U BOSANSKOHERCEGOVAČKOM HOT POTU Je li ksenofobija ako se bojimo?

Dok se u Bosni i Hercegovini dvadeset osam godina nakon Daytona još uvijek vode verbalne bitke oko ustrojstva države, te se umjesto naprijed stalno korača po dva koraka nazad, nekako iza kulisa standardnih prijepora, počela se događati stvarnost. Globalna i neizbježna, ona koja takvu neizgrađenu BiH lagano pretvara u hot spot ako se želimo standardizirano izraziti, odnosno koncentracijski logor za stotine tisuća izmanipuliranih, nigdje željenih ljudi ako želimo biti realni i razumljivi.

Civilizacija koja nas pritom posjećuje ima posve drugačije životne i kulturološke navike, a sačinjena je većinom od mlađih muškaraca, radno sposobnih muževa koji žele, kako nas izvještavaju u medijima, zaraditi za svoje obitelji. Nama Hercegovcima takvo što nije strano, i naši su očevi, muževi i braća, nekada bili gastarbajteri, ali nisu baš mogli do Njemačke preko brda i dolina, skrivajući se od policije, bez dokumenata. Današnjim gastarbajterima se ipak dopuštaju ovakvi izleti. Zato u Hrvatskoj, izvještavaju mediji trenutno imamo hordu Sirijaca rođenih 1.1.2018.

Iako većinu krase neuobičajene anatomske odlike za desetomjesečne bebe, svi su u popriličnoj formi, te ruku na srce ne dolaze baš iz Sirije. Više iz Pakistana, Irana, Maroka.

Dok naši političari koje malo tko može nazvati našima, lutaju od nemila do nedraga analizirajući i šupajući se izbornim makinacijama, zdrave i konkretne političke odluke što nam je činiti i kako se postaviti pred ovim, blago rečeno, sociološkim šokom, nema. Jedino što znamo jest da nedostaje ljudstva koje bi držalo granice. S druge strane, svjesni smo da i svake godine izlaze natječaji za stotinjak graničnih policajaca za čija se mjesta potežu veze od Mostara, Sarajeva i Banje Luke, pa sve do Marakeša. Izgleda zaludu.

Policija koju imamo na raspolaganju,  sve i da hoće ne može učiniti mnogo. Pritiješnjena budnim okom međunarodnih i nevladinih organizacija koje vedre i oblače u ovoj sveopćoj ljudskoj, moralnoj, pa tek onda migrantskoj krizi mora biti i politički korektna. Uostalom, zna li to itko bolje od nas koji već desetljećima živimo u europskom hot spotu, bolje rečeno hot potu kojem sastojke i okus određuju ti isti humanitarci.

Bilo bi zanimljivo stoga čuti makar jednu suvislu rečenicu nekog od naših političkih prvaka i stranaka, a koja neće uključivati optužbe na račun drugog ili prijetnje trećem. Naši su političari npr, revnosni i oštri kada treba susjedima prijetiti zbog povrede granice, no kada je riječ o svakodnevnom silovanju kompletne državne granice, onda ni riječi. Koga mi to uopće imamo za političare? Izbori su prošli, evo im prilike da se dokažu na terenu. U kombinezone, svjetiljke u ruke i čuvajte granice, radite nešto.

Hrvatska policija je dobro opremljena mada i njima nedostaje kadrova zbog čega se neminovno i svakodnevno suočavaju s ilegalnim migrantima unutar države. No, znate što oni čine kada naiđu na takve situacije? Skupe ljude i odvezu ih natrag u BiH, nekih stotinjak kilometara dublje nakon čega ih iskrcavaju i ponovo im čine odbor dobrodošlice kroz koji dan.

Hrvatsku i BIH dijele na stotine manjih, neobilježenih graničnih prijelaza. Konkretno, samo uz neumsko zaleđe ne postoji „mrginj“ preko kojega se ne može preskočiti do Europske unije. Činjenica da migranti nalaze i ovakve prijelaze govori da u njihovom planu puta ne postoji ništa nasumično, ali i prije svega da nad grupama koje prelaze rukovode neki domaći stručnjaci koji ih humano upućuju.

S druge strane, činjenica da hrvatska policija samo vraća migrante nešto dalje u BiH gdje ih opet domaća policija propušta nazad, govori samo jedno – ne postoji nikakva strategija u odnosu na krizu u kojoj se nalazimo.

Ovog blagdanskog vikenda, na putu od sela Hutovo prema Neumu susrećemo skupinu od dvadesetak mlađih muškaraca bliskoistočnog podrijetla. Prolaze pognutih glava kao da nam time žele sugerirati da i mi pognemo naše jer ono što vidimo zapravo ne vidimo. Čista fatamorgana. Mada nejasna, zašto bi se inženjeri, doktori, nova i kvalitetna radna snaga, graditelji svoje i naše bolje budućnosti skrivali?

Starom stanovništvu u selima koje skoro svakodnevno ispraća i dočekuje ovakve „turističke“ grupe nije svejedno.

Ljudi se boje. Pa sve da i doista hodaju Bosnom i Hercegovinom nekanonizirani i prognani sveci, zar je normalna situacija da neometano prelaze državne granice i lunjaju po selima i gradovima? Vidimo, neki od njih posrću pa provaljuju u stanove i kuće, kradu automobile i mobilne telefone. Ali, ksenofobi smo ako im takvo što uzmemo za zlo. Rasisti ako tražimo zakonsko sankcioniranje za takve. Nismo kršćani ako im ne otvorimo širom vrata, frižidere i riznice obiteljskog nakita. Iako u džepovima kao i svi inženjeri i medicinski specijalisti nerijetko nose novije mobitele od nas koji ih dočekujemo.

U Pakistanu danima traju prosvjedi zbog oslobađajuće presude kršćanki koja je prema strogim šerijatskim zakonima počinila kazneno djelo blasfemije. Što je učinila Asia Bibi? Napila se vode iz bunara koji prema izjavama svjedokinja pripada susjedu muslimanu. Da stvar bude još sočnija, optužena je kako je pritom hulila na Proroka što u ovom dijelu svijeta, skrojenom po strogom šerijatskom zakonu znači samo jedno –  smrt.

Nakon nekoliko godina zatočeništva, ova žena i majka, zahvaljujući zrnu razuma biva oslobođena, no sudac ju ne smije pustiti van zbog ogorčene mase koja prosvjeduje zbog presude. Po njihovom shvaćanju Asia Bibi zaslužuje samo smrt.

Jesmo li ksenofobi ako se zapitamo ima li među grupama inženjera i doktora koji svakodnevno pristižu i iz države koja je zatočila Asiu Bibi i onih koji bi da su ostali skandirali za smrt ove majke, pa možda i sudjelovali u njezinom kamenovanju?

I, zaista, što ako ima? Čekat ćemo kraj svojih bunara?

Nikolina Lovrić/Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo