PHB Priopćaj br. 13.: Ucjenama podložni političari ne smiju voditi državu i narod
Vrijeme:3 min, 7 sec
Priopćaj br. 13
U Zagrebu, 13. prosinca 2018.
Ucjenama podložni političari ne smiju voditi državu i narod
Mediji izvještavaju kako je prihvaćanje Globalnoga kompakta u Marakešu nametnuti uvjet ulasku Hrvatske u schengenski režim Europske unije. Osim Hrvatske, nema države u Europskoj uniji kojoj je postavljen ikakav uvjet u kontekstu (ne)prihvaćanja Globalnoga kompakta. No, to je tek posljednja u nizu iznuda, vjerojatno ne i zadnja, na koju su političke elite u Hrvatskoj pristale ne pitajući za cijenu i posljedice. Hrvatska je u Marakešu ušla u Globalni kompakt, međutim, nije istodobno dobila nadnevak pristupanja schengenskom prostoru.
Početkom ožujka godine 2013. tadanji ministar unutarnjih poslova, Ranko Ostojić, izjavio je: „Hrvatska je spremna za uspostavljanje schengenske granice u roku od dvije godine“. Prošlo je više od pet godina i devet mjeseci, a još nije jasno zašto Republika Hrvatska nije ušla u schengenski prostor. Je li razlog tome što nije ispunila standarde za uspostavu schengenske granice ili je razlog političke naravi, to jest težnja da se Hrvatsku što duže drži ucjenjivom, dakle, neravnopravnom članicom Europske unije, koja je jednom nogom u njoj a drugom u Zapadnom Balkanu? Pitanje je legitimno i zato što neke države obuhvaćene schengenskim režimom do danas nisu ispunile sve propisane uvjete. Neke od njih su k tomu i odbacile Globalni kompakt.
Jedan od prioriteta aktualne Vlade Republike Hrvatske jest ulazak u schengenski prostor. Prihvaćanjem pak Globalnoga kompakta kao uvjeta za ulazak u taj prostor, Plenkovićeva vlada nastavila je niz usvajanja iznudama provociranih poteza od kojih je Hrvatska malo dobila, a puno žrtvovala. Riječ je o neprihvatljivom kontinuitetu dugom osamnaest godina.
Provođenje političkih iznuda započelo je u studenome godine 2000. na Summitu Zapadnoga Balkana, zatim i formiranjem jednoumnoga Saveza za Europu sa zadaćom ispunjavanja svih „domaćih zadaća“ (I. Sanader), uključujući i evidentne zlonamjerne ucjene koje su kao na tekućoj traci dolazile tijekom pregovora o članstvu u EU. Do ulaska u EU hrvatske političke elite žrtvovale su krvlju stečenu poziciju Republike Hrvatske kao regionalne sile, isporučile osloboditeljske operacije haaškome sudištu, a međunarodno priznati državni teritorij jalovim arbitražama. I poslije ulaska u EU (2013.) nastavilo se s praksom prihvaćanja iznuda. Samo tijekom mandata aktualne vlade Hrvatskoj je nametnuta Istanbulska konvencija i Globalni kompakt, poduprti svim sastavnicama tzv. Saveza za Europu.
Budući da nije poznato kad će Republika Hrvatska pristupiti schengenskom prostoru Europske unije, premda je ispunila ponižavajući i apsurdni – samo za nju kreirani uvjet ulaska u Globalni kompakt, postavlja se pitanje hoće li tijekom daljnjega procesa pristupanja schengenskome prostoru Hrvatska biti dodatno izložena novim batinama na temelju iste mrkve. Te postoji li uopće donja granica pristajanja na ucjene.
S obzirom na kontinuitet pristajanja na vanjske iznude Republika Hrvatska je od međunarodnoga subjekta i regionalne sile u posljednjih osamnaest godina svedena na objekt Europske unije i u regionalnog taoca. Pritom nije ostvarila očekivane probitke i rezultate, naime, na začelju je Europske unije. Trebat će joj pedeset godina da dosegne sadašnji standard Slovenije, a kad će naplatiti ratnu odštetu od balkanskih država agresora nemoguće je i prognozirati. Ali je realno očekivati da će trajno odustajanje od ratne odštete postati jedna od budućih iznuda.
Iznuđivači već odavno znaju formulu hrvatskih otpravnika poslova: Nema te domaće zadaće na koju ne ćemo pristati. Podložnički kontinuitet postao je uvriježeno političko ponašanje, premda nijedna od pristiglih vanjskih ucjena nije prošla referendumsku verifikaciju. Pristajanje na ucjene isključivo je odluka iznudama podložnih političara i stranaka. Politika prihvaćanja vanjskih ucjena udaljila je Republiku Hrvatsku od pozicije subjekta međunarodnoga prava, od vlastite suverenosti i dostojanstva.
Stajalište Poticajne skupine Pokreta za hrvatsku budućnost u tom je pogledu jasno: Hrvatsku više ne smiju voditi ucjenama podložni političari spremni zanemariti nacionalne interese i demokratske standarde u korist globalističkih i osobnih probitaka. Jedini trajni i neizmjenjivi cilj svake hrvatske politike jest – hrvatska država. Sve drugo odatle se izvodi.
PHB, Hrvatsko nebo
