ANALIZA TRANSCONFLICTA Afera Komšić, već viđeno Objavljeno 

autor: Gordon N. Bardos

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike korištene za uspostavu etničke hegemonije dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponoviti iste.

Prije nekih šest godina ovaj autor je napravio matematičku analizu rezultata izbora u Bosni i Hercegovini za 2010. godinu, koji su pokazali da je hrvatski kandidat za bosansko državno predsjedništvo, Željko Komšić, u stvari dobio nekih 70-80 posto glasova bošnjačkih birača. Prije dva mjeseca, u ponavljanju izbora iz 2006. i 2010. godine, Komšić je ponovno pobijedio u izborima za bosansko predsjedništvo učinkovito lišavajući izbornoga prava veliku većinu hrvatskih birača, najavljujući ono što će vjerojatno biti još jedno razdoblje političke nestabilnosti u zemlji.

Za svakoga tko je upoznat s poviješću i sudbinom dviju Jugoslavija u 20. stoljeću, povijesni presedan ukazuje da bi Komšićev izbor pod ovim uvjetima trebao bi biti prilično zabrinjavajući. Nepoštena politička manipulacija umiješana u Komšićev izbor nije ništa novo – a nažalost, imamo znatne dokaze o tome kakve posljedice su takve taktike imale u prošlosti. Budući da se ove godine obilježava stota obljetnica osnutka prve jugoslavenske države, vrijedi razmotriti Komšićev izbor iz perspektive načina na koji način su ranije takvi pokušaji prošli.

Vjerojatno neizbježno, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju 1929. godine) koja je iskrsnula 1918. godine raspadom habsburškog i otomanskog carstva, započela je kao administrativni produžetak predratne nezavisne Kraljevine Srbije. Ovo prijeratno srpsko kraljevstvo imalo je moralni autoritet biti na pobjedničkoj strani saveznika i organizacijsku prednost imajući potpuno razvijenu državnu birokraciju i vojnu silu. Nažalost, ono što ovoj prijeratnoj srpskoj birokraciji nedostajalo bilo je političko iskustvo potrebno za razumjeti kako upravljati raznolikom, multietničkom i multi-vjerskom populacijom, što se značajno razlikuje od upravljanja, u najvećoj mjeri, jednonacionalnom i jedno-religijskom srpskom nacionalnom državom.

Dakle, gotovo po pravilu, jugoslavenska država je nakon I. svjetskoga rata jednostavno pokušala proširiti i nametnuti srpski predratni unitarni politički sustav na cijelu novu južnoslavensku državu. Ipak, problem s ovom strategijom, kao što je istaknuo Ivo Banac u svojoj studiji o formiranju prve Jugoslavije, bio je:

„…unitarizam koji je bio jasno suprotstavljen stvarnosti srpske, hrvatske i slovenske nacionalne individualnosti, a još više u suprotnosti s empirijski vidljivom činjenicom da su ti narodi već u potpunosti formirani nacionalni entiteti dugog trajanja … ignorirala se činjenica da južni Slaveni nisu bili jedan narod, jedna kultura i jedna odanost, ili insistirajući da u određenom vremenskom razdoblju mogu steći ta jedinstvena obilježja samo slabi već krhku državu i smanjuje izglede za dobrosusjedstvo na temelju odbacivanja svih oblika asimilacije i poštivanja karaktera višenacionalne Jugoslavije, što je bila jedina politika koja bi mogla ojačati jugoslavensko državno uređenje … Suradnja nije bila cilj političkih vođa, niti bi to moglo biti dokle god unitaristički blok odbija poštivati ​​načelo istovremene većine u svakoj nacionalnoj zajednici … Pretpostavlja se da su takve stranke kao Demokratska stranka bile “višeplemenske”, iako zapravo hrvatski i slovenski Demokrati nisu imali stabilnu potporu u svojim zajednicama. Jugoslavija je doista bila vrlo raznolika višenacionalna država, ali multinacionalizam nije mogao promovirati konsocionalizam, sve dok su nacionalne ideologije glavne skupine poticali ideju da je dominacija kroz asimilaciju neizbježna.“ 

Imajući u vidu ove ideološke slijepce, u prvoj Jugoslaviji ni višestranačka demokracija niti kraljeva diktatura nisu mogle razviti okvir za unitarnu državu koja istodobno zadovoljava legitimne interese različitih jgoslavenskih etničkih skupina za autonomijom i samoupravom. Nakon neka dva desetljeća kronične nestabilnosti, izbijanje Drugog svjetskog rata zabio je zadnji čavao u prvi jugoslavenski lijes.

Tragično, tijekom Drugog svjetskog rata ti problemi su se vratili čestom pojavom kod Južnih Slavena, u obliku bratoubilačkog građanskog rata koji je pogodio Jugoslaviju od 1941. do 45. godine. Komunistički pokret Josipa Broza Tita izišao je pobjednički iz krvoprolića, zahvaljujući u dobroj mjeri i činjenici da su možda samo oni formulirali političku platformu koja je privukla barem malo podrške među različitim narodima Jugoslavije.

Jedan od najvažnijih stupova te platforme bio je stvaranje etno-federalnog sustava i implicitno prihvaćanje političke ravnopravnosti konstitutivnih naroda Jugoslavije, bez obzira na brojnost (implicitno prihvaćanje je postajalo eksplicitnije, kako je vrijeme prolazilo). Mnogi akademski stručnjaci za Titovu Jugoslaviju smatraju da je to zapravo bio ključni razlog uspjeha partizanskog pokreta. Na primjer, Susan Woodward je tvrdila da je “opredjeljenje za priznavanje zasebnog postojanja jugoslavenskih naroda i njihovih suverenih prava ključno za komunističku pobjedu nakon 1943.” 

Nigdje je to nije bilo kritičnije nego u Bosni i Hercegovini (BiH), gdje je slavna deklaracija Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja iz 1943. godine (lokalni akronim: ZAVNOBiH) tvrdila da Bosna nije “ni srpska, niti hrvatska, ni muslimanski … nego i srpska i muslimanska i hrvatska”, čime se izričito potvrdio koncept da su sve tri etničke skupine bile ravnopravni konstitutivni narodi u BiH.

Ipak, iako su jugoslavenski komunisti bili politički lukaviji kad su se bavili nacionalnim pitanjem Jugoslavije, ni oni nisu uspjeli naći formulu pravoga rješenja, baš kao što su prije njih promašili Habsburgovci i kraljevska jugoslavenska vlada. Do 1960-tih godina je na primjer Dennison Rusinow tvrdio da:

„Sklonost podvođenju svih drugih pitanja i sukoba pod nacionalne, te tumačenja i pojednostavljivanja svakog pitanja u nacionalnim odnosima, podsjećajući na staru Jugoslaviju i Habsburšku monarhiju prije nje, ponovno je postala gotovo univerzalna“.

Doista, kako je vrijeme prolazilo, glavni marksistička teoretičar u jugoslavenskom komunističkom vodstvu, Eduard Kardelj, postajao je sve više i više pesimističan po pitanju rješavanja problema. Do 1960-ih Kardelj je tvrdio:

„Do sada smo pokušali sve moguće da održimo Jugoslaviju; prvo je to bila unitarna država, onda je postala federacija, a sada se krećemo prema konfederaciji. Ako čak i to ne uspije, tada nam samo ostaje priznati da je Kominterna bila u pravu kada je tvrdila da je Jugoslavija umjetna tvorevina i da smo mi – jugoslavenski komunisti – pogriješili.“ 

S Titovom smrću 1980. godine, počela je završna faza raspadanja Jugoslavije. Iako je kolaps zemlje uzrokovan višestrukim fenomenom (oboje, domaćim i međunarodnim), jedan od njih zasigurno je bio pokušaj Slobodana Miloševića da u posljednjoj polovici desetljeća nametne svoje vlastite vođe na Kosovu, u Crnoj Gori i u Vojvodini, sve to u pokušaju da izgradi umjetnu većinsku koaliciju za svoju viziju centraliziranije, unitarne jugoslavenske budućnosti.

Kako se moglo predvidjeti, vođe drugih jugoslavenskih republika/etničkih skupina su se usprotivili. Tako je slovenski predsjednik Milan Kučan argumentirao: “Može li nametanje većinske odluke u multinacionalnoj zajednici sa strane onih najbrojnijih biti bilo što drugo osim kršenja načela ravnopravnosti naroda, negiranja njihove suverenosti i time prava na autonomno odlučivanje …?”Ostalo je, kako se kaže, povijest.

Baš kao što je to bilo u objema Jugoslavijama, neslaganja oko načela ravnopravnosti naroda u multietničkoj državi mučila su Bosnu i Hercegovinu još od samog početaka. Godine 1991.-1992. bosanski Srbi su dijelom pravdali svoju pobunu argumentom da je njihova ravnopravnost kao konstitutivnog naroda u BiH povrijeđena nadglasavanjem hrvatsko-muslimanske koalicije u Bosni.

Rješavanje ovog pitanja ugrozilo bi mirovne pregovore tijekom trajanja rata; doista, jedan od preduvjeta za okončanje bosanskog rata bio je da se međunarodni pregovarači pomire s potrebom primjene federalnih i konsocijacijskih načela na bilo koje poslijeratno rješenje. Kao što je kasnije Richard Holbrooke jednom primijetio:

„Bosna je federalna država. Ona mora biti strukturirana kao federalna država. Ne možete imati unitarnu vladu, jer bi se zemlja vratila u borbu. I to je razlog zašto je Daytonski sporazum vjerojatno najuspješniji mirovni sporazum u svijetu u posljednjoj generaciji, jer je prepoznao realnost.”

Negdje u posljednjih nekoliko godina, međutim, novi je koncept upuzao u bosansku politiku, što je Ivan Lovrenović opisao kao “epohalni presedan”: odricanje od ideje ZAVNOBiH da je Bosna i Hercegovina “i srpska i muslimanska i hrvatska, što isključuje ideju kriterija većine i manjina u vladanju, u zahtijevu da imaju veća prava,” u korist ideje da sada postoji politička većina i političke manjine u BiH. Potpuno predvidljivo, jednostrano odustajanje od načela ZAVNOBiH bacilo je bosansku politiku u kaos.

Brojne pobude pokreću ovu politiku. Islamski elementi u zemlji već desetljećima žele neosporan unitaristički poredak u zemlji. Kao što je Alija Izetbegović zahtijevao prije nekih četrdeset godina:

„Postoji jedan poredak, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se može izgraditi na ovoj zemlji i na ovom području, ali to nije poredak, napredak i dobrobit Europe i Amerike … Islamski pokret može i mora krenuti prema preuzimanju vlasti čim bude moralno i brojčano dovoljno jak da, ne samo da može uništiti postojeći neislamski [poredak], nego izgraditi novu islamsku silu.“ 

Dok bosanski sekularni unitaristi imaju drugačiju metafizičku inspiraciju, konačan rezultat je uglavnom isti. Nažalost, malo je međunarodnih promatrača bilo dovoljno pronicljivi da to prepoznaju. Među par rijetkih je Sumantra Bose, koji je jednom pravilno istaknuo da su mnogi od “najjačih protivnika širenja političke vlasti i raspodjele moći [očitovanoga u Daytonskom mirovnom sporazumu] vrlo često duboko neliberalni elementi – etnički većinski nacionalisti… koji ponekad pokušavaju zamračiti svoj stvarni plan, centralizaciju i dominaciju. pozivajući se na načelo ravnopravnosti svih građana bez obzira na etničku pripadnost ili nacionalnost”.Bose bi također primijetio:

„Snažni prosvjedi mnogih (ne svih) bosanskih i stranih integracijskih revizionista protiv Daytonskog rješenja nadahnjuju se, u stvari, ne na vrijednostima koji se temelje na multinacionalnom, građanskom društvu, već željom za manje decentraliziranom, više unitarnom državom koja će neposlušne i nelojalne bosanske Srbe (a u manjoj mjeri i nepopustljive Hrvate) staviti na njihovo mjesto. Temeljni motiv je podmiriti račune iz rata, a ne izgraditi buduću vizija i strategiju za obnovu Bosne i Hercegovine u cjelokupnom kontekstu jugoslavenske regije.“

Ponešto ironično, iako zagovornici ove politike tvrde da su oni građanski ne-nacionalisti koji odbacuju “konstruirane” etničke kategorije, oni ili ne razumiju ili ih ne zanima intelektualna proturječnost u srži vlastitih argumenata – to da dioba etničkih skupina u stalne političke većine i manjine ne razbija etničke identitete i odanosti, nego ih obnavlja i učvršćuje.

Nadalje, s obzirom na stvarnost suvremene Bosne, ono što unitaristi zapravo nastoje nametnuti nije građanska, ne-nacionalna država i društvo, nego oblik unutarnjeg kolonijalizma u kojemu je jednoj skupini ljudi u jednom dijelu zemlje dopušteno uspostaviti političku dominaciju nad drugim skupinama ljudi u drugim dijelovima zemlje.

Dok Komšić tvrdi da ima razumijevanje američkog veleposlanika u Sarajevu i visokog predstavnika, većina razumnih ljudi se slažu da su u složenoj multietničkoj zemlji takve politike štetne. Primjerice, još u rujnu 2006. godine, Haris Silajdzić je objasnio Komšiću:

„Vjerujem da ako živimo u sustavu etničkog predstavljanja i ako Bošnjaci biraju bošnjačkoga predstavnika, a Srbi srpskoga predstavnika, da nije pravedno prema Hrvatima da netko izabere njihovoga predstavnika u njihovo ime. Vjerujem da je to opasno za BiH … i to će uzrokovati da građani hrvatske nacionalnosti osjećaju odvratnost prema BiH. A to bi moglo voditi Hrvate da traže treći entitet.“

Druge istaknute javne osobe u Bosni izrazile su sličnu zabrinutost. Senad Hadzifejzović jednom je napomenuo da sarajevsko nametanje Komšića Hrvatima sliči HDZ-u koji je nastojao nametnuti pobunjenog vođu Fikreta Abdića bošnjačkim biračima, dok je Muhamed Filipović rekao da, ako Komšić ima bilo kakav moral, nikad se ne bi ni predstavio kao kandidat. U međuvremenu, stručnjaci poput Mile Lasića i Šaćira Filandre tvrde da je unitaristički nacionalizam koji predstavlja Komšić opasan za Bosnu i Hercegovinu kao i separatistički nacionalizam Hrvata i Srba.

Čak i pojedinci čija su politička mišljenja o većini stvari dijametralno suprotna su izrazili slična stajališta o ovom pitanju. Uoči listopadskih izbora u BiH, vođa Islamske vjerske zajednice Bosne i Hercegovine, Husein Kavazović, izrijekom je izjavio da “ne smatram dobrim da članovi jednog naroda izaberu predstavnike drugog naroda” [16], dok je Milorad Dodik sa svoje strane upozorio da drugi ne bi trebali napraviti istu pogrešku koju su Srbi napravili u Jugoslaviji. [17] Istaknuti komentator Nedžad Latić je možda bio najzlokobniji od svih, upozoravajući kako su političke igre koje Komšić i njegovi sljedbenici igraju “vode Bosnu u pakao”.

Zaključno, vrijedi se vratiti na citat Ive Banca koji se navodi na početku ovog djela. Opis Banca o problemima s kojima se suočava prva Jugoslavija napisan je 1980-ih godina kako bi se opisalo ono što se dogodilo šest desetljeća ranije. Zanimljiv misaoni eksperiment je, međutim, uzeti ono što je Banac napisao 1980-ih, te promjenom vremena i nekolicine imenica i pridjeva vidjeti koliko su njegove riječi primjenjive danas, nekih četrdeset godina kasnije. Ono što dobivamo je sljedeće:

„…… unitarizam je jasno suprotstavljen stvarnosti bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalne individualnosti, a štoviše u suprotnosti s empirijski vidljivom činjenicom da su ti narodi u potpunosti formirani nacionalni entiteti dugog trajanja … Djelovati kao da to nije slučaj, ignorirati činjenica da narodi Bosne i Hercegovine nisu jedna nacija, jedna kultura i jedna lojalnost, ili inzistirati na tome da u određenom vremenskom razdoblju mogu steći ta jedinstvena obilježja samo slabi već krhku državu i smanjuje izglede za dobrosusjedsku baštinu utemeljenu na odbijanju svih oblika asimilacije i poštivanju multinacionalnog karaktera Bosne i Hercegovine, što je jedina politika koja može ojačati bosansko državno uređenje … Suradnja nije cilj političkih vođa, niti može biti dokle god unitaristički blok odbije poštovati načelo istovremene većine u svakoj nacionalnoj zajednici. Umjesto toga, centralisti nastoje nametnuti većinu „zakrpa“, koja se sastoji od bošnjačkih stranaka i njihovih taktičkih saveznika, nasuprot strankama koje predstavljaju većinu ne-bošnjačkih skupina. Pretpostavlja se da su stranke kao što su Demokratski Front “višeplemenski”, iako zapravo hrvatski i srpski Demokrati nemaju stabilnu podršku u svojim zajednicama. Bosna i Hercegovina je doista vrlo raznolika multinacionalna država, ali multinacionalizam ne može promicati konsocionalizam, sve dok nacionalna ideologija glavne skupine potiče ideju da je dominacija kroz asimilaciju neizbježna”.

Kao što bi Francuzi mogli reći, plus ça change, plus c’est la même chose (što više promjena, sve više ostaje sve isto) …

Balkanska povijest puna je primjera kako su nepoštene političke taktike utemeljene na etničkoj hegemoniji dovele do tragedije. Nažalost, osobe koje odbijaju prepoznati pogreške u povijesti sklone su ponavljanju.

/HMS/http://hms.baHrvatsko nebo