ovdje kod Efeza nije bio neprekidno u Marijinoj blizini. Povremeno je putovao. Nosio je drugu vrstu odjeću nego u Isusovo vrijeme. Njegova haljina bijaše veoma duga i naborana, od sivo-bjelkaste tanke lanene tkanine. Bio je vitak i pokretan. Lice mu bijaše dugo, usko i otmjeno. Nije pokrivao glavu. Imao je dugu plavu kosu, s razdjeljkom, koju je zagladio iza uha. Svojom nježnom pojavom ostavljao je djevičanski dojam.“

Katarina Emmerich kaže:  „48 godina nakon Kristova rođenja jest godina smrti Blažene Djevice… trinaest godina i dva mjeseca nakon Kristova Uzašašća umrla je Blažena Djevica.“ Umrla je u prisutnosti nekih učenika i apostola, među njima Ivana i Petra koji je služio sv. misu.  Njeno tijelo položeno je u obližnju špilju.

Apostol Toma s učenikom Jonatanom došao je odmah nakon sahrane i htio je vidjeti Marijino posljednje počivalište. Ivan ga je odveo do špilje, ali je uskliknuo: „Dođite i divite se, Marija više nije ovdje!“

„Ivan uze mrtvačka platna Blažene Djevice s velikim poštovanjem iz lijesa, preklopi ih i uredno smota pa ih uze k sebi,“ piše Katarina.

Sv. Ivan je došao u Jeruzalem 62. godine na susret s ostalim apostolima koji su tada živjeli, kako bi izabrali biskupa nakon što je Herod ubio Jakova mlađeg, Alfejeva.

Ranokršćanski pisac Tertulijan (160.-220.) piše da je Ivan, vodstvom Duha Svetoga,  postavio biskupe u mlade crkve koje je on osnovao, ali i one koje su utemeljili sveti Petar i Pavao.

Za vrijeme vladavine cara Domicijana ((Titus Flavius Domitianus, 51.-96.), nastupio je drugi  progon kršćana. I Ivan je bio podvrgnut mučenju u vrelom ulju. No preživio je, pa ga je Domicijan poslao u progonstvo u rudnike na otoku Patmosu 95.-te godine.

Na otoku Patmosu Ivan je imao nebeske vizije o kojima je pisao u „Otkrivenju“ (Apokalipsi), zadnjoj knjizi Svetoga pisma.

Na Patmosu nije boravio dugo jer je  zli car Domicijan bio ubijen 18. 9. 96. u Rimu. Naslijedio ga je Nerva, prvi od pet dobrih careva, koji je vladao od 96.-98. godine. Ivan je bio oslobođen. Umro je prirodnom smrću u dubokoj starosti, negdje oko stote godine, u Efezu za vrijeme vladavine cara Trajana (vladao od 98 .-117. godine). Euzebije navodi da je to bilo treće godine Trajanova vladanja, dakle oko 101. godine. Tako je Ivan bio i ‘zadnji apostol’ od dvanaestorice.

Sveti Ivan je napisao četvrto evanđelje negdje između devedesete i stote godine. Njegovo se evanđelje razlikuje od tri sinoptička (usporedna) evanđelja Mateja, Marka i Luke koja kronološki opisuju Isusov život i koja su sastavljena od pojedinačnih odlomaka. Ivanovo evanđelje je zatvorena cjelina gdje su glavni sadržaji Isusovi govori koji su usmjereni na život vječni. Objašnjenje daje Klement Aleksandrijski (početak trećeg stoljeća): „(Od evanđelista) posljednji je Ivan. Vidjevši da su ostala trojica osvijetlila ljudsku stranu Isusova života…on je sastavio duhovno evanđelje.“

„U njemu nalazimo dubinsko promatranje središnjih događaja povijesti spasenja. On želi istaknuti istovjetnost Isusa povijesnoga i Krista u Crkvi  prisutnoga,“ kaže bibličar o. Cullmann.

Ivano evanđelje počinje Proslovom:

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.“ (Iv: 1,1-4)

Origen piše početkom trećeg stoljeća: „Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Evanđelje Ivanovo.“

U evanđelju, Ivan često spominje učenika kojega je Isus ljubio. Kako su Petar, Jakov stariji (Ivanov brat) i Ivan, Isusovi bliski učenici, sveti su se oci,  tijekom povijesti, usaglasili da je to Ivan koji je bio najmlađi i nije bio oženjen. On je svu ljubav i svoj život od mladosti poklonio svome Učitelju. Često je naglašavao Isusovu ostavštinu: „Ljubite jedni druge.“ „Jer onaj koji ne ljubi brata svog koga vidi, kako može ljubiti Boga kojeg ne vidi?“

Ta ljubav je istaknuta i u tri Ivanove poslanice. One kojima piše naziva ‘djeco’ ili čak ‘dječice’, te ‘ljubljeni’.

„Ljubljeni,

ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga

i svaki koji ljubi,

od Boga je rođen i poznaje Boga.“ (1. Iv: 4,7)

Prilikom boravka na Patmosu, Ivan je „u duhu u dan Gospodnji“ imao viđenje. Opisuje to u „Otkrivenju“ (grčki Apokalypsis) krajem prvoga stoljeća. U djelu se miješaju proročka i apokaliptična književna vrsta. Zato se u „Otkrivenju“  stalno mijenja sadržaj: prošlost se rasvjetljuje sadašnjošću, a sadašnjost je put za budućnost.

Također je izražena i simbolika brojeva. Objašnjenje daje fra Bonaventura Duda. Tako npr. 144 000 spašenih predstavlja vrhunac savršenstva; 12 plemena Izraelovih, 12 apostola i broj 1 000 koji predstavlja neizmjernost; množenjem daju: 12 12 1000 = 144 000. Za razliku od toga, broj 666 označava potpunu bespomoćnost „druge zvijeri“ budući je broj 6 dvostruko nesavršen broj, 7-1 = 6, kao i polovica od 12; ½ 12 = 6.

U „Otkrivenju“  je opisana duhovna bitka između Sotoninog kraljevstva koje je predstavljeno kao Babilon i Kristova kraljevstva koje nastupa kao sveti grad Jeruzalem.  Unatoč patnjama i žrtvi Jaganjca i njegovih vjernih, „Otkrivenje“ završava s nadom: „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad! Vani pak ostaju psi i vračari, bludnice, ubojice i idolopoklonici i tko god ljubi i čini laž.“ (Otk: 22:13-15)

Po ovom djelu snimljen je i fenomenalni film „El Apocalipsis“ s Richardom Harrisom u naslovnoj ulozi. Scenama viđenja u samom filmu pripomogli su i neki svećenici svojim savjetom.

Kršćanska umjetnost prikazuje sv. Ivana Evanđelista s dugom svijetlom kosom, bez brade i dječačkog izgleda, što  simbolizira njegovu čistoću i dobru narav. Ivanov simbol je orao koji predstavlja ‘visine koje on dosiže u prvom poglavlju svog evanđelja’. Orao simbolizira milost, snagu, izvanredan vid, mogućnost bijega od neprijatelja…

Prikazuje ga se i kako drži pero, kalež ili palmu. Izabran je za zaštitnika književnika, knjižničara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva …

Zaštitnik je i Male Azije i mnogih župa diljem svijeta.

U raznim varijantama, Ivan je u Hrvatskoj jedno od najpopularnijih imena.  

Neka po zagovoru Isusovog najboljeg prijatelja, sve Ivanove imenjake, blagoslovi milostivi Bog.

A sve ostale neka zaobiđe prekomjerna ljubav prema užicima, vlastitim probitcima, prema ispraznostima jer to gasi  ljubav.

No ‘putujući’ kroz godinu s Isusom, možemo i ove godine, uoči obilježavanja Božića i njegova dolaska među nas, uskliknuti kao što su činili prvi učenici prema „Otkrivenju“: „Maranatha!“

Da!

„Dođi Gospodine Isuse!

Milost Gospodina Isusa sa svima!“ (Otk: 22,21)

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo