M.Dubravac: O JADNA DJECO, MAJKE KROACIJE (u sjećanje na mladoga Davida Frankovića)

O JADNA DJECO, MAJKE KROACIJE

(u sjećanje na mladoga Davida Frankovića)

”Majko, zašto je život okrutan tako?

Zašto ne može živjeti sva’ko

Tamo gdje su njegovi mili

Na grudi djeda gnijezdo svili

I stoljećima sretni bili?

Majko, u tuđinu ići ne želim,

Svoj Zagreb volim srcem cijelim.

Volim Markuševec, Kamenita vrata,

Volim junačku Zemlju Hrvata,

Tu, gdje se duša djetinjstva hvata.”

Te bolne riječi slatkoga čeda,

Koje zaborav izbrisat ne da,

U glavi šume svakog dana

Sve ljuća biva moja rana –

Preteška boljka neisplakana.

Otiđoh u svijet – sudba je htjela,

U Ameriku me ‘slavnu’ odvela

I kaznila me u vijek vijeka

Ranjenom srcu nema lijeka;

Ta gorka sudba hrvatskog čovjeka.

Moj divni David u tuđem svijetu

Spominj’o svoju Hrvatsku svetu,

Sanj’o Medvedgrad, katedralu,

Djecu iz susjedstva, veliku, malu,

I staru jabuku procvjetalu.

Petnaest u tuđini doček’o ljeta,

Predivan pupolj najljepšeg cvijeta.

Kuda hodio, Hrvat je bio,

Trobojku roda ponosno vio;

Mamino zlato, anđeo mio.

Bila Zahvalnica – radost u duši,

Dan kad se moj svijet zauvijek sruši.

Nemila vijest još grudi steže

Sjećanja strašna u mislim’ leže;

I nikad, nikad ne bi mi teže.

Što pod srcem je niklo i cvalo,

Što majčicom me rođenom zvalo,

Plod utrobe mi, blago najveće,

Vrutak radosti majčine sreće –

Toplom se domu vratiti ne će.

Davidova ulica u Louisiana

Čuvat će spomen kobnoga dana

Kad mladi Hrvat iz Zagreb grada

Nemilom smrću kobno strada,

A jedna žena plače i sada.

Sine moj dobri, u miru snivaj,

U markuševečkom groblju počivaj.

Majka je tvoje donijela kosti

Tu gdje ćeš mira imati dosti.

Sudbini gruboj, sine, oprosti.

Tuđino kruta, o rano ljuta,

Ima li svijetom ijednog kuta

Gdje Hrvat doma našao nije,

Gdje oko njeg’vo suzu ne lije?

O jadna djeco, Majke Kroacije…

HRVATSKA, LJUBAVI MOJA!

Marija Dubravac, Brisbane/Hrvatsko nebo