D.Pešorda: Paradoks stote ovce

U osvit Zapada Heraklit iz Efeza, nazvan Mračnim, ustvrdi: Jedan je meni koliko tisuće, samo ako je najbolji. Kroz gotovo cijelu povijest ljudi su se okupljali oko iznimnih pojedinaca i to je bilo nešto što se podrazumijeva. Često ti iznimni pojedinci nisu uistinu bili onakvi kakvima su ih mase doživljavale, ali predodžba o njima bila je vrijedna slijeđenja. Ako oni sami koji put i nisu bili. Zahvaljujući tim iznimnima ili predodžbi o njima, predodžbi utemeljenoj na čvrstim i neupitnim vrijednostima, naša se civilizacija nepokolebljivo kretala u smjeru stalnog poboljšanja uvjeta ljudskog života. Neki to zovu napretkom, drugi u istinski napredak sumnjaju, treći drže da stvari postaju sve gore, no izvjesno je da ljudi u razvijenom svijetu danas žive kudikamo dulje i lagodnije nego prije nekoliko stoljeća. I da ta udobnost obuhvaća šire slojeve društva, nego ikada ranije.

  Do demokracije i relativne jednakosti i slobode doveli su nas, ako baš hoćete, Heraklitovi najbolji. Naravno, toj demokraciji, toj manjkavoj jednakosti i upitnoj slobodi može se štošta prigovoriti, no sama činjenica da možemo prigovarati bez da se izlažemo pogibelji jest nešto što naši preci gotovo cijelu povijest nisu mogli. Da budem precizniji  još možemo! Kako će se stvari razvijati ostaje za vidjeti. Međutim, napredak stalno napreduje i ubrzava, a to nas je dovelo u situaciju, kao u pjesmi Emily Dickinson, da su se od brzine kotači kočije, u kojoj jurimo, počeli okretati u suprotnom smjeru. Pređena je točka u kojoj se daljnje napredovanje u ispravljanju nekih prošlih nepravdi preokreće u vlastitu suprotnost i prelazi u činjenje novih nepravdi i ludosti.

  Većini nas, bili vjernici ili ateisti, poznata je Kristova prispodoba o ”stotoj ovci” iz Evanđelja po Luki. U njoj se kaže da će dobar pastir koji ima sto ovaca, u slučaju da mu se jedna izgubi, ostaviti ostalih devedeset devet ovaca i poći tražiti izgubljenu. Na doslovnoj razini logika je jasna: pastir će na sigurnom mjestu ostaviti stado i poći tražiti stotu ovcu. Na razini prenesenog značenja također je jasna poruka: devedeset devet neizgubljenih ovaca spašene su jer su s pastirom, to jest s Gospodinom, dok stotu, izgubljenu, treba spašavati. Što dobar pastir i čini. Tako se paradoks stote ovce razotkriva kao logičan i smislen, paradoksalan samo na prvi pogled.     

  Bez obzira što se u velikoj mjeri ateizirala naša je civilizacija zadržala kršćansku bit. Izvorno kršćanski impulsi stoje iza većine ludosti u ljudskopravaškoj ideologiji. Pa tako i iza potrage za opravdanjem za ”stotu ovcu” bez obzira zbog čega je i kako zastranila. A odnedavno, čini se, bespogovorno se priznaje i vuku da je zabludjela ovčica ako se on tako osjeća, to jest izjasni. Zato je, primjerice, u medijima i moguć naslov poput ovoga: ”Silovatelj i pedofil smješten u ženski zatvor – jer je izjavio da se osjeća kao žena.” U Osijeku pak cijeli razred bojkotira nastavu zbog ”sustavnog maltretiranja koje učenici tog razrednog odjela trpe od 12-godišnjeg kolege”. Škola je nemoćna, a maltretiranje traje godinama. Malim se nasilnikom bave svi, od školske pedagoške službe i centra za socijalnu skrb do osobnog asistenta, i to s podjednakim neuspjehom. Kad se stvari tako postave da su nasilnici nesretnici za čiju je socijalizaciju prihvatljivo maltretirati ostatak razreda godinama, onda normalan poredak stvari ide k vragu.

  Ovdje se ”stota ovca” traži na štetu ostalih devedeset devet, a to, čini se, nije bila prvotna intencija prispodobe iz Lukina evanđelja. Heraklitu se ne bi svidio naš svijet u kojem sve više vrijedi pravilo da je jedan vrjedniji od tisuće, samo ako je najgori. Paradoks ”stote ovce” uslijed pretjerivanja u spašavanju te ”stote ovce” postaje uistinu paradoks, sada na jednoj drugoj razini. Paradoks s kojim tradicionalna logika i tradicionalni moral nisu u stanju izaći na kraj. To pretjerivanje evidentno je u svim aspektima suvremenog života, nezaustavljivo rastače red i generira kaos. Stvara okruženje u kojem će sve nesigurnije biti živjeti.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo