Stabilno truljenje u zagrljaju zapadnog Balkana

Nije teško odgonetnu što se uistinu događa u Hrvatskoj: pravac (s)kretanja, i koje su namjere ove Plenkovićeve koalicije, politikantske koalicije bez presedna čak i na ovim „našim“ teško objašnjivim prostorima. Da bi se ulaskom Srbije i BiH u Europsku Uniju stvorio „drugi razred“ u ujedinjenoj Europi, u smislu drugorazrednosti, naravno – oformio tzv. zapadni Balkan na čelu s Beogradom kao njegovim političkim centrom – potrebno je prije svega Republiku Hrvatsku što više gospodarski, kulturološki i civilizacijski unazaditi i usporiti, ako zatreba i poniziti kako bi se svaki njen napredak – pogotovo vraćanje Hrvatske svojim srednjoeuropskim korijenima – otežao i spriječio.

Sve to ova garnitura politikanata s lijeva i s desna u Plenkovićevoj koaliciji čini s ciljem da se Hrvatska ne izmakne bratskom zagrljaju starih davitelja, koji se za potrebe stare-nove europske geopolitike ovaj put ne zovu Srbijanci i četnici nego zapadnobalkanci?!

Zato je ovoj protuprirodnoj koaliciji važno vodoravno povezivanje ljudi i događaja iz bivših yugorepublika – recimo nedavno potpisan sporazum o suradnji na razini zapadnobalkanskih sveučilišta ili jugoslavenska Rijeka, prijestoljnica europske kulture 2020. – te nesmetani protok podgrijanih sveslavenskih ideja kao i povezivanje institucija i ljudi sa „Zapadnog Balkana“.

Sve se to zbiva pod nikad naglas izrečenom briselsko-berlinskom parolom: to su ljudi koji možda ne govore istim jezicima, ali se dobro razumiju i povijesno su povezani dvijema Jugoslavijama. Donekle razumljiv „zajednički“ jezik i slobodna jezična komunikacija te zajednička četničko-karađorđevsko-komunistička država u trajanju od 73 godine (1918. – 1991.) učinili su svoje i postali najveći je hrvatski uteg na putu u pravu Europsku Uniju, jer ovo dosadašnje članstvo u EU samo je zavaravanje naivne hrvatske gomile. I to je Plenkovićeva zadaća: srozati hrvatsko gospodarstvo na neučinkovitu i pogubnu samoupravljačku dogovornu ekonomiju te uz pomoć medija stvoriti preduvijete za reintegraciju bivših republika u budući balkanski savez. Vratiti Hrvatsku u zamagljenu balkansku krčmu.

Da nisu banke privatizirane, pretežno u rukama inozemnih vlasnika, možemo zamisliti kako bi se uz intervenciju ovakve Vlade, a uz pomoć boje i papira, tj. primarnom emisijom novaca, riješavala krizna žarišta poput „Uljanika“, „3.maja“, „Agrokora“ i uvijek kad se zaredaju štrajkovi i uznemiri krotko biračko tijelo. Inflacija bi bila dvoznamenkasta i troznamenkasta, ali bi samoupravljači bili zadovoljeni i zadovoljni, uostalom dobro naviknuti na ekonomiju gdje roba kupuje novac. Možemo samo zamisliti kakvo bi palo ljubljenje i grljenje našeg Plenkovića s Borisom Tadićem da je, na primjer, Tadić ili netko drugi od umivenih četnika predsjednik Srbije umjesto četničke sirovine Aleksandra Vučića? Ustvari ne bismo znali koji je čiji predsjednik, kao što nismo znali u vrijeme Borisa Tadića i Ive Josipovića.

U tom slučaju, bilo bi i potpuno nevažno jer njih dvojica dolaze iz istog ideološkog legla. S tim da jedan od njih, a to nije Andrej Plenković, uvijek zna koje mu je matično leglo i što mu je kratkoročno i dugoročno činiti.

Istambulskom konvencijom ova je vlada Republike Hrvatske poželjela biti moderna i pod izlikom borbre protiv nasilja nad ženama dio svog pravnog suvereniteta prepustiti međunarodnim ugovorima. Bit će zanimljivo dogodine (statistički) saznati u kojoj je mjeri nasilje nad ženama smanjeno od kad je potpisana spomenuta konvencija?

Marakeškim sporazumom Republika Hrvatska, koja se nalazi na tzv. balkanskoj ruti, dakle neposredno je ugrožena migrantima, svojim se potpisom dovodi u neposrednu opasnost da u jednom trenutku postane retencija migrantskom tsunamiju. Pristanak na Marakeški sporazum nema iste posljedice kao npr. pristanak Konga, Argentine ili Islanda. Lako je njima potpisati, Kini, Vijetnamu i Japanu, desecima zemelja koje nisu neposredno ugrožene migrantskim valom. Važno je što je odlučilo onih desetak zemalja koje su cilj migranata ili se nalaze na migrantskoj ruti.

Bilo bi krajnje vrijeme da nam Andrej Plenković objasni ne zašto će, na primjer, Njemačka potpisati Marakeški sporazum, nego zašto Sjedinjenje Države to ne potpisuju. Zar je Njemačka referentna ili kompromitirana država po pitanju migranata i nije li od nje potekao poziv migrantima, ali samo s jednom svrhom – ne da se migrantima osigura nedostatak radne snage u Njemačkoj, već da migranti budu razlogom nove fašizacije Njemačke?

Ministar Davorin Božićević svakodnevno hrvatsku javnost uvjerava da je hrvatska državna granica sigurna, a tisuće migranata mile hrvatskim prostorom danju i noću na putu prema Sloveniji. Isključivo muškarci, žene i djeca su manekeni za pristrane medije i skupine migranata možemo vidjeti u Lici, na Platku i Snježniku, na riječkom Korzu… provaljuju u vikendice, uzrok su prometnih neseća, ali za Božinovića ništa to ne postoji – „hrvatska je granica nepropusna“.

Ne tolerira Andrej Plenković „desnu desnicu“ unutar HDZ-a, čini se da „desna desnica“ tolerira Plenkovićevu nijekanje i ne samo nijekanje već i krađu Domovinskog rata, sâmu suverenost Republike Hrvatske. To bedačenje hrvatske javnosti ima svoj rok trajanja koliko god u ovome trenutku Andrej Plenković kontrolira koloplet politike, državnog odvjetništva, sudstva, policije i tajnih službi. I medija, naravno. Umjesto da budu korektiv demokracije, mediji sve više žele biti sukreator politike. I to im uspijeva, sjetimo se samo ljubavnog poja Ive Sanadera s medijima. Bilo je lijepo dok je trajalo. Duboka država partijske nomenklature umislila je da ima svog čovjeka i sve je teklo kao po loju.

Ne odlaze mladi iz Hrvatske toliko trbuhom za kruhom, jer Hrvatskoj nedostaju radnici i ima posla, nego ne mogu više gledati ni ovu ni prethodne Vlade, njihove neučinkovite i zločeste birokracije; nepismene i poluprimitivne face u Hrvatskom saboru i ne žele više slušati uvijek iste strogo cenzurirane vijesti, navijačke medije i gledati ovaj skučeni narod koji tako krotko prristaje na sve to. Taj hrvatski narod koji je u krvi stvorio suverenu Republiku Hrvatsku, a onda nije znao što bi s državom. Jer nije shvatio da se od države uzima i potkrada se, nego se državi daje i pridonosi darivanja, ne uzima se nego se daje u to državotvorno zajedništvo, i tek je to je onda „naša“ država.

Damir Nuić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo