Hrvatska šestorka Herceg-Bosne: Amistad optužnica i haška presuda

Sustigla nas je godišnjica sramne presude Haaškog suda „Hrvatskoj šestorci„ iz BiH i smrti hrvatskog generala Slobodana Praljka. Pet hrvatskih Vitezova živi su sahranjeni u katakombe bjelosvjetske nepravde, a pokojni general Praljak nikad nije bio življi i slobodniji, što je platio ponosnim odlaskom od nas. Svih šest pravednika zadužili su nas za sva vremena iako, vidi se to i zatvorenih očiju, mi njih heroje nismo zaslužili.

Kao u hipu prohujalo vrijeme nije umanjilo bol. Još smo potpuno unutra. Sami sa svojim pitanjima bez odgovora, a one s druge strane ne vrijedi pitati jer se još naslađuju našim otvorenim ranama.

Iz jednog posebnog kuta svu nepravdu Haaškog Tribunala plastično dočarava jedan sudski proces poznat kao „Amistad“. Ako u njega umjesto roba-poglavice stavimo „Hrvatsku šestorku“ onda dobijemo potpunu slike haaške nepravde.

Spielbergov film „Amistad“ nastao je po istinitom događaju i ujedno je ime španjolskog broda koji je 1839.godine prevozio prethodno u Africi otete robove. Nakon uspješne pobune i neuspjelog povratka u Afriku – brod je presrela američka mornarica – poglavici robova suđeno je u SAD-u.

Tadašnji zakon u SAD-u smatrao je robljem samo one koji su kao robovi rođeni na američkom tlu, ali ne i one koji su iz Afrike ilegalno krijumčareni. Zbog enormnog profita politika kolonijalnih sila u stvarnosti je – baš kao i danas –  bila jača od tog deklarativnog zakona i tu nastaje zaplet. Na temelju tadašnjeg trgovinskog ugovora sa SAD-om španjolska imperija je podignula tužbu preko španjolskog vlasnika broda. Tražila je povrat oduzetog broda i „robe“, kao i smrtnu kaznu za vođe pobune. Sudski proces trebao je biti tek dogovorena farsa kojom će se zadovoljiti forma.

Usprkos dokumentiranim dokazima da su robovi dovezeni direktno iz Afrike mladi i odvažni odvjetnik imao je silne probleme. Zbog malverzacija na nižim sudskim instancama proces je završio na Vrhovnom sudu. Tada se mladom odvjetniku priključio bivši predsjednik SAD-a John Quincy Adams.  On je robu rekao kako će jako teško doći do pravedne presude jer sud štiti interes moćnika. Ipak neće biti sami jer su istina i pravda na njihovoj strani. Međutim, rob se uopće nije osjećao usamljeno jer je računao na pomoć svoji umrlih predaka: „Duhovi predaka sigurno će doći u sudnicu i pomoći. Moraju, jer ja sam danas razlog njihovog postojanja“.

A onda je došao dan odluke. „Zašto smo ovdje?“ –odvjetnik Adams pitao je sud i prisutne u sudnici. „Zašto je ovaj predmet došao do vrhovnog suda? Je li ne vjerujemo nižim sudovima jer su propustili istinu, i ako je tako zašto ih onda još uvijek imamo i njihove presude uvažavamo? Ili smo pred ovim vrhovnim sudom samo zato kako bi skrojili jednu iskrivljenu istinu za koju niži sudovi nemaju kapacitet?

Ili nas je strah prave istine zbog vlastitih grijeha koji nas tjeraju ovom slučaju dati dimenziju i simboliku kakvu realno ne zaslužuje? Ili istina u ovom sudištu nema šanse poradi nekog višeg interesa do kojeg se mora doći preko vrhovnog suda i njegove inkriminirajuće presude? Hoćemo li sada zanemariti istinu iako ona i dalje stoji ponosna poput velike planine?

Istina je u ovom slučaju istjerana kao što robove proganjaju od suda do suda, jadnog i bijednog. I to bez nekog pravnog znanja optužbe ali zato s dugom rukom koja demonstrira nedodirljivu moć. Ovo nije običan slučaj nego, zbog dalekosežnih posljedica, najvažniji iznesen pred ovaj sud.

Ovdje prilažem i kompromitirajuće transkripte iz korespondencije našeg ministra i španjolske kraljice koja nije zadovoljna našim sudovima jer ne presuđuju kako bi ona željela, po njenoj volji protiv Afrikanaca. Ona želi sud koji će provoditi njenu volju. Sud s kojim će se kao s lutkom igrati. Nije li to na tragu proglasa u kojem naš sadašnji predsjednik tvrdi: >>Nikad nije postojalo društvo u kojem se jedan sloj nije uzdignuo na račun izrabljivanja druge slabije strane? Čak i u raju gdje su prvo samo dvije osobe stvorene jedna je bila podređena drugoj. Ropstvo je uvijek bilo među nama i nije grješno niti nemoralno. Baš kao što su rat i otpor prirodna ljudska stanja tako je i ropstvo prirodno koliko i neizbježno<<. Kao odvjetnik i čovjek ne slažem se s ovim tvrdnjama jer prirodno ljudsko stanje je SLOBODA. U ovoj sudnici jedina istina i jedini junak je ovaj crni rob. Da je bijelac ne bi se u ovoj sudnici morao boriti za svoj život i slobodu.“

Pred sam kraj suđenja odvjetnik Adams sjetio se priče roba o pomoći duhova njegovih afričkih predaka. Biste svih dotadašnjih predsjednika SAD-a bile su postavljene u sudištu. Hodajući od jedne do druge Adams je tražio savjet i pomoć. Postavljao je pitanja o slaganju s njihovim najpoznatijim citatima o slobodi, pravdi i jednakosti pred zakonom  u koje su se sud i američka vlast zaklinjali. Prema robu nesklono sudište naprosto je zanijemilo zbog konfrontacije vlastitih stavova s izrečenim univerzalnim vrijednostima američkih velikana.

Pojašnjavajući oslobađajuću presudu sudac je rekao kako postojeći sporazuma sa Španjolskom, na temelju kojeg je tužiteljstvo argumentiralo svoju optužnicu, sud ne može primijeniti jer tužiteljstvo pred sudom nije moglo dokazati kako su Afrikanci teret broda –  roba – koja pripada vlasniku broda. Oni nisu ni roba ni robovi nego slobodni pojedinci sa zakonskim i moralnim pravima uključujući i pravo na pobunu protiv onih koji im uskraćuju slobodu. Oni su slobodni ljudi koji imaju pravo na povratak u svoju domovinu Afriku.

Koliko je Amistad proces identična s nepravdom nad „Hrvatskom šestorkom“ kojoj je presudio Haaški Tribunal u svojstvu igračke svjetskih moćnika? Za današnji moderni svijet optužnica je zastrašujuće identična, a za razliku od oslobođenog roba još zastrašujuće djeluje osuđujuća haaška presuda. Interesi kolonijalnih moćnika i još više su ispred pojedinačnih i kolektivnih prva razbacanih po brojnim i nadaleko razvikanim deklaracijama. Zato je u 21. stoljeću nad „Hrvatskom šestorkom“ bilo moguće primijeniti skoro tri stoljeća staru Amistad optužnicu robovima ali ne i oslobađajuću presudu.  

Presuda za političku odgovornost Hrvate apsurdno osuđuje zbog međusobne suradnje. Vojni dio presude pak za etničko čišćenje oko 200.000 protjeranih i skoro 5000 ubijenih svojih sunarodnjaka Hrvata. Nevina bošnjačka politika i vojska nemaju ništa s tim. Od Tuzle, Sarajeva, preko središnje Bosne pa sve do Hercegovine, Hrvati su izvršili kolektivno samoubojstvo iz zasjede samo kako bi dobrim Bošnjama napakostili. Ne pomažu čak niti dokumentirane činjenice, žrtve s imenom i prezimenom, niti živi svjedoci.

Osuđujućom presudom Hrvatskoj šestorici iz BiH prvi put u povijesti sudske prakse osuđene su žrtve organiziranog etničkog čišćenja, koje su ubijene i protjerane iz svojih stoljetnih domova, a ne zločinci muslimansko-bošnjačke politike i vojske koji su ih protjerali. Za razliku od roba Hrvatskoj šestorci Haaški Tribunal nije priznao da su slobodni pojedinci sa zakonskim i moralnim pravima uključujući i pravo na pobunu protiv onih koji im uskraćuju slobodu i svoju domovinu Herceg-Bosnu u BiH.

Baš kao  u slučaju roba i Hrvatima se sudilo po želji jedne kraljice. Kraljičino pravo ne dozvoljava optuženiku mogućnost obrane jer za oktroiranu glupost ne postoji protuargumenti. Kod nje ne važi pravilo po kojem teret dokazivanja krivice je na tužitelju – „actori incumbit probatio“ – nego optuženi mora dokazati svoju nevinost.

Srž današnje politike naspram BiH (Hrvata, Srba i Bošnjaka), u svojoj izjavi je precizno i sažeto opisao Paddy Ashdown, engleski političar i bivši  Visoki međunarodni predstavnik za BiH: “Odnosom prema muslimana BiH, mi šaljemo islamskom svijetu poruku o sebi ali i o onom što uopće mislimo o muslimanima. Zato, bez obzira koliko to nekome bilo pravo ili ne, mi moramo svim silama omogućiti muslimanima BiH sva moguća prava i državnost, i to zbog naših strateških interesa kojima nema alternative”.

Nakon Ashdowna valjda je i zadnjem mulcu jasno tko su zbog petrodolara pokretači majorizirajuće politike u BiH. Hrvati su krivi jer se Herceg-Bosna ne  ne uklapa u planove kolonijalističkih sila, petrodolarskih šerijatlija i bošnjačke unitarne „Bosne“. Zbog otvorenog velikobošnjačkog hegemonizma i unitarizma Hrvatima u BiH i danas presuđuju oni što viču – Nama  Bošnjacima Hrvati otimaju njihovo!

Izmišljenim tzv. udruženim zločinačkim pothvatom u navodnom međunarodnom sukobu presuđuje se budućnosti Hrvata u BiH i hrvatskom legitimnom entitetu Herceg-Bosna.

Da su hrvatski osuđenici nekim slučajem Britanci, baš kao i rob s broda Amistad, zbog svojeg herojstva oni danas ne bi mogli stajati pod teretom kraljičinih odličja. Čak i ako bi se borili na otetim Falklandskim otocima o njima bi se u Engleskoj pjesme i knjige pisale. Njihova borba bila bi lektira u školama. Engleska djeca znala bi njihova imena i slavila bi ih kao junake jer bi se haaško sudište za to pobrinulo.

Hrvatima ne bi bilo suđeno da su Francuzi ili Nizozemci koji su s oružjem u ruci pola svijeta kolonizirali. Oni imaju veća prava u otetim kolonijama nego li Hrvati u svojoj domovini.

Ako bi Hrvati bili Amerikanci onda im uopće ne bi bilo moguće suditi jer SAD nad svojim državljanima ne priznaje nadležnost međunarodnog suda ICJ.

Ne budu li Hrvati anulirali haaške političke presude, a morali bi baš kao i komunističke, što nam je činiti s onim brojnim deklaracijama o pravima naroda, pojedinca, prava na obranu života, obitelji, doma, domovine i slobode? Je li sve te deklaracije vrijede samo za brojčano velike narode i svjetske moćnike? Hoće li moćnici iza zavjese i haaško sudište prihvatiti makar skromni prijedlog da sve te deklaracije pocijepamo? Što nam je činiti  s tim teretom od molarnih smjernica?!

Odgovore na navedena pitanja Hrvati bi morali potražiti kod duhova hrvatskih velikana, baš kao odvjetnik Adams i rob s Amistada.

Dragi hrvatski kraljevi i banovi, intelektualci, Stjepane Radiću, blaženi Alojzije Stepincu, Franjo Tuđmane, pokojni branitelji. Dugo smo oklijevali tražiti vaš savjet. Možda smo se bojali spoznati našu hrvatsku individualnost i kolektivitet. Priznati kako prava koja toliko poštujemo i nisu naša nego samo njihova. Možda smo se bojali kako će se poziv Vama smatrati našom slabošću. Ali napokon smo shvatili da nije tako jer smo stvoreni kako bi shvatili i prihvatili shvaćanje – ono što jesmo zapravo je ono što smo bili. Očajnički trebamo Vašu snagu i mudrost kako bi nadvladali strahove, na nasilju i predrasudama usvojeno sluganstvo, nepravdu i nas same. Dajte nam hrabrost i mudrost kako ispravno postupiti.

A ako naše ispravno izazove njihove sankcije, izolaciju ili rat, neka dođu. Neka to bude posljednja bitka hrvatske borbe za opstojnost, ravnopravnost, boljitak i slobodu hrvatskog naroda, ili neka nestanemo prekriveni sramotom sluganstva, veleizdaje i kukavičluka.  

Filip Antunović/Hrvatsko nebo