Jugofili i kopanje po prošlosti

Hrvatski jugofili koji se vole nazivati ljevicom, jednako kao i ljubitelji bivšeg režima koji su se presvukli u još mondenije liberalne boje, uporno zapomažu da se stalno okrećemo prošlosti.

“Kopanje” po prošlosti im međutim smeta samo kad se netko kritički dotakne antifašističkih dogma, dok ih podaničko vraćanje titoističkim”pobožnostima” nimalo ne pogađa. Dapače!

Jasno je njima, jer antifašisti sami vele da nisu jednostrani i uskogrudni, da u hrvatskoj povijesti mora biti mjesta i za hrvatstvo, ali… Hrvatski se identitet, smatraju, ne smije prikazivati kao pozitivni ideal, nego u većini slučajeva kao pokazatelj kako nisko možemo pasti, pa nas s njim, kao s najgorom zamislivom kolektivnom noćnom morom, treba stalno “suočavati”. Takav povratak u prošlost im je također dobar. Razdoblje 1941.-1945.omiljeno je “suočavateljsko” mjesto, iako ni Domovinski rat ne zaostaje puno za njim, a “istorijske” se lekcije mogu izvući i iz vremena koja slijede ili prethode navedenim događajima – sve prema (političkoj) potrebi. Nitko ne bi imao ništa protiv “suočavanja” kad bi ono bilo dosljedno, pa se istim žarom dohvatilo i partizanštine, ali ne! Na toj su strani samo “sveci”.

Jugofilni odnos prema prošlosti mogao bi se prema tomu sažeti u krilaticu: “Ne dirajte u povijest koju smo mi napisali”, s tim da kriterije 1945. utemeljene historije (točnije jednostrane histerije) nastoje protegnuti do danas i njima obuhvatiti suvremenu Hrvatsku koju oni, jednako kao i velikosrbi, vide kao običnu “ustašiju”.

1945. kao nulta hrvatska godina

Genijalan primjer takvog rezoniranja mogli smo ovih dana pročitati u komentaru koji je povodom pojave hrvatskog grba s prvim bijelim poljem u nekom splitskom autobusu, dao Tvrtko Jugovina, pardon Jakovina. Zagrebački je povjesničar – svjestan ograničenja koja mu nameće činjenica da je grb s prvim bijelim poljem stoljećima stariji od ustaša – izašao s čudesnim rješenjem. Postavio je 1945. kao neku vrstu nulte godine od koje ne vrijedi ništa od onoga što je vrijedilo prije. U skladu s tim za njega je pojava grba s bijelim poljem prije 1945. legitimna, ali u vremenu nakon partizanske pobjede, taj simbol postaje dokaz buđenja fašizma. Ili Jakovininim riječima: “Od 1945. početno bijelo polje nije “povijesni grb”, kako neki navode, nego grb koji se koristio u vrijeme ustaške NDH, i oni koji ga postavljaju žele i poslati poruku o njihovom simpatiziranju te propale države.”

Ovdje se valja zapitati je li cijenjeni povjesničar doista toliko ograničen ili se samo pravi takvim? Kako nešto što je do 1945. bilo jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba (a vizualno se jasno razlikuje od ustaške dorade tog simbola!), može odjednom postati simbol ustaštva? Naime grb kakav se pojavio u splitskom autobusu nije ustaški s obzirom da mu nedostaje slovo U, u vitičastom ukrasu iznad bijelo – crvenih kvadratića. Jakovina je, prema tomu, kršeći temljeno povijesno načelo “sine ira et studio” svjesno ustašizirao jednu od dviju inačica hrvatskog povijesnog grba ne bi li ju gurnuo u ilegalu i to samo zato jer misli da se iza toga kriju aluzije na NDH.

Ako Jakovininu misao o nultoj 1945.-oj dosljedno primijenimo na sve današnje nacionalne simbole, tj. ako ništa od onoga što nije dobilo komunističko “pomazanje” nije legitimno i legalno, onda će na gubitničkoj strani (osim ustaških simbola koje uzgred budi rečeno gotovo nitko niti ne ističe!) ostati oba povijesna hrvatska grba kao i današnja zastava, te grb RH. Po tom bi kriteriju danas smjeli upotrebljavati samo hrvatske zastave s petokrakom i grb SRH. Možda bismo mogli pjevati i Lijepu našu, ali bez stiha “sinje more svijetu reci” – koji je umjesto “kud li šumiš svijetu reci”, prvi put umetnut za vrijeme NDH, a tijekom “mračnih devedesetih”, na prijedlog pjesnika Milivoja Slavičeka definitivno vraćen u tekst himne. Moguće je međutim i da bi cijela himna zbog toga postala upitna.

Kriterij sličnosti sa znamenjem NDH

S obzirom da Jakovinu ipak (barem za sada) ne “žulja” baš sva navedena nacionalna tradicija koja otpada po kriteriju “črzpete”, zasigurno se pri izboru njemu prihvatljivih nacionalnih znamenja, osim “nultom godinom” vodio i nekim drugim kriterijem. Iz njegova obrazloženja jasno je da misli kako iza isticanja neslužbenog povijesnog hrvatskog grba stoje skrivene namjere pozivanja na NDH i to stoga što je ta država koristila sličan (ponavljam samo sličan) simbol. Sličnost sa znamenjem NDH je prema tomu drugi (i vrlo rastezljivi) kriterij koji po Jakovininom mišljenju trebamo uzeti u obzir pri prosudbi prihvatljivosti nacionalnih simbola. Primijenimo li ga na znamenje koje, u prethodnom dijelu teksta nije “pokosila” 1945, dolazimo do zanimljivih rezultata. Ako je grb s bijelim poljem ustaški samo zato što sliči NDH-škom, onda je hrvatska himna (možda prihvatljiva po “nultoj godini”), još puno sličnija svojoj ustaškoj inačici, te bi se po tom, (još besmislenijem) kriteriju i ona, zajedno s”ustaškim grbom”, sigurno našla s one strane zakona.

Naime današnji setekst Lijepe naše u odnosu na promjene unesene za vrijeme NDH, razlikuje u samo dvije sitnice. Izbačeno je ime rijeke Drine te je neznatno izmijenjen poredak riječi u prvoj polovici tog stiha, pa umjesto “Dravo, Savo, Drino teci, nit ti, Dunav, silu gubi”, danas glasi: “Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi”. S druge strane devedesetih je godina prošlog stoljeća, kako je već napomenuto, u današnju inačicu himne ubačen stih koji je rehabilitiran iz NDH-ške verzije („sinje more svijetu reci“). To znači da najljepša hrvatska pjesma, za razliku od inkriminiranog grba koji u sebi nema niti jedan element iz razdoblja NDH, ima upravo to: izravnu posljedicu tekstualne intervencije iz vremena ustaškog režima. Nije li to argument da se zbog sličnosti s “fašističkom himnom”zabrani prije svega Lijepa naša?

Dodamo li ovom “pomoru” nacionalnih simbola i kunu koja također ne bi dobro prošla jer bi ju “pokosila” oba kriterija, postaje očito da razmišljanja Jakovine i sličnih, ostavljaju prostor da čitava hrvatska tradicija “zapne” između Scile (“nulte 1945. godine”) i Haribde (“sličnosti sa simbolima NDH) njihovih neojugoslavenskih fantazmagorija. To vjerojatno i jest krajnji cilj kojega nastoje ostvariti u etapama. Kad se nasuprot tomu stvari sagledaju racionalno, jasno je da nema osnove ni za kakvu protuustašku histeriju.

Rješenje “problema” ustaštva u korištenju nacionalnih simbola nije u njihovom čišćenju i društvenoj represiji prema kriteriju jugoslavenskog purizma, nego u oslobađanju od paranoje ustaškog znamenja. Nemamo nikakva opravdana razloga povoditi se za potpuno iracionalnim medijskim žalopojkama pojedinaca koji bi stoljeća nacionalne tradicije pribili na stup srama samo stoga što se, tijekom svog kratkotrajnog postojanja, njihovim prerađenim (ponavljam prerađenim) inačicama služio i ustaški pokret. Još manje bi se trebalo uzimati u obzir mišljenja navedenih, da se iza nekih povijesnih i nipošto ne ustaških simbola, krije nešto (rehabilitacija NDH) što se ne može dokazati.

Što se tiče Jakovine, njegova retorika koja u kritičkom vrjednovanju jugoslavenskog komunističkog pokreta vidi fašizam zvuči dao da je izašla iz usta Milutina Baltića, a njegovih se stajališta o ustaškom karakteru povijesnih hrvatskih znamenja ne bi zastidjeli niti velikosrpski radikali. S takvim pedigreom on predstavlja idealnotipski primjer društvene elite u Hrvatskoj.

Tijekom pisanja ovog teksta oglasila se i pučka pravobraniteljica Lora Vidović sa svojim pravorijekom “suprotivu” ustašizaciji. I ona je, identično Jakovini, nesretna zbog “hrvatskog fašizma svagdašnjeg”, ali ne bi se zaustavila na „odstrjelu“ nacionalnih simbola, nego bi, pod optužbom za negiranje holokausta zabranila znanstvena istraživanja kontroverznih tema hrvatske povijesti: prije svega Jasenovca i NDH. Vidovićka bi (iako nije povjesničarka), jednako kao i Jakovina vlastito mišljenje htjela institucionalizirati, odnosno nametnuti kao jedino dopušteno, unatoč činjenicama koje ga demantiraju,. Ovaj “hvale vrijedan” napor, ipak ne treba nazivati obranom narodnih prava, nego (makar dolazio iz usta osobe koja je za navedeni posao plaćena), najavom cenzure i državne represije. Tako smo, eto, uz ustaški grb koji to nije, dobili i pučku pravobraniteljicu koja bi puku oduzimala njegova prava.

Egon Kraljević/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo