Bio je lipanj 1995. godine, a na zemljani teniski teren u Mostarskim Vratima, mjestu između Međugorja i Ljubuškog, stupio je maleni dječak Marin. Doveo ga je tata Zdenko, a malome je to bio prvi ozbiljni kontakt s reketom. Taj maleni dječak danas je 30-godišnjak, a donio nam je ključan bod na putu do jučerašnjeg osvajanja Davisova kupa.

No, vratimo se mi Marinu i njegovim teniskim počecima. A tu priču ispričao je za Večernji list njegov prvi trener Željko Dževlan.

– Na naš teren u Mostarskim Vratima Marin je stigao kada je imao šest godina i devet mjeseci. Bio sam jedini teniski trener s diplomom u okolici, pa je tata Zdenko Marina odlučio dovesti k meni. Na kraju je Marin kod mene ostao četiri godine, ponosan sam što sam sudjelovao u njegovu razvoju, i što to dijete sada veće godinama mogu gledati u finalima najvećih turnira i finalima Davisova kupa – rekao nam je Željko Dževlan (59).

Je li se u tim počecima vidjelo da će Marin postati odličan igrač?

– Nemoguće je bilo reći da će baš postati pobjednik Grand Slama ili Davisova kupa, no odmah se vidjelo da se razlikuje od ostale djece. Nisam mogao vjerovati da prvi put drži reket u ruci. Bog mu je dao dar i to se odmah vidjelo. Kod mene je ostao i trenirao četiri godine. Tata Zdenko bio je svjestan da mu mora potražiti bolje uvjete, zaista bi bilo šteta da to nije učinio – ispriča je Željko Dževlan te skromno istaknuo:

– Je, bio sam mu prvi trener, ali nikada ne volim isticati sebe. On je tada bio klinac, tek je počeo učiti tenis, a moja najveća zasluga je što od tenisa nije odustao, kao što su to učinili brojni drugi.

Ismijavali Marinova oca

Jako je zanimljiva priča o tom prvom zemljanom terenu na kojem je Čilić naučio osnove tenisa. Tenis je u Hercegovinu prvi donio Vinko Dževlan, inače otac prvog Marinova trenera Željka.

– Preselio sam se u Split i radio u Lavčeviću kao građevinac do 1963. godine, a stanovali smo blizu Firula. Kada sam ondje ugledao teniske terene, nisam uopće znao čemu služe, sve dok nisam ugledao igrače s reketom kako preko mreže prebacuju malu loptu. I odmah me to privuklo. Učinio mi se lijep sport, ni svađe ni galame, podmetanja… Odmah mi je došlo u glavu da bih ja to mogao napraviti u svom selu – rekao je Vinko Dževlan. I onda su se 1966

Vinko i njegov tada sedmogodišnji sin Željko primili posla te napravili prvo tenisko igralište u Hercegovini. Nije Vinko znao ni točne dimenzije, već su igralište napravili onako, od oka, a od duhanske špage napravili su mrežu. Poslije su, uz samu kuću, napravili još jedno igralište, na kojem je dosta godina poslije svoje prve korake napravio i Marin Čilić.

– Sjećam se da su se tati rugali što usred krša radi nekakvo igralište za nepoznati sport. Tako su se neki smijali i Čilićevu ocu Zdenku kada je počeo raditi igralište uz svoju kuću – kaže Željko Dževlan te napominje:

– Struja je u Mostarska Vrata stigla 1980. godine, a teniski teren čak 14 godina prije toga! Eto, zato su Hercegovci dobri tenisači.

Željko Dževlan primjećuje da ima i stvari u kojima je Marin ostao isti kao te 1995. – Ono u čemu se Marin nije promijenio jest jednostavnost u igri, uvijek bira odigrati najjednostavniji poen, možda neatraktivan, ali izuzetno učinkovit. A ima još jedna stvar u kojoj se Marin nije promijenio. I dalje je ostao skroman, jednostavan dečko. A u toj skromnosti najveću su ulogu odigrali njegovi roditelji, koji su ga tako lijepo odgojili. Obitelj je sve uložila u njega, bilo je puno odricanja da Marin uspije.

Tanović ga nije prepoznao

Marin je kao dijete s Dževlanom osvojio prvi turnir, a kako je Zdenku Čiliću posao u dućanu s prehranom krenuo nabolje, odlučio je 1998. pokraj svoje kuće sagraditi teniski teren, i to samo za Marina i njegove kolege. Htio je učiniti sve za sina jer su stručnjaci govorili da je pred njim velika karijera. Jedno vrijeme Marina su trenirala dvojica Čeha na terenu pokraj njihove kuće u Međugorju, a onda je nastavio trenirati u Mostaru, kod trenera Tvrtka Bulića. To je trajalo dvije i pol godine.

U vrijeme dok ga je trenirao Bulić, bile su kvalifikacije reprezentacije BiH za Europsko prvenstvo. Na tom turniru Marin je prvi i jedini put nastupio za reprezentaciju BiH. No, tadašnji izbornik reprezentacije BiH Tanović nije dopustio Marinu da igra kao prvi igrač, već kao treći, unatoč tome što je bio uvjerljivo najbolji.

Kako se u BiH Marin više nije mogao razvijati, otac je odlučio odvesti ga u tenisku školu Ivice Humića u Zagreb. U Marinovoj karijeri jedan od ključnih trenutaka upoznavanje je s Goranom Ivaniševićem preko kuma Tihe Eleza. Kad je Ivanišević vidio kako Marin igra, nazvao je Boba Bretta, koji je imao tenisku akademiju u San Remu, i zamolio ga da primi talentiranog Čilića.

Nekoliko dana poslije Bob Brett nazvao je Ivaniševića i rekao mu: – U Marinu ima nešto što odavno nisam vidio. Brett je tada rekao Čiliću:

– Odsad je za tebe sve besplatno, i tereni i treninzi. Evo ti moji brojevi, zovi me u podne i u ponoć, sve ću učiniti za tebe. Nakon toga krenuo je Marinov uspon prema vrhu, koji traje još i danas…

Jučerašnja pobjeda protiv Pouillea bila je Marinu već 39. za Hrvatsku (uz 17 poraza) u Davisovu kupu. Po broju pobjeda je hrvatski rekorder, jer Ivan Ljubičić ima 36 pobjeda uz 19 poraza, dok je Goran Ivanišević na skoru od 33 pobjede i 11 poraza.

Prestigao je Čilić Ivaniševića i po tome da je u Lilleu drugi put bio sudionik finala Davisova kupa, a prošle ga je godine prestigao i po zaradi u karijeri od turnirskih nagrada. Zec je zaradio 19,5 milijuna USD, a Marin je već sada na 25,6 milijuna USD, čime se probio na deseto mjesto svih vremena.

A nastavi li Marin ovako, vjerujemo da će Ivaniševića prestići i po broju osvojenih Grand Slamova. Zasad su obojica na jednom – Goran na Wimbledonu iz 2001. godine, a Marin na US Openu 2014.

hms.ba/https://hms.ba/Šport/Hrvatsko nebo