Priručnik – General-Pukovnik Slobodan Praljak (3): Razgovor s dr.Franjom Tuđmanom predsjednikom Republike Hrvatske jasan”dokaz” da dr. Tuđman dijeli BiH??

RAZGOVOR S DR. FRANJOM
TUĐMANOM, PREDSJEDNIKOM
REPUBLIKE HRVATSKE, 8. TRAVNJA
1991. GODINE
JASAN „DOKAZ“ DA DR. TUĐMAN
DIJELI BiH??

ČINJENICE

KOMENTAR General pukovnika Slobodana Praljka :

U ovom dokumentu piše što gospodin Muhamed Filipović misli tko je KRIV za takvu politiku Muslimana i što je Franjo Tuđman (i Slovensko rukovodstvo) nudio Aliji Izetbegoviću još 8.4.1990. godine.

Ali Franjo Tuđman, koji se visoko uzdiže iznad te ekipe pričuvnih provincijalnih političkih igrača, koji se uzdiže dubokim razumijevanjem društvenih i političkih silnica, ne samo u bivšoj YU nego „u tom i takvom svijetu“, Franjo Tuđman zna da je „Izetbegović suviše impresioniran i da je, u neku ruku, prepariran od strane JNA“.

Ocijenio je gospodin Tuđman, a i znao je da je Alija „okružen agentima KOS-a i SDB-a,*… te da on (Izetbegović) neće imati snage da se otrgne od toga i uđe u rizik sukoba s tom silom“.

Zar nije bilo tako.

A u nastavku dokumenta piše da jest Alija i kako je Alija poslao M. Filipovića da sa Srbima dogovori
„historijski sporazum“.

Bez Hrvata.

A onda je prevario i Muhameda Filipovića – Alija Izetbegović.

* KOS: Kontraobavještajna služba, SDB / DBJ: Služba državne bezbjednosti SFRJ

M. Filipović: “Bio sam Alijin diplomat”

* * *

Ako mi sami nismo bili uopće autori svoje sudbine, ako se sve sa nama i oko nas događalo prema namjerama i
uz odluke drugih, ako smo mi, dakle, bili samo trpeći  elemenat naše historije, tada mi nismo imali pravo ni da činimo ono što smo činili, niti da donosimo one odluke koje su bitno mijenjale položaj i stanje svih stanovnika naše zemlje. Čineći to, mi smo u najvećoj mjeri sami odlučili o tome što će biti s našom zemljom i s nama samima, a za to snosimo mi sami najveću odgovornost.

Tita više nije bilo, Miloševićev udar na Savez komunista, ostvaren uz pomoć nekih tadašnjih neopreznih jugoslavenski raspoloženih političara iz drugih republika, kao i sve snažnije izražena tendencija obnove nekadašnjeg prijedloga o tzv. amputaciji Slovenije i sjevernog dijela Hrvatske iz nekadašnje Jugoslavije, kojeg je lansirao još bivši kralj Aleksandar Karađorđević 1929. godine, te stvaranja Velike Srbije, jasno su ukazivali da za sve zemlje koje su se našle unutar Jugoslavije postoji samo jedno rješenje, a to je jedino bijeg iz tog pakla i ostvarenje tadašnjim ustavom garantiranog prava republika da mogu da se razdruže, tj. da proglase svoju neovisnost.

Mora se reći, nažalost, da muslimanska javnost, prije svega ona intelektualna, nije bila svjesna stvarnog položaja ni Bosne i Hercegovine, niti muslimana. Ona uopće nije reagirala na masovne političke progone muslimana povodom tzv. afere «Agrokomerc». Ona nije pokazala niti najmanji interes za rad Foruma, štoviše, neki su vajni muslimanski intelektualci veoma olahko pali pod utjecaje onih snaga i ideja koje su se temeljile na antiislamizmu i antimuslimanstvu. Da bih pobudio interes za ova pitanja, inicirao sam sastanak nekih istaknutijih muslimanskih intelektualaca, koji je bio planiran za kraj 1989. godine, a održan početkom 1990. godine u zagrebačkoj džamiji. Sastanak je održan 12. februara 1990. godine, a upriličen je bio u vrijeme moga gostovanja u Novinarskom domu, na tribini Saveza novinara Hrvatske, gdje sam bio pozvan  da govorim o stanju u Bosni i Hercegovini i problemima nacionalnog identiteta muslimana.

Ovo gostovanje sam sâm aranžirao kao neku vrstu pokrića za sastanak koji je bio glavni cilj mog puta u Zagreb.

Sam nisam želio biti njenim članom, a ponudu Izetbegovića i Zulfikarpašića da pristupim stranci, jednostavno sam odšutio. Jednom prilikom, kada mi je Izetbegović rekao da ima teškoće s nekim ljudima u stranci oko mog uključenja u Izvršni odbor stranke,  što je navodno on predlagao, a što mi je potvrdio i Adil Zulfikarpašić, rekao sam mu da to ne treba da čini, jer odista ne mogu biti u istoj stranci sa ljudima kakvi su bili Omer Behmen, Hasan Čengić, Salim Šabić i slični, budući sam čovjek sasvim druge vrste, jer za mene politika nema nikakve veze sa vjerom. Naravno, to nije nikako značilo da sam ove ljude u bilo kojem pogledu, osim u pogledu razlike u mišljenjima, smatrao nepoćudnim. Ja sam se od njih totalno razlikovao u mišljenjima, jer su oni, prema onome što sam vidio, sve političke stavove derivirali iz svojih vjerskih i, po mom mišljenju, krivo shvaćenih stavova. Smatrao sam da je politika jedno, a vjera drugo.

Razgovor sa Tuđmanom odigrao se u njegovoj rezidenciji  08. aprila 1991. godine, u Banskim dvorima, na Griču.

Tuđman je prilikom tog razgovora bio veoma ljubazan i prilično dobrohotan, te je pokazao veliki interes za to da i Bosna slijedi primjer Hrvatske i Slovenije, za koje nam je tada otvoreno rekao da su već donijele neopozivu odluku o istupanju iz Jugoslavije, naznačivši čak i točan datum kada će ta odluka biti javno saopćena. Tu odluku su donijeli iz državnih razloga i zbog potpune iscrpljenosti svih mogućnosti da se sa Miloševićem postigne bilo kakav  logičan i racionalan politički sporazum. Ako je i ranije bilo teško u Jugoslaviji, kojom su ipak svagda dominirali Srbi, onda je u Jugoslaviji kojom dominira Milošević nemoguće opstati i mora se donijeti odluka o istupanju. To je pravnoopravdan i politički logičan potez, koji je tada i nama svesrdno preporučio. Naglasio je da će u situaciji, ako bi i Bosna i Hercegovina zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom napustila Jugoslaviju, svima biti mnogo lakše ostvariti taj korak i parirati bilo kakvu akciju koja bi došla od strane Miloševića. Svijet će morati, na kraju, smatrao je Tuđman, da podrži tri republike koje istupaju iz države kojom očito dominira Milošević, i to na grub način. Svijet neće podržati Miloševića, za kojeg, kako je i nama poznato, postoji i u međunarodnom političkom mnijenju uvjerenje da je jedan nasilnik, srpski nacionalist i polufašist. Rekao nam je da, osim toga, Hrvati i Slovenci već imaju značajnu podršku Njemačke i Austrije za svoj namjeravani korak, što nije nikako malo za početak. Saopćili smo mu našu ocjenu da bi i za Bosnu i Hercegovinu bilo najbolje da zajedno sa Hrvatskom i Slovenijom iziđe iz Jugoslavije, jer će izlaskom ove dvije zemlje ostati sama u srpskom moru, koje će, osim toga, nakon izlaska Hrvatske i Slovenije biti još više frustrirano, pa demokracija u takvim uvjetima nema šansu.

Tuđman je na to reagirao tako da je otvoreno rekao kako ne vjeruje u to da će Bosna izaći iz Jugoslavije, rekavši da smatra kako je Izetbegović suviše impresioniran i da je, u neku ruku, prepariran od strane JNA. Ocijenivši da je on okružen agentima KOS-a i DBJ-e, rekao je da zna da je Izetbegović bio u tadašnjem Generalštabu JNA na prepariranju, gdje mu je demonstrirana sva snaga i moć te vojne sile, te da on neće imati snage da se otrgne od toga i uđe u rizik sukoba s tom silom. Naravno, ja
sam na tu njegovu tvrdnju reagirao kazavši da ovdje nije predmet razgovora Izetbegović, te da to mogu biti nagađanja, nego stanje političkih prilika u zemlji i najbolje odluke koje se mogu preporučiti. Ali, Tuđman je ostao pri svojim stavovima, kazavši ponovo da ne vjeruje da će Izetbegović donijeti odluku o izlasku Bosne i Hercegovine iz Jugoslavije zajedno sa druge dvije republike. Pa ipak je, u svom zaključku našeg razgovora, ponudio da se i mi priključimo izlasku iz Jugoslavije i kazao da bi on
takvu našu odluku vrlo srdačno pozdravio, te da bi se založio kod svojih slovenskih partnera za to da se prihvati naš stav. Čak je kazao i to, da je uvjeren, kako bi oni bili spremni čekati jedan mjesec do toga kada bi i mi mogli biti spremni za jednu takvu odluku. Naime, bili smo složni utome da bi za takvu odluku trebalo izvršiti neke minimalne, ali svakako neophodne pripreme. Prije svega, nužno je u najvećoj tajnosti pripremiti odgovarajuće odluke koje bi se odnosile na sam izlazak iz tadašnje Jugoslavije, te one koje se odnose na funkcioniranje buduće neovisne države,a neophodno je razraditi i metode kako da se takve odluke ostvare. Nužno je učiniti sve da se vojnički odmah aktiviraju snage koje bi bile lojalne bosanskoj vladi nakon donošenja odluke o istupanju. Mi smo smatrali da su ponuđeni uvjeti i prijedlozi fer i da se može na temelju njih razmatrati pitanje našeg izlaska, kao i donijet set odgovarajućih odluka i tako pravno i tehnički pripremiti naš izlazak. Pitanje je bilo odista
veoma urgentno i događaji nas neće čekati. Bile su potrebne vrlo hitne i kompletne političke, vojne i zakonodavne mjere
koje bi omogućile provođenje ove delikatne, rizične i složene državno-pravne, ali i političke i vojne operacije i osigurale
njen uspjeh.

Nakon tog razgovora, otputovali smo 09. aprila 1991.godine u Ljubljanu. Već je pomenuto da je Adil od ranije poznavao većinu tadašnjih vodećih ljudi iz slovenskog političkog života, od kojih su neki, koji su tada bili vrlo utjecajni, djelovali u nekadašnjoj Demokratskojalternativi u inozemstvu, te su nam i kontakti i razgovori bili znatno olakšani. Zapravo, naši razgovori sa Bavčarom, Bučarom, Janšom i drugim ljudima iz slovenske politike bili su veoma direktni, sadržajni i tekli su glatko. Svi naši
sugovornici su smatrali, slično kao i Tuđman, da je naš izlazak iz Jugoslavije neminovan, da je to bolje učiniti što ranije, a da je najpovoljnija prilika za to momenat kada izlaze druge dvije zapadne republike Jugoslavije. I oni su bili mišljenja da je za neophodne pripreme ovakve jedne odluke, uzimajući u obzir da su neke pripreme već izvršene u okviru priprema izlaska Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije, sada potrebno manje vremena, ali da se mora požuriti s pripremama na svim poljima: vojnom, političkom, ekonomskom i ustavnopravnom. To se odnosilo, prije svega, na već obavljene obimne međunarodne sondaže oko prihvata takvog akta od strane utjecajnih zapadnih država. S obzirom na to, za nas je ipak lakše da donesemo odluku znajući da bi ona bila podržana od nekih veoma značajnih država. Oni su smatrali da bi izlazak iz tadašnje savezne
države ili razdruživanje tri republike bio mnogo plauzibilniji akt i da bi pružao mnogo veće šanse za taktičke manevre
neophodne u ovakvim situacijama. Prvo, to ne bi bilo puko raspadanje nego prepolavljanje Jugoslavije. Drugo, Zapad
koji u svojim političkim kalkulacijama uzima i ekonomske interese kao bitni kriterij za donošenje odluka, lakše bi primio razdruživanje tri nego dvije republike, jer bi time zadržao veće tržište za svoju robu i tehnologiju, a i mi bi bili bolji partner. U tom slučaju mi predstavljamo razvijeniji dio Jugoslavije. Vojnički bi bilo lakše da se utroje branimo od eventualnog napada, nego kada bi to morali pojedinačno. Najzad, sada bi bio pravi trenutak za to, jer ni Milošević još nije dovoljno pripremio Srbiju za eventualni rat, niti je homogenizirao Srbe do mjere da bi oni bili spremni da se upuštaju u neposrednu ratnu akciju.

Prema Adilovim riječima, Izetbegović je kazao da on nema ni garancija, niti je radio na pripremi nekog plana vojničkog
ili političkog suprotstavljanja takvoj akciji koja se mogla očekivati, te da on smatra da je jedini izlaz iz nastale situacije
u pregovorima sa Srbima. Kada je Adil Zulfikarpašić od njega zatražio da pregovara, Izetbegović mu je navodno rekao da on to ne može, da nije najbolja ličnost za to, jer mu Srbi ne vjeruju, te iz tog razloga nije pogodan kao pregovarač. Zatražio je da mi, tj. Adil Zulfikarpašić i ja,  pregovaramo sa Srbima u ime muslimana. Osjećao sam da nešto tu nije u redu i da se u tom nelogičnom prijedlogu Izetbegovića krije neka zamka.

Mi smo smatrali da se pregovori moraju obaviti, prije svega, između Srba i muslimana. Naime, najveći problemi i najteže
moguće posljedice nastale bi po Bosnu i Hercegovinu ako bi došlo do težih poremećaja odnosa između Bošnjaka i Srba. Moralo je svakome biti jasno da sudbinu Bosne i Hercegovine određuju prije svega odnosi dva njena najbrojnija naroda.

Tako su, pod auspicijom predsjednika SDA Alije Izetbegovića i uz mandat kojeg nam je dao, započeli, kasnije mnogo spominjani i komentirani, srpsko-muslimanski pregovori o tome kako riješiti problem sudbine naše zemlje. Bili su to pregovori o nalaženju rješenja za problem odnosa Srba i muslimana u Bosni i Hercegovini i ujedno, o budućim odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije. Zapravo, bili su to pregovori o tome hoće li i pod kojim bi, eventualno, uvjetima Bosna i Hercegovina mogla da ostane unutar Jugoslavije, ili će morati da iz nje iziđe pa makar to bilo pod za nju najnepovoljnijim uvjetima.

Pregovori su započeli 08. jula 1991. godine i održavani su u zgradi državnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zapravo u kabinetu tadašnjeg njegovog članaNikole Koljevića.Prethodne, zapravo uvodne razgovore vodili su samo Adil
Zulfikarpašić, Radovan Karadžić, Muhamed Filipovići Nikola Koljević. Pregovori su započeli i intenzivno su se odvijali svakodnevnim sastancima dvije delegacije. U jednoj smo bili Adil i ja, a u drugoj Karadžić i Koljević. Povremeno su se u razgovore uključivali, sa srpske strane Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, dok je sa naše strane upregovorima uzeo učešća samo još Alija Izetbegović.

On je uzeo učešće u jednoj veoma važnoj sesiji razgovora,kada je izgledalo da smo već došli relativno blizu nekog
sporazuma. Bilo je to 23. jula 1991. godine, nakon Izetbegovićevog povratka iz posjete SAD-u, kada je dao i pozitivnu ocjenu pregovora, podržavši iste i kazavši da mu je poznato da se oni vode uz njegovo znanje i pristanak.

Pregovori su, na kraće vrijeme, bili prekidani zbog toga što su se srpski predstavnici morali, a to je pokojni Nikola
Koljević otvoreno kazao, konsultirati sa Slobodanom Miloševićem, jer se, kako je on sâm to formulirao, radilo o pitanjima od najvećeg nacionalnog interesa za sve Srbe. Mi nismo trebali toliko vremena, jer nam je komunikacija sa Izetbegovićem bila lakša, a prekinuta je samo njegovom kratkom posjetom Sjedinjenim Američkim Državama. Upravo po dolasku iz te posjete, Izetbegović je, na  Aerodromu Sarajevo, za TV BiH dao izjavu da mu je poznato da se vode tzv. srpsko-muslimanski pregovori, da on to odobrava, te da se nada njihovom uspjehu. Prilikom te posjete, Izetbegović je bio primljen kod tadašnjeg Backerovog pomoćnika Lawreancea Eaglebergera, kao i generala Scowcrofta, predsjednikovog savjetnika za sigurnost.

U vezi s tim, započele su akcije JNA, koje su imale dva osnovna cilja. Prvi je cilj bio da se teritorija Bosne i Hercegovine uključi u intenzivne vojne operacije, koje je JNA tada vodila protiv države Hrvatske. Drugi je cilj bio da se, u uvjetima pretpostavljenog odsustva pravilne i energične reakcije vlade Bosne i Hercegovine na ovu očitu uzurpaciju njene teritorije, iznudi pogoršanje odnosa između Hrvata i muslimana, kao logičnih saveznika u takvoj situaciji, pa su sa naše teritorije vršene različite aktivnosti usmjerene u pravcu destabilizacije tih odnosa. Tako je sam grad Dubrovnik bio napadnut sa teritorije općine Trebinje, izvršen je napad na selo Ravne, koje se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, a naseljeno je bilo Hrvatima, i time načinjena otvorena vojna provokacija i agresija na njenu teritoriju. Najzad, kao zadnja mjera testiranja sposobnosti vlade Bosne i Hercegovine
da štiti svoju teritoriju, izvršen je sramni čin predaje od strane bosanskih vlasti uhapšenih branilaca hrvatskog grada
Kostajnice, koji su prešli na teritoriju Bosne i Hercegovine kako bi izbjegli da padnu u ruke srpskih separatista u Hrvatskoj, a naše su ih vlasti predale upravo srpskoj vojsci, odnosno JNA, te su svi oni bili zatvoreni u zloglasnom logoru Manjača i vjerojatno pobijeni.

Na sve te otvorene provokacije, naša vlada i sâm Alija Izetbegović ostali su nijemi. Ta šutnja, koja je po svemu očekivana, bila je pretpostavka za nastavak moguće vojne akcije Srba u našoj zemlji. Bosanskohercegovačka vlada je prešutno odobrila da Srbi mogu nastaviti s takvim akcijama, a njihovom okupatorskom ponašanju dodatni potencijal davala je intezivirana kampanja srpskih autonomnih oblastina području cijele Bosne i Hercegovine: SAO Bosanska Krajina, SAO Stara Hercegovina, SAO Ozren, te SAO Semberija. Spremalo se stvaranje i drugih takvih tvorevina, a sve s ciljem razbijanja zemlje. Bosna i Hercegovina je, na
taj način, postala neka vrsta «leopardove kože», prošarana zonama u kojima legitimna vlast nije više imala nikakvog utjecaja.

***

 Muhamed Filipović: “Bio sam Alijin diplomata”, Bihać, Delta 2000.

KOMENTAR General pukovnika Slobodana Praljka:

Tko su Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić?

Muhamed Filipović je akademik, povjesničar, filozof, jedan od najistaknutijih intelektualaca BiH, i on govori da je jasno da Srbi ostvaruju plan o Velikoj Srbiji, on ne pristaje da bude član SDA (Stranka Demokratske Akcije – Izetbegovićeva stranka), jer
za njega, Filipovića, politika i vjera ne idu skupa kao što su čelnici SDA (Behmen, Šabić, Čengić) objavili u „Islamskoj deklaraciji“.

Adil Zulfikarpašić, politički emigrant, poslije II. svjetskog rata, švicarski državljanin, osnivač i voditelj „Bošnjačkog instituta“, po vjeri musliman

KOMENTAR General pukovnika Slobodana Praljka:

Na osnovu čega je Izetbegović uvjeren (baba vračara?) da će ON (MILOŠEVIĆ) predložiti Tuđmanu neka „parcijalna rješenja, koja bi dijelom bila ostvarena na račun Muslimana u BiH?“

I koje su to „izvjesne informacije“ i tko mu ih je dao?

KOS (Kontraobavještajna Služba JNA) ? kojim je okružen, SDB (Služba Državne Bezbjednosti)?, kojom je okružen ili netko treći, četvrti, od mnogih koji su modelirali sukob?

Cilj je više nego jasan i zbog uštede papira neću analizirati.

Uvijek iznova je zanimljivo samo to kako laž može postati „prihvaćeni događaj“ i koliko se „muha govnara“ sakupi oko takve laži?

Proizvođači takvih storija vrhunski su stručnjaci i više nego dobro znaju kako funkcionira ono što tako
uzvišeno nazivamo „ČOVJEK”

Pismo Predsjednika Izetbegovića Predsjedniku Tuđmanu 24.03.1991. godine

Poštovani gospodine Predsjedniče, Uvjeren sam (a u tom pogledu imam i izvjesne informacije)
da će Vam On u bilateralnim razgovorima ponuditi neka parcijalna rješenja, koja bi dijelom bila ostvarena na račun
Muslimana i BiH.

Molim Vas da takve ponude odbijete, Vi znate da bi to vodilo kaosu koji neke snage priželjkuju. Prijateljstvo između hrvatskog i muslimanskog naroda može i sada i u budućnosti svima dati više od bilo kakvih neprincipijelnih pogodbi.

Želim Vas uvjeriti u prijateljska osjećanja muslimanskog naroda.

Sa osobitim poštovanjem

Vaš
Alija

Sar. 24. III. 1991

 General -pukovnik  Slobodan Praljak 

Za portal priredio Daran Bašić/Herceg-Bosna-Hrvatsko nebo