Dr. sc. Ante Birin Hrvatski institut za povijest: Očitovanje o prijedlogu kurikula za nastavni predmet Povijesti za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj

Dr. sc. Ante Birin, Hrvatski institut za povijest

Očitovanje o prijedlogu kurikula za nastavni predmet Povijesti

za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj

Unatoč (pre)brojnim kritikama koje su od strane akademske zajednice upućene na račun predloženog kurikula nastavnog predmeta Povijest, od samog početka javne rasprave do zaključno negativne recenzije Povjerenstva za recenziju predmetnog kurikula Povijesti koju je, u svojstvu predsjednika Povjerenstva, potpisao uvaženi akademik Tomislav Raukar sa žalošću moram konstatirati kako Stručna radna skupina (SRS) za izradu prijedloga kurikuluma nastavnog predmeta Povijest, očito uz potporu resornog Ministarstva znanosti i obrazovanja, u velikoj mjeri nije uvažila iznesene kritike pri čemu su učinjene promjene bile uglavnom ‘kozmetičke prirode’. Nasuprot mišljenju dijela sudionika ovog e-Savjetovanja, koji smatraju kako „ovim prijedlogom kurikuluma hrvatski učenici i nastavnici konačno imaju prilike sudjelovati u suvremenom načinu poučavanja povijesti“ i kako „tematski pristup nastavnicima daje veću fleksibilnost i visoki stupanj autonomije, čime se omogućuje fokusiranost na stjecanje konceptualnih znanja i ostvarivanje predviđenih ishoda“ mišljenja sam kako škola nije dućan iz kojeg će svatko uzeti ono što mu se sviđa, dok će na polici ostaviti ono što mu nije zanimljivo i privlačno.

Škola nije mjesto na kojemu će se učenici (primarno) zabavljati (što dakako ne znači da se nastava ne može odvijati na privlačan način) nego (primarno) učiti, a samo učenje jest proces koji zahtijeva pažnju, rad i trud. Umjesto nuđenja okvirnih natuknica obogaćenih hrpom tablica s odgojno-obrazovnim ishodima, čji se sadržaj u znatnoj mjeri ponavlja, nastava svakog predmeta, pa tako i Povijesti, trebala bi imati jasno definiran nastavni plan i program za osnovne i srednje škole. Umjesto traženja uzora u australskim, novozelandskim i kanadskim obrazovnim sustavima bilo bi bolje da smo se držali nama bližih primjera i uzor potražili u rješenjima kakva, na primjer, nude pojedine njemačke savezne pokrajine (http://www.bildungsplaene-bw.de/,Lde/LS/BP2016BW/ALLG/SEK1/G).

Davanje „visokog stupnja autonomije“ glede sadržaja nastave povijesti (što se s obzirom na predloženi kurikul prije svega odnosi na srednje škole) otvara svojevrsnu Pandorinu kutiju, koja pak otvara mogućnost „zaobilaženja“ određenih povijesnih tema i njihovu neravnomjernu obradu te postavljanje pitanja načina provođenja državne mature. Osim toga, smatram kako ovo „bastardno“ rješenje kojim se u nastavi povijesti kombinira kronološki pristup (u osnovnoj školi) i tematski pristup (u srednjoj školi) niti u metodičkom niti u stručnom pogledu nije nimalo sretno rješenje i bilo bi i više nego zanimljivo dobiti odgovor na pitanje postoji li igdje u Europi sličan primjer da se u osnovnom i srednjem školstvu kombiniraju dva sasvim različita pristupa nastavi Povijesti

Smatrajući kako preciznije određivanje nastavnih sadržaja – kako je to zaključilo i Povjerenstvo za recenziju predmetnog kurikula Povijesti HAZU – predstavlja jedan od ključnih nedostataka ovog kurikula, ovom prigodom želim skrenuti pozornost upravo na pitanje sadržaja i to osobito kada je riječ o predloženim popisima tema za srednje škole koje su oblikovane krajnje nestručno pri čemu su pojedina povijesna razdoblja (osobito kada je riječ o nacionalnoj povijesti) „izbrisana“ iz nastave Povijesti, dok se istovremeno pojedine teme sadržajno preklapaju otvarajući pitanje opravdanosti njihova oblikovanja. U vezi s time navodim slijedeće primjere:

• Predloženim kurikulom prapovijest je doslovce izbačena iz srednjih škola s obzirom da nema niti jedne teme posvećene tome povijesnom razdoblju. S tim u vezi postavlja se ne samo pitanje opravdanosti tog „izbacivanja“ – kada imamo u vidu našu bogatu prapovijesnu baštinu – nego i pitanje prema kojim kriterijima učenici 5. razreda osnovnih škola uče o životu ljudi u prapovijesti, dok učenici 1. razreda gimnazija (koji bi istu temu mogli daleko lakše razumjeti i shvatiti temeljem stečenog znanja) o istoj temi ne uče ništa?

• Isto pitanje moglo bi se postaviti i za „izbrisano“ razdoblje od sedam stotina godina nacionalne povijesti. Naime, predloženim popisom tema za srednju školu predviđena je tek obrada ranosrednjovjekovnoga razdoblja hrvatske povijesti (Vladari i vrela hrvatskog ranog srednjovjekovlja), dok je razdoblje od početka 12. st. do kraja 18. st. de facto „izbrisano“ iz nastave Povijesti. Obrađivanje pojedinih segmenata toga razdoblja kroz teme: Monarhije u srednjem i ranom novom vijeku (A1.6), Aristokratske republike: Venecija i Dubrovnik (A1.7), Zakonodavstvo i utjecaj pravnih sustava na vlast i društvo (A1.8) nikako ne može biti nadomjestak za cjelovitu i kvalitetnu razradu nacionalne povijesti tog razdoblja niti, u konačnici, može zadovoljiti kriterij da se u predviđenoj stanici nastave Povijesti najmanje 50 % nastavnih sati posvećuje obradi tema iz hrvatske povijesti.

• Iako bi se sličnih primjera dalo izdvojiti još, ovom prigodom moram spomenuti i „izbor“ tema za četvrte razrede gimnazije gdje je na sličan način ponuđena i obrada nacionalne povijesti 20. st. Naime, povijesti Hrvatske u razdoblju od 1918. do 1990. nije posvećena niti jedna tema koja bi izravno obrađivala povijesne događaje iz toga razdoblja, već je iste moguće obrađivati tek u sklopu tema: Europa između demokracije, diktature i totalitarizma (1918.-1989.) (B1.6), Drugi svjetski rat i Holokaust (B1.7), Hladnoratovski i posthladnoratovski svijet; slom komunizma u Europi (B1.8). Kako su navedene teme same po sebi vrlo zahtjevne, upitno je ostavljaju li one dovoljno prostora da se na kvalitetan način učenicima objasni i više nego kompleksna hrvatska povijest 20. st. Naravno, i ovdje se postavlja pitanje kako na taj način zadovoljiti spomenuti kriterij za najmanje 50 % nastavnih sati posvećenih nacionalnoj povijesti.

• Nadalje, kada je riječ o izboru pojedinih tema, postavlja se pitanje po čemu se one međusobno sadržajno stvarno razlikuju? Tako, na primjer, nije jasno zbog čega se kao posebna tema nudi Rimska uprava Italije i provincija (A1.5) i zašto ista nije uklopljena u temu Vlast i moć u rimskoj državi: od kraljevstva do carstva (A1.4)? O čemu bi se zapravo tijekom desetak sati posvećenih toj temi trebalo govoriti? O istim onim stvarima o kojima se u osnovnoj školi govori u kontekstu cjeline Rimski svijet (rimskim osvajanjima, romanizaciji, hrvatskim prostorima u doba Rimljana ili rimskoj baštini na području Hrvatske). O čemu će se desetak sati govoriti o Atenskoj demokraciji (A1.2) ili Aleksandrovom Carstvu i ideji univerzalizma (A1.3)? Koja je suštinska razlika između tema Monarhije u srednjem i ranom novom vijeku (A 1. 6) – Vlast i moć: kraljevi, carevi i pape u srednjem i ranom novom vijeku (A 1. 10), zatim Mecene i umjetnici (A 3. 6) – Novi duhovni i intelektualni horizonti: od humanizma do prosvjetiteljstva (A 3. 8) ili pak Nacije i nacionalni pokreti od kraja 18. stoljeća (B 1. 2) – Razvoj političke misli i političkih ideologija od kraja 18. stoljeća (B 1. 3) – da navedem tek nekoliko primjera – a da iste nisu mogle biti uklopljene u jednu temu?! Da se opet ne vraćamo na isto pitanje: kako ne temelju ovako oblikovanih tema zadovoljiti kriterij za najmanje 50 % nastavnih sati posvećenih temama iz hrvatske povijesti?

Naposljetku, s obzirom na sve navedeno, smatram kako umjesto njegova brzopletog uvođenja iz eksperimentalnog u redoviti program kurikul nastavnog predmeta Povijest – osobito u pogledu preciznijeg definiranja sadržaja – treba temeljito revidirati.

Dr. sc. Ante Birin,

Hrvatsko nebo