Krvavo poraće i nastanak mitova nove države: “rješenje” nacionalnog pitanja

Obnovljena jugoslavenska država bez ikakva jasnog jamstva hrvatske autonomije u njoj bila je politička jednadžba koja nas je kao narod dovela u podređen položaj u Titovoj Jugoslaviji. Odnos prema toj tvorevini igrao je odlučujuću ulogu i u poratnim lividacijama Hrvata. Ova masovna ubojstva provedena i nad drugim narodima u Jugoslaviji, izvršena su po arbitrarnoj procjeni komunističkih vlasti da bi netko mogao predstavljati prijetnju novom režimu, bilo zato što se smatralo da je protivan obnovi Jugoslavije, bilo stoga što se pretpostavljalo da bi mogao predstavljati smetnju uvođenju komunističke diktature. Navedeni su događaji obuhvatili ne samo likvidacije poznate pod imenom bleiburških pokolja, nego sva ubojstva koja su se događala nakon što bi neki dio Jugoslavije konačno potpao pod komunističku vlast. Tako su likvidacije u Dubrovniku počinjene već listopada 1944., a otprilike u isto vrijeme započeli su i pokolji u Srbiji. Prema djelomično sačuvanim Ozninim knjigama pobijenih za tu državu, u Srbiji je smaknuto 60 tisuća ljudi (od čega oko 25 tisuća otpada na podunavske Švabe, što je svakako nepotpun podatak o njihovim stradanjima), s tim da nedostaju popisi za Beograd i neke druge veće srbijanske gradove! Od preostalih 35 tisuća popisanih žrtava, znatan broj se zasigurno odnosi na Srbijance. Kako među njima nije bilo protivnika obnove Jugoslavije, možemo zaključiti da je većina Srba stradalih u susjednoj državi – osim relativno malog broja pobijenih koji su kolaborirajući s Nijemcima zaista počinili zločine, a ni takvima krivnja zasigurno nije dokazana u ispravnim sudskim procesima – likvidirana iz razloga koje možemo nazvati klasnima u užem smislu, odnosno stoga što su bili poznati kao istaknuti pripadnici predratnog političkog, intelektualnog života ili utjecajni gospodarstvenici te su kao takvi smatrani potencijalnim neprijateljima komunističkog režima.

U Hrvatskoj se ubijalo i po ovom užem klasnom kriteriju, no u likvidacijama na području NDH-a ključna je bila posebna podvrsta klasnog terora koji je svoje žrtve birao prema kriteriju odnosa pojedinaca prema obnovi jugoslavenske države. Nitko razuman ne negira da su zločini NDH-a zaslužili kaznu, ali poratna ubojstva po svojoj čudovišnoj masovnosti i neselektivnosti jasno svjedoče o puno širem političkom planu koji se “švercao” pod imenom obračuna s “fašističkim koljačima”. Hrvatima se svaki oblik civilne ili vojne službe u NDH-a, bez imalo razumijevanja za motive i razloge zbog kojih su se pojedinci opredijelili za tu stranu, kvalificirao kao izdaja, odnosno stanovita vrsta plebiscita protiv jugoslavenske države, što se smatralo to opasnijim ako je netko imao kakvu ulogu u hijerarhiji NDH-a. Zbog toga su prvi na redu za odstrjel bili svi časnici, kako ustaški tako i domobranski, kao i svi državni dužnosnici počevši od onih s lokalnih razina i benignih područja poput prosvjete i kulture pa naviše, te potom obični vojnici prema kriteriju pripadnosti Ustaškoj vojnici i tomu koliko su vremena proveli u službi. Pri tomu se smatralo da duži staž u vojsci, makar bila riječ o domobranima, podrazumijeva svjesno opredjeljenje za NDH-a i za sobom povlači smrtnu kaznu. Pokolji su nerijetko obuhvatili i civile iz označenih obitelji jer vjerovalo se da su kao bliski srodnici državnih neprijatelja uvučeni u isti krug protujugoslavenskog razmišljanja.

U onovremenoj duboko katoličkoj Hrvatskoj koja je imala loša sjećanja na karađorđevićevsku državu, obnova Jugoslavije i ateistički komunizam imali su, razmjerno veličini nacije, daleko najmanje pristaša i najveći broj potencijalnih protivnika. Komunističkim je vlastima to bilo jasno, pa su prema Hrvatima i usmjerili gotovo svu svoju, jugoslavenskim kriterijem vođenu represiju.

S obzirom na navedeno, nije daleko od istine sintagma o poratnim stradanjima ljudi “samo zato što su bili Hrvati”, jer oni su sa svojim – povijesnim razvojem definiranim i potpuno legitimnim – političkim interesima, od svih naroda u Jugoslaviji bili najmanje skloni komunističkom planu o uređenju odnosa u novoj državi. Na pitanju odnosa prema “nepouzdanim” nacijama poput Hrvata u Jugoslaviji, ili Ukrajinaca u SSSR-u marksističko je “čovjekoljublje” pokazalo svoje pravo lice. Postalo je jasno da komunističko negiranje i samo prividno prihvaćanje nacija ne može biti temelj humanističkog univerzalizma, kako se marksistički odnos prema nacijama želi predstaviti.

Naprotiv ljevičarsko dvostruko izjednačavanje nacija – kao lažnih kolektiviteta koji su uz to jednako navažni za komunistički projekt – može u najboljem slučaju voditi himbenom prihvaćanju nacija do trenutka kad one ugroze interese centralizma kao temeljne poluge anacionalne komunističke svevlasti. Kada međutim, slijedeći svoje legitimne interese nacije počnu težiti uređenju koje dovodi u pitanje čvrstinu komunističke diktature, tada se komunistički “humanizam” pretvara u sredstvo pogroma čitavih nacija ili njihovih dijelova. Između nacionalsocijalističkog uništavanja naroda iz razloga njihove navodne “rasne nečistoće” koja “truje” i “uništava” državno tkivo “dominantnih” naroda s jedne strane i masovnih ubojstava i progona velikih dijelova nekih nacija zato što one slijedeći svoje opravdane interese remete čvrstinu komunističkih diktatura s druge strane i nema bitnijih razlika. I jedni i drugi bez imalo moraliziranja uklanjaju “nepoćudne” kolektivitete kada procijene da ovi ugrožavaju interese njihovih političkih projekata. Iz tog razloga komunističko dekonstituiranje fenomena nacije na može biti temelj humanističkog odnosa prema narodima nego tek osnova varljive političke pragme koja vođena interesima partijske diktature ponekad završava u ciljanim masovnim ubojstvima pripadnika pojedinih nacionalnih skupina.

Da je u Hrvatskoj uspjela opstati Hebrangova struja, poratnih bi obračuna vjerojatno bilo znatno manje, s obzirom da progoni ne bi bili provedeni po dominantnom razlikovanju projugoslaveni – antijugoslaveni. U tom bi slučaju i kažnjavanje ratnih zločinaca među pripadnicima vojske i režima NDH-a možda imalo barem neke elemente uređenog pravnog procesa, a ne bi se svelo na genocidni obračun s raznorodnim političkim protivnicima i neistomišljenicima, koji se za potrebe pravdanja ovog nasilja pred javnošću, vodio pod promidžbenim geslom “kažnjavanja fašističkih koljača”.

Marksistički etički ekskluzivizam kao temelj zastrašujuće lakoće opravdavanja komunističkih ubojstava

Iako je klasni kriterij u užem smislu, u teroru u Hrvatskoj bio sekundaran u odnosu na ubojstva počinjena u ime obnove Jugoslavije, to ne znači da je uloga komunizma u poratnom nasilju manje bitna. Naprotiv, ta je politička doktrina masakrima dala racionalnu sustavnost te bešćutnu surovost u obračunima s (tek pretpostavljenim!) protivnicima onoga što su komunisti smatrali jedinim pravednim uređenjem u svjetskoj povijesti. Boljševička je bešćutnost proizlazila iz ekskluzivističkog morala koji je smatrao da su humanizam i pravednost isključivo vlasništvo komunističkog pokreta, kojemu ta pozicija daje odriješene ruke za obračun sa svim pristašama političkih opcija za koje se vjerovalo da bi se opirale diktaturi KPJ. Ubojstva političkih protivnika komunistički revolucionarni moral nije smatrao zlom, nego jamstvom “boljeg sutra”. Prema ovom relativističkom shvaćanju, ljudska je povijest prožeta stalnim nasiljem, pa ako je ono dopušteno drugima, zašto ne bi – i to s većim pravom, a u cilju ostvarenja “humanističkog ideala” – isto to bilo dopušteno komunistima? Time je uklonjeno svako suzdržavanje u masovnom i organiziranom činjenju zla “u ime dobra”, a pravdanje dobrom svrhom i danas predstavlja glavni argument u obrani sustavnih komunističkih zlodjela.

Žestine ovih progona bili su svjesni i sami komunisti. Vladimir Bakarić je na Desetoj sjednici CK SKH održanoj početkom 1970. u vrijeme političkog zaoštravanja vezanog uz hrvatsko proljeće, izjavio da razlozi neprijateljskog karaktera hrvatske emigracije “…datiraju iz žestoke klasne borbe u toku rata unutar same Hrvatske i raznih političkih sukoba poslije rata. Ne bi trebalo ovdje možda ni da spomenem da smo u Hrvatskoj bili u razlaganju nacije i preformiranju na nove klasne osnove vrlo žestoki, možda smo u to ulazili u najnezgodnije vrijeme…” (citirano prema: Jandrić, Berislav.: Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji, ČSP, 2003/2, 445.). Opreznost vidljiva u riječima: “Ne bi trebalo ovdje možda ni da spomenem..”, s kojom se – čak i na sjednici istomišljenika iz vrha komunističke vlasti četvrt stoljeća nakon tih događaja – prvi čovjek SKH dotaknuo opisanih ratnih i poratnih obračuna, nedvojbeno svjedoči o golemim razmjerima terora. Navedeni iskaz u kojem se miješaju Bakarićeva boljševička revolucionarna samohvala, nečista savjest i razumljivi strah zbog počinjenih pokolja, jasan su dokaz da se revolucionarnog terora, s jasnim osjećajem nelagode, sjećao i jedan od glavnih nalogodavaca tih nedjela.

Što je nastalo u Jugoslaviji/Hrvatskoj 1945.: “razlaganje i klasno preformiranje nacije”

Iz dosadašnjih je razmatranja razvidno da su na Kominternin poticaj jugoslavenski komunisti uvidjeli kako bez provedbe nekog oblika nacionalno usmjerene politike neće ostvariti nikakav utjecaj na prostoru gdje je sav javni život započinjao i završavao u zamršenim međunacionalnim konfliktima. Posljedica toga je Titova “nacionalna” politika koja je kao i svako komunističko petljanje s nacijama, iza pročelja velikih parola nastupala s temeljnom marksističkom postavkom da je jedina prava politika klasna, dok je sve ostalo tek manipulacija da bi se došlo na vlast ili ostalo na njoj. Na tragu takvog shvaćanja je i prethodni Bakarićev citat. No da bi se razjasnilo očitu suprotnost između tvrdnje da su hrvatski komunisti, što se danas s ponosom ističe, 1945. navodno “utemeljili Hrvatsku” i izjave da su je u to vrijeme u stvari “razlagali” i to “žestoko”, te na klasne osnove “preformirali” hrvatsku naciju, potrebno je objasniti značenje Bakarićevih riječi.

Jedan od postulata marksizma proizišao iz poimanja nacije kao lažne tvorevine, jest vjerovanje da će prodiranje marksističko klasnog razobličavanja nacije u mase, dovesti do nestanka nacionalnih problema. Ljudi su prema boljševičkim predviđanjima, trebali samo postati svjesni te marksistima odavna poznate istine. Jer zašto bi različiti narodi i dalje bili u sukobu nakon što uklone zajedničke neprijatelje u vidu kapitalističkih izrabljivača koji su „nacionalne sukobe izmišljali i potpaljivali“? Nakon provedbe komunističke revolucije koja uklanja nacionalne države kao proizvod građanske ere, po boljševičkim je teorijskim predviđanjima nužno nastupalo razdoblje klasne solidarnosti različitih naroda. Očekivalo se da će se politika od tog trenutka koncentrirati na jedinu bitnu stvar, a to je klasno pitanje, odnosno ukidanje eksploatacije, dok će kompleks nacionalnih problema kao nebitan odumrijeti. Sve što je prije dijelilo čovječanstvo po nacionalnim šavovima trebalo je pasti u zaborav, a nacije su trebale biti svedene na politički sporedan folklor.

Ako bi u proleterskoj državi ipak došlo do međunacionalnih napetosti, to je moglo značiti samo jedno. Kako je u boljševičkoj svijesti marksistička teorija dignuta na epistemološki rang prirodnih znanosti i kao takva smatrana neupitnom i dogmatski točnom, problem je mogao biti jedino u lošoj praktičnoj provedbi (anacionalno) klasne politike. U prijevodu, to je značilo da pojedinci i državna tijela koji svojim radom nisu “proizvodili” dijalektičkim materijalizmom (dijamatom) zacrtanu nacionalno nekonfliktnu klasnu solidarnost, nego im se znao potkrasti koji sukob na liniji nacionalnog, još nisu dovoljno svladali marksistički nauk o lažnosti nacija, zbog čega svoje djelovanje nisu znali uskladiti s tim načelom. Njihovu su grješku ispravljale politički “svjesne” snage avangarde proletarijata, u jugoslavenskom slučaju dužnosnici KPJ, koji su ispravno primjenjujući “dijamat”, politički život Hrvatske i cijele bivše države, “čistili” od natruha međunacionalnih sukoba. Činili su to potiskivanjem nacionalnih problema u prostore iza debelih zidova partijskih komiteta, koji su umjesto javnosti određivali mjeru po kojoj je rješavan određeni međunacionalni sukob, ili su određeni konflikt, što je bilo još omiljenije rješenje, ako je ikako bilo moguće u cijelosti potiskivali i stavljali u stanje političke hibernacije. One koji bi ga iz tog stanja htjeli vratiti u javnost i tu rješavati, progonili su kao nacionaliste. Najjednostavnije rečeno, jugoslavenski su marksisti sva međunacionalna pitanja proglasili riješenima, točnije prevladanima po “svetom pismu” dijalektičkog materijalizma, a sve koji su “iskakali” iz tako zamišljenog poretka stvari, proglasili su protumarksističkim hereticima i državnim neprijateljima, te jednostavno kriminalizirali. Ta je represija bila “klasni” temelj na kojem je počivao mir u Jugoslaviji, ili bolje rečeno tempirana bomba koja ju je na kraju i razorila. To je ujedno bila i suština Bakarićeva “preformiranja i klasnog razlaganja” nacije, što u prvim mjesecima nakon rata nije podrazumijevalo samo uhićenja političkih neistomišljenika, odnosno rječnikom KPJ “kontrarevolucionara”. S obzirom da su u početnoj fazi revolucije, prema riječima prvog čovjeka tadašnje KPH, komunisti djelovali „žestoko“, jasno je da je naglasak bio na krvavom i masovnom preventivnom političkom teroru protiv svih za koje se pretpostavljalo da bi, bilo kao protivnici obnove Jugoslavije, bilo kao pripadnici građanskih struktura ili štovatelji tradicionalnih vrijednosti, mogli remetiti uspon KPJ na vlast i uspostavu “klasnog mira” u granicama obnovljene jugoslavenske države.

Tito kao Metternich

Jesu li s takvim političkim stajalištima jugoslavenski komunisti u Hrvatskoj mogli “utemeljiti” hrvatsku državu? U suštinskom smislu apsolutno ne, ali formalno, u jednom nevjerojatno paradoksalnom smislu, da. Evo o čemu je riječ. Nedvojbeno je da je jugoslavenski komunistički pokušaj kao i njegov sovjetski uzor, stvorio upravne strukture koje su izvanjski bile obojane narodnim bojama, ali unutar tih institucija nacionalni je duh bio strogo doziran i nerijetko proganjan u ime jugoslavenskog jedinstva.

Mjera represije prema pojedinim nacijama ovisila je o tomu koliko su se pojedini narodi osjećali ugodno unutar jugoslavenskog komunističkog državnog okvira. Nacije, kao po komunističkom mišljenju pseudotvorevine, u tom su sustavu bile tolerirane samo silom prilika, a osim što su dale imena upravnim cjelinama jugoslavenske države, prihvaćene su i kao kulturni entiteti, ali samo donekle i ne ravnomjerno.

Slovenski i makedonski kulturni identitet imali su prilično slobodan put razvoja jer nisu bili dio štokavskog govornog sustava i s njim povezanih velikosrpskih pretenzija, zbog čega naglašavanje jezično kulturnih posebnosti ovih naroda nije moglo neposredno zapaliti iskru nacionalnih razmirica. Nasuprot tomu naglašavanje hrvatskih, makar samo kulturno jezičnih posebnosti, smatrano je opasnim jer je iznova otvaralo složeno pitanje odnosa Hrvata i Srba kako u Hrvatskoj tako i u cijeloj Jugoslaviji, što je partijska dogmatika proglasila riješenim problemom. To je, uz ranije spomenute političko centralističke tendencije, otvaralo prostor i velikosrpskim jezično asimilacijskim pritiscima na Hrvate kojima se zagovaralo “zajednički” odnosno jedinstven štokavski jezik za sve govornike, što je bilo samo lijepo ime za jezični unitarizam gotovo identičan onom predratnom. Ovih tendencija nisu bili pošteđeni ni drugi narodi štokavskog područja.

Jugoslavenska je federacija, posebice u svom izvornom obliku iz 1945. bila tipična boljševička tvorevina koja je radi lakše provedbe svojih radikalnih političkih koncepcija stvorila apokrifne nacionalne ustanove i često “oblačila” nacionalno ruho. Iznad svega bdio je uvijek budni anacionalni partijski duh kojemu nije mogao promaknuti nijedan zahtjev koji bi mogao poremetiti jugoslavensko jedinstvo, no režim je istovremeno bio gotovo potpuno slijep za jugoslavenstvom prikriveno velikosrpstvo s kojim je dijelio ideal što čvršće države. Iz toga je očito da Titu i jugokomunistima ni na kraj pameti nije bilo utemeljenje nacionalnih država, a ponajmanje uvijek “secesionističke” Hrvatske. Njima je nacionalna politika, odnosno manipulacije njome služila da bi došli na vlast i da bi – na nacionalno iznimno osjetljivom području, glumeći nacionalno svjesne političare – tu vlast zadržali u svrhu provedbe svog klasno socijalnog programa.

U tu su svrhu jugoslavenski boljševici ustrojili čitavu lepezu “nacionalnih” ustanova, od kojih su najbitnije republike bivše Jugoslavije i njihovi parlamenti. Oni su isticani kao simbol narodne slobode koju je, za razliku od Kraljevine, narodima bivše države navodno ponudio Titov režim. Ove paradne ustanove međutim silno podsjećaju na pokušaj habsburškog ministra Metternicha koji je u prvoj polovici 19. stoljeća vodio državne poslove Carstva u njegovu burnom sučeljavanju sa zahtjevima nacionalno liberalnog građanstva iz različitih zemalja Monarhije. Suočen sa zahtjevima srednjoeuropskih nacionalnih pokreta za demokratizacijom, odnosno uvođenjem parlamentarizma i općeg prava glasa, Metternich se dosjetio starih, feudalno staleških pokrajinskih parlamenata i obnovio njihov rad. Vjerovao je da je ustanovljenjem ovih apsolutizmu odanih ustanova, sastav kojih je imenovao izravno car, stvorio privid parlamentarizma i tako trajno otklonio zahtjeve za nacionalno demokratskim predstavništvima pojedinih habsburških zemalja, a da time u stvari nije žrtvovao ništa od carskog autoriteta. Nakon uvođenja ovih promjena Metternich je Monarhiju okovao sustavom policijskog apsolutizma. Na ovoj je točki na scenu stupila povijesna ironija koja je dovela do toga da su u narednim desetljećima pokrajinski parlamenti, suprotno Metternichovim namjerama”, postali “…boce u koje se točilo mlado vino nacionalizama”. (Taylor, A.J.P, Habsburška monarhija 1809-1918, 1990, 55.). Umjesto da, kako objašnjava Taylor, budu sredstvo poništavanja težnji nacionalnog građanstva, navedene su ustanove postale “bojišta nacionalnih težnji” (Taylor, A.J.P, isto), a Metternich nije izigrao nacije, nego u revolucijama 1848., one njega.

Gotovo identična stvar dogodila se u Titovom odmjeravanju snaga s istim protivnikom kojih stotinjak godina nakon Metternicha, s tom razlikom da nacije tada nisu više bile nadolazeća, nego već etablirana snaga. Stvaranjem zasebnih republičkih parlamenata Broz se htio osigurati od prigovora za uvođenje diktature, a parlamenti Slovenije, Hrvatske i ostalih jugoslavenskih republika trebali su učinkovito suzbijati i prigovore nacionalnih snaga da njihova politička volja nije uslišena. Kako se članove ovih tijela “biralo” ili na izborima na kojima su sudjelovali samo partijski kandidati ili ih je kasnije Partija delegirala izravno, boljševici su, poput Meternicha mislili da su na taj način, a bez ugrožavanja svog monopola vlasti, stvorili privid demokracije i federalizma i neutralizirali prigovore da nisu legitimni predstavnici jugoslavenskih naroda. Povjerovali su da su navedenim lukavstvom u kombinaciji s političkom represijom, pod svoju pasku konačno stavili nemirne jugoslavenske nacije. Na njihovu žalost pogriješili su, jer pseudonacionalne su skupštine jugoslavenskih republika, čim su se raspadom komunizma za to stvorili demokratski uvjeti, a pod pritiskom nacionalne većine u pojedinim republikama i koju godinu prije toga, potpuno neplanirano postale “boce u koje se točilo vino nacionalizma”.

Tito prema tomu 1945. nije “utemeljio Hrvatsku”, nego je stvorio sustav pseudonacionalnih parlamenata koji su, slično Metternichovim pokrajinskim skupštinama, trebali služiti kao nacionalno demokratska kulisa iza koje će se odvijati nedemokratska i (za razliku od Metternichove feudalno staleške) u jugoslavenskom slučaju klasno anacionalna politika. Suština Titova i Metternichova pokušaja je ista: pseudonacionalnom institucijama trebalo je postići ako ne odumiranje a ono barem trajno marginaliziranje nacija, te (koristeći se širokim slojevima bliskim, a u stvari samo prividno) nacionalnim ruhom, provesti klasno socijalni program KPJ. Vremenom komunističke su se ustanove izobličile i pred raspad Jugoslavije počele služiti kao politička pozornica upravo onih (nacionalnih) snaga za eutanaziju kojih su bile zamišljene. Prema tomu, činjenicu da je nakon Metternicha povijest namagarčila i velikane historijskog materijalizma koji su se smatrali nepogrješivim inžinjerima društvenih zbivanja, ne možemo smatrati dokazom tvrdnje da su komunisti 1945. “utemeljili Hrvatsku”. Dapače. To što jugokomunisti nisu uspjeli izigrati nacije, nego su preuzevši komunističke pseudonacionalne ustanove, nacije izigrale njih, nije dokaz tvrdnje da su titoisti „očevi“ današnje hrvatske države, nego samo ironija nepredvidive povijesti. Jedini istinski doprinos titoista hrvatskoj državnosti sastoji se u činjenici da su njhovi temeljni politički projekti poput jugoslavenskog klasnog povezivanja i s njim povezane manipulacije elementima nacionalnih identiteta propali, što je u Hrvatskoj i diljem bivše države, otvorilo prostor za drukčija rješenja. Da su se događaji odvijali po volji partijskih struktura, Hrvatska bi ostala tek nacionalno pročelje anacionalno-klasne jugoslavenske politike koju su, vodeći se u jugoslavenstvo vješto zakamufliranim nacionalnim interesima, provodili (veliko)Srbi i njihovi većinom nesvjesni saveznici u srbiziranju države, domaći Jugoslaveni/apatridi.

Kad bismo do kraja nastavili danas iznova popularnu povijesnu ironiju po kojoj je Tito manipulirajući elementima hrvatske državnosti 1945. utemeljio Hrvatsku, mogli bismo reći da je dotični, ugrađujući u poratni ustav i deklamacije o slobodi govora, tiska, političkog udruživanja i privatne gospodarske incijative, utemeljio valjda i demokraciju, ljudska prava te tržišno gospodarstvo. Istina je naravno drukčija, jer kao što je čitav cirkus s republičkim parlamentima Broz poduzeo zbog pacificiranja “domaće građanske reakcije”, tako je potonje demokratske proklamacije u Ustav unio zbog, kako je sam rekao, “Engleza”, tj. “strane reakcije”. Sve navedeno u Ustavu bilo je tek mrtvo slovo na papiru, jer komunisti se nisu držali zakona, a ni vlastitih ustava kao “pijan plota”.
Logika po kojoj je “Hrvatska utemeljena 1945.” apsurdna je i stoga jer po njoj ispada da Hrvati nisu trebali raditi ništa drugo nego mirno pričekati 1990-tu, godinu u kojoj će se čudesno samoostvariti Titove vizije iz “črzpete”. Komunisti su prema tomu, jugoslavenskim nacijama “pridonijeli” suprotno svojim namjerama i volji, odnosno utoliko što su propali njihovi pokušaji klasnog “škopljenja” nacija, pa su ustanove koje su u tu svrhu bili osnovali, u godinama rasula Jugoslavije postale rasadišta nacionalnog/nacionalističkog duha.

Ako slijedeći suhoparni pravni formalizam ustvrdimo da su komunisti 1945. “utemeljili Hrvatsku”, s jednakim bismo “pravom” mogli reći da je obnovom češkog staleškog parlamenta Metternich utemeljio i npr. suvremenu češku državu, što su naravno tvrdnje na razini dobrog političkog vica. Uzimajući u obzir sve što se dogodilo od 1945. do 1990., ispravnije je reći da je samostalna Hrvatska 1990. stvorena, ne zahvaljujući, nego usprkos volji njezina navodnog utemeljitelja koji je, podsjetimo se, rekao da će “Sava prije poteći prema Triglavu, nego što će Hrvatska postati samostalna”. Sasvim je druga stvar to da su se hrvatski nacionalni političari devedesetih počeli oslanjati na ono što su naslijedili, a to su pseudo nacionalne ustanove koje im je ostavila bivša država. Njih su, suprotno dotadašnjem duhu tih instuticija, oni demokratizirali i ispunili istinskim nacionalnim sadržajima. Stoga se o odnosu suvremene Hrvatske s prethodnom državnom tvorevinom može jedino reći da je samostalna Hrvatska pravni slijednik Socijalističke Republike Hrvatske i ništa više od toga. A to je i npr. današnja Njemačka u odnosu spram Trećeg Reicha.

Egon Kraljević

NAPOMENA: Izvorno objavljeno u časopisu Politički zatvorenik 274, 275/2018.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/11/27/e-kraljevic-laz-sve-je-bila-laz-ili-kratka-povijest-komunisticke-jugoslavije-1-4/

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/11/28/e-kraljevic-laz-sve-je-bila-laz-ili-kratka-povijest-komunisticke-jugoslavije-2-4/

HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo