Priopćenje: REAKCIJA UDRUGE HRVATSKA SLOBODNA DESNICA NA NEDAVNI DOKUMENT PUČKE PRAVOBRANITELJICE LORE VIDOVIĆ

Sisak, 23. studenog 2018.

                                 Medijima –  (svima)

Priopćenje:  REAKCIJA UDRUGE HRVATSKA SLOBODNA DESNICA NA NEDAVNI DOKUMENT PUČKE PRAVOBRANITELJICE LORE VIDOVIĆ

Ad1) S obzirom na to da ni fašizam i nacizam nisu isti, već samo slični režimi, ne može se staviti ni znak jednakosti između talijanskog fašizma i hrvatskog ustaštva. Prvenstveno, zato što, za razliku od fašizma, ustaški pokret nije imao imperijalističke pretenzije na tuđi teritorij.

Ad2) Tekovina suvremenog demokratskog svijeta je također i osuda komunističkog totalitarnog sustava i Broza koji je, prema svim svjetskim relevantnim znanstvenicima i institutima, svrstan među 10 najvećih zločinaca. Kako ne relativiziranje, nego veličanje ovoga diktatora i njegova režima nikomu ne smeta?

Ad3) Opet se spominju famozne “odluke ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH”. Ne ulazeći u razloge nastanka ove floskule i njezina uvrštavanja u Ustav RH, pokušavam dokučiti koje su to odluke ZAVNOH-a i na temelju čega imaju legitimitet. Nikada nisam dobio odgovor ni na jedno od ova dva pitanja.

Ad4) Spominje se da su “eksplicitni ustaški ili nacistički simboli ili oni koji asociraju na ustaški pokret prisutni su u javnom prostoru u Hrvatskoj”, pri čemu se ne navodi koji su to simboli i gdje točno su prisutni. Ukoliko se to odnosi na spomenuto šaranje po fasadama, utoliko se radi o vandalizmu, a ne o revizionizmu.

Također, spominju se “huškački i nacionalistički obojeni mediji”, ne navodeći koji su to mediji. Naravno, još jednom je izostalo obrazloženje, po čemu je nacionalizam nešto negativno.

Ad5) Država ne može imati “zločinački karakter”. Zločinačke mogu biti vlasti (nacistička, ustaška, komunistička), ali ne i države (Dritte Reich, NDH, Jugoslavija).

Nitko ne negira postojanje logora, nepravednih zakona ili činjenje određenih zločina. Čak se i ne umanjuje, nego se pokušava konkretizirati broj stradalih na bilo koji način i ukinuti mitomaniju i megalomanju, koje okružuju povijest NDH.

Ad6) Vojne počasti nisu upriličene stranačkoj ustaškoj vojsci, nego domobranima koji su bili regularna i profesionalna hrvatska vojska, od njihova utemeljenja 1868. godine. Dakle, Hrvatski domobran nije revizionistička, nego udruga koja čuva uspomenu na ukinutu i jedno vrijeme zabranjenu hrvatsku povijesnu postrojbu. Ako je istraživanje istine o partizanskim zločinima, govor o njima i pokapanje nevinih žrtava revizionizam, onda da – mi, iz udruge smo revizionisti.

Ad7) Kada je u pitanju višedesetljetna propisana istina, onda revizija ovih dogmi ne bi trebala biti samo dopuštena, već poželjna, pa čak i nužna. U samom tekstu se priznaje konstantno preuveličavanje žrtava, ali se sadašnji broj opet uzima kao aksiom. Koja je razlika između propisivanja istine od strane komunističkog režima i propisivanja istine od strane JUSP-a Jasenovac?

To je istina koja se ne dira, ali se istovremeno ne smije govoriti o radu jasenovačkog logora nakon 1945., iako za to postoje dokazi i pisani tragovi.

Ad8) Nadalje, u tekstu stoji da “neki iskrivljuju i činjenicu ili okolnosti stradavanja srpske djece odvojene od roditelja u jasenovačkom i u drugim logorima ili prihvatilištima u NDH”. Koje su to “iskrivljene činjenice” i na čemu one počivaju? Da bi se nešto moglo smatrati činjenicom, potrebni su neosporni i provjerljivi empirijski dokazi.

Gdje su konkretni dokazi o masovnim smaknućima u Jasenovcu?

Gdje su dokazi o usmrćivanju djece od strane službenih organa NDH?

Ad9) U tekstu se postavlja i pitanje “je li, i u kojoj mjeri, pravno dopušteno negirati utvrđene povijesne činjenice o zločinima počinjenima u NDH?”. Opet se ne navodi koje su to neosporno utvrđene činjenice niti tko ih je i kada utvrdio.
Na pitanje “gdje je granica slobode izražavanja i kažnjivog djela”, kao odgovor se predlaže da sud odlučuje o svakom konkretnom slučaju zasebno. S obzirom na to da naše pravosuđe nije poznato po brzini rješavanja sporova, ovakva praksa bi uvelike usporila znanstvena istraživanja ili bi ih potpuno dokinula jer bi povjesničari odustali od konstantne borbe s vjetrenjačama.

Tu se legitimno može postaviti pitanje: imamo li mi uopće slobodu istraživanja ili težimo ponovnom uvođenju tabu-tema, što je zasigurno odlika totalitarizma, a ne demokracije?

Ad10) Očito je da su glavni problem gospoda Leljak i Vukić. Činjenica je da je, prema vlastitu priznanju, bivši suradnik Udbe, a drugi član obitelji koja je proživjela ustaški logor u Jasenovcu. Je li moguće da, temeljem navedenoga, njih dvojica znaju malo više od običnoga puka pa su, samim time, posebno opasni za propisane istine?

S obzirom na to da su i Leljak i Vukić proveli sate i sate u zagrebačkom i beogradskom arhivu, istražujući kilometre dokumenata o ovoj temi te da su joj posvetili godine svojega rada, nije li plauzibilno pretpostaviti da o Jasenovcu znaju više od autorice ovoga teksta?

Ad11) Primjećujem da je dobar dio teksta posvećen pozdravu “Za dom spremni”. S obzirom na to da se radi o otvorenom i neriješenom pitanju pravnog i društvenog postavljanja prema ovom pozdravu, neodgovorno je nastupati kao da je sve već riješeno i de facto i de iure.

Štoviše, autorica nije dala ijedno novo saznanje ili barem specifičan vidik, nego je ponovila ono već izrečeno, i to samo od jedne strane. Također, nije zauzela jasno stajalište i o drugim spornim simbolima, vezanima za ovu temu. Zašto nije spomenula komunistički pozdrav SF-SN i zvijezdu petokraku? Zašto se nije barem osvrnula na četničku kokardu, CCCC ili pozdrav s tri uzdignuta prsta?

Ad12) Dakle, u potpunosti je izostala objektivnost i strana je zauzeta više, nego očito. Selektivno se osuđuju simboli jednoga totalitarnoga režima, dok se drugi zločinački, ali i agresorski simboli izostavljaju.

Osoba koja bi trebala zastupati sve ljude jednako, osuđuje bilo koje znanstveno istraživanje koje nije u skladu s “već utvrđenim činjenicama općeprihvaćenom istinom”. Ljude koji se bave istraživanjem osjetljivih tema apriorno proglašava povijesnim revizionistima i onima koji relativiziraju povijest, pritom očito pogrešno rabeći pojmove “revisio” i “relatio”.

Ne samo da i Leljakovu i Vukićevu knjigu smatra negativnima (iako ih vjerojatno nije pro/čitala), nego izlazi iz okvira svoje struke. Naime, koje to kompetencije ima pravnica da procjenjuje je li neki autor historiografske podatke iznio cjelovito ili partikularno?

Ad13) Na službenim stranicama stoji: “Pučka pravobraniteljica opunomoćenica je Hrvatskoga sabora za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda, središnje je tijelo za suzbijanje diskriminacije te djeluje kao Nacionalni preventivni mehanizam za zaštitu osoba lišenih slobode”.

Ne vidim kako se istraživanje povijesti i iznošenje faktografije kosi s ljudskim pravima i slobodama. Diskriminaciju pokušava provesti upravo pravobraniteljica jer nastoji propisati tko se i čime smije baviti u svojemu znanstvenomu radu, dakle trebala bi prvenstveno procesuirati samu sebe. Usto, čini mi se da se gđa. Vidović malo “zaigrala” pa je izašla iz svojega zakonom propisanoga djelokruga.

Također, moram napomenuti, da je ironično što pravobraniteljica ima tri zamjenice, a niti jednoga zamjenika. Toliko o ravnopravnoj zastupljenosti spolova…

S dužnim poštovanjem,        

U ime Udruge Hrvatska Slobodna Desnica,
                                                             

 Ivan Sklizović, mag. phil.

Hrvatsko nebo